Pri kraju jučerašnjeg misnog slavlja održanog u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu vjeru je posvjedočio brat Ante Slavić, karmelićanin, rođeni Dalmatinac iz Kijeva, Dalmatinske zagore. Osamdesetih godina došao je u Zagreb gdje je na čudesan način upoznao svoju suprugu Miru s kojoj je primio sakrament ženidbe. Godine 1996. dolaze živjeti u Karlovac, na Rakovac u Župu Presvetog Trojstva koju vode franjevci, kao što vode i župu u rodnom Kijevu. Dok mu je supruga bila živa vodili su privatni posao, a jedan dio života proveo je kao hrvatski branitelj te bio aktivan u Hrvatskoj vojsci. Sa suprugom je živio 35 godina prije nego što je preminula. Brat Ante je posvjedočio:

“Moja pokojna supruga Mira htjela je biti karmelićanka. Jednom mi je poklonila knjigu Male Terezije ‘Povijest jedne duše’ koju je čitala još kao djevojka. To je prva duhovna knjiga koju sam uopće pročitao. Nakon toga moj je život povezan s Karmelom i karmelskom duhovnošću. Zapravo cijeli život izučavam Karmel i ne znam ništa više već Karmel. Specifična karmelska duhovnost, molitva kontemplacije, tišina itd., oduvijek me privlačila. Možda će nekom ‘izvana’ izgledati pomalo čudno i nerazumljivo da sam u ovim godinama otišao u samostan, ali da taj vidi moju nutrinu, onda bi shvatio da sam samo nastavio hodati za Onim koji me na jednoj duhovnoj obnovi dotakao. Tada sam još bio ajmo reći normalan, svakodnevan itd., ali od tog se trenutka nešto promijenilo u meni, na jednom predivnom seminaru, i od tada sam počeo raditi nešto drugačije. Počeo sam raditi na sebi, gledati svoju nutrinu i tražiti onoga koji me dotakao. Slijedio sam Gospodina, zapisivao sam stvari koje mi se događaju, kako ih ja vidim, kako to Krist hoda sa mnom. Dvije godine otkako mi je supruga preminula jednostavno sam osjetio ne blagi, nego žestoki poziv i doslovce vam mogu reći taj je događaj u potpunosti izmijenio moj život. Poput onoga iz života proroka Ilije kada je išao pomazati Elizeja, radnika, koje se nakon posla htio proveseliti, a Ilija mu govori: ‘Ja sam svoje učinio, a ti kako hoćeš.’ To se i meni dogodilo. Bog me cijeli život pripremio za ovo. Nije me navukao ni ucjenjivao, nego je jednostavno rekao: ‘Ante, ja sam sve učinio ti kako hoćeš!’ Imao sam tada puno nedoumica. Jedno od pitanja je svakako bilo što ću s djecom. Pokušat ću slikovito objasniti. Čuo sam Božji glas koji mi govori: ‘Oni su moji.’ Tu sam stao. Jasno da su bili zbunjeni. Imali su svoje razgovore sa mnom itd., ali kada sam osjetio to ‘oni su moji’ bilo mi je jasno da im ja ne mogu dati više od samog Boga. Nadalje svjestan sam da ovo ne može čovjek učiniti. Poznato je da je u Crkvi uvijek bilo ovakvih primjera, konačno danas slavimo svetu Ritu koja je kao udovica i majka djece ušla u samostan. Ipak u zadnje vrijeme takvih je primjera možda rjeđe u našoj Crkvi.

Ljudi mi znaju reći kako je to super i da sam se dobro snašao. No ovo što ja nastojim živjeti nije poput ulaska u neko društvo: lovačko, ribolovačko, šahovsko, u neki klub. Ovo što ja osjećam i nastojim živjeti jest poziv. Poziv koji osjećam nije zato da bih ja ljudima govorio kako se živi, kako biti malo žešći vjernik. To je jednostavno služenje. I tek sada znadem koju cijenu ima habit, i koliko je vrijedna molitva svakog čovjeka. Dok sam kao vjernik laik sjedio u crkvenim klupama nisam baš puno razmišljao. Znao sam se pomoliti za nekog fratra, svećenika, ali više sam ih kritizirao jer sam želio da budu onakvima kakvima ih ja želim. Sada drugačije osjećam snagu molitve i puno mi pomažu molitve vas vjernika za nas redovnike.

Prošao sam jedan dio formativnog puta i dao sam svoje prve redovničke zavjete. Moja će formacija još trajati nekoliko godina. Kuda će me Gospodin usmjeriti – nemam pojma. Pustio sam njega neka radi što hoće.

O svom životnom putu napisao sam knjigu koja je prije nekoliko dana ugledala svjetlo dana. Nosi naslov: ‘Pozvani na Gozbu Jaganjčevu. Svjedočanstvo. Put od braka do redovništva’ i pisao sam je dugi niz godina. Želio sam, poput nekog slikara ili glazbenika koji preko umjetnosti izražavaju svoju nutrinu, i ja zapisivati svoja nutarnja gibanja i kretanja. Nisam znao da će to postati knjiga niti da ću ja postati redovnik. Zapisivao sam svoj hod s Kristom, sve svoje padove i uspone. Najzanimljivije je to što se sve događalo ovdje u Karlovcu, u ovom dekanatu, a na tom mom putu jesu svećenici i laici. Eto, dragi Bog je tako htio da to opišem u ovoj knjizi. Stoga sav prihod od prodaje knjige ostaje ovdje kod vas, za potrebe meni tako dragog Josipova svetišta”, kazao je brat Ante.

Velečasnom Markaču i bratu Anti mons. Antun Sente, rektor Josipova svetišta, darovao je repliku čudotvornog Josipova kipa.