VODEĆI SVJETSKI ČESTERTONIJANAC O CHESTERTONU

EKSKLUZIVNO Dale Ahlquist, vodeći svjetski čestertonijanac: Chestertonova misao utjecala je na Pavla VI. da napiše Humane Vitae

Ono što je zanimljivo vezano za njegovu apologetiku jest to što niste svjesni da on brani vjeru dok to čini. Čitate knjigu zbog, primjerice, blještavih slika koje koristi. Čini se da piše o nečemu drugom, a ne o vjeri, sve dok odjednom ne pokaže kako sve što je rekao ukazuje da je Katolička Crkva u pravu.

 

Lijevo na slici: Dale Ahlquist predsjednik Američkog Chestertonova društva

 

Dale Ahlquist predsjednik je Američkog Chestertonova društva i jedan od najzaslužnijih ljudi za popularizaciju Chestertonove misli u posljednjih nekoliko desetljeća. S Chestertonom se upoznao na medenom mjesecu koji nije označavao samo početak njegova bračnog puta, nego i puta u okrilje Katoličke Crkve kojim ga je vodio upravo taj slavni engleski pisac.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Dale je za najpoznatiju američku katoličku televiziju EWTN snimio preko sedamdeset emisija pod nazivom Apostol zdravog razuma u kojima je gledateljima predstavljao Chestertonovu misao u kontekstu brojnih aktualnih pitanja, a u Zagreb je došao kako bi, zajedno s brojnim drugim predstavnicima Chestertonovih društava u svijetu sudjelovao na ChestFestu, festivalu posvećenom kome drugom nego Gilbertu Keithu Chestertonu.

Dale, naši čitatelji već su upoznati s time tko je bio Gilbert Keith Chesterton, ali budući da svako novo čitanje njegovih djela otkriva novu dimenziju njegove neiscrpne misli, nakon dugogodišnjeg bavljenja njime, kako biste Vi odgovorili na pitanje: “Tko je bio Gilbert Keith Chesterton?”

Chesterton je bio iznimno plodan novinar, književnik, pjesnik, književni kritičar koji se suočio s modernim svijetom. Pisao je iz perspektive radosti i čuđenja, ali i borbe, zato što je bio u ratu s modernim svijetom. Nije mu se sviđao smjer kojim je on išao. Uočio je da je obični čovjek pod napadom, da gubi svoja prava, svoje slobode i svoju radost, a to su sve bile stvari koje je on kao pisac branio. Istovremeno se osvrtao na lijepu umjetnost, lijepu književnost, pisao je o velikim piscima svoje engleske povijesti. Pisao je o obrani obitelji i radostima u vrlo jednostavnim zadovoljstvima.

Možda najkraći način za opisati Chestertona jest reći da je on bio pisac koji je pisao o svemu, a njegova specijalnost je bila sve. Neobična stvar vezana za njega jest da je on pisac koji je pisao za dnevne novine, a ipak je pisao duboku teologiju i duboku filozofiju koju je ponudio ljudima koji su na taj način mogli svakodnevno dolaziti u dodir s njima.

U knjizi koju ste napisali o Chestertonu nazivate ga “potpunim misliocem”. Što ste time željeli reći?

Druga riječ za “potpun” je “savršen”. Čini se da se u tim riječima nalaze dva različita zapažanja, ali riječ je o dvije verzije iste ideje. Potpun znači da u njegovom razmišljanju ništa ne nedostaje. Sve stvari o kojima u životu razmišljamo, naš kruh i naše vino, naša temeljna zadovoljstva, ali također i pitanje smisla života, njegove krajnje svrhe, prisutne su u njegovom pisanju. Chesterton o tim temama piše s mnogo vještine, dubine i familijarnosti kao što piše o novcu, radu, odjeći i svemu drugome.

O čemu bi pisao da je danas živ?

Jedna od stvari koje su zanimljive vezano za Chestertona jest da čitajući ono što je napisao prije stotinu godina uočavamo kako se to uklapa u današnji svijet. Tako da smatram da bi ono o čemu bi pisao danas bilo u velikoj mjeri jednako onome o čemu je pisao prije stotinu godina. Primjedbe koje je radio dok je bio živ danas su još uvijek istinite, pa bi ih vjerojatno ponovio.

Mnogo je toga proročanskog u njegovom pisanju. Uočio je neobičnu ludost suvremenog svijeta, povezanu s užurbanošću, gubitkom pozornosti i neprekidnom rastresenošću koju stvara tehnologija koja nas onemogućava da u tišini uživamo u radosti koju donose jednostavni užici. To su isti problemi koje i mi danas uočavamo. Moderni život je rastresenost, velika rastresenost. Chestertonova je želja, stoga, bila privući našu pozornost i usmjeriti je prema onome što je važno i što je vječno.

Znakovito je da je Vašu pozornost privukao dok ste bili na medenom mjesecu u Rimu, kako je izgledao taj ‘prvi susret’?

Pa, zar nije da se svi upoznaju s Chesetertonom na medenom mjesecu? [smijeh]

Bila je to vrlo duhovita priča. Trebao sam nešto za čitati tijekom leta iz Amerike prema Rimu budući da je let bio dugačak. Čuo sam ranije za Chestertona i želio sam pročitati neko njegovo djelo. Odabrao sam knjigu „Vječni čovjek“ jer sam znao da je ona značajno utjecala na pisca kojega sam jako volio, C. S. Lewisa. Odmah sam se zaljubio u Chestertona i, iako nisam u potpunosti razumio što sam čitao, želio sam čitati više.

Simbolično je da ste na putu za Rim upoznali pisca koji je utjecao i na Vaše osobno obraćenje na katoličanstvo.

To je bio početak. Sama činjenica da sam na medenom mjesecu bio u Rimu već me je u velikoj mjeri izložila katoličkoj vjeri, ali kao turist, k tome na medenom mjesecu, bio sam potpuni ‘autsajder’. No vidio sam mnogo toga što je ostavilo duboki dojam na mene.

Tekst nastavlja ispod oglasa

 Ono što je zanimljivo vezano za njegovu apologetiku jest to što niste svjesni da on brani vjeru… sve dok odjednom ne pokaže kako sve što je rekao ukazuje da je Katolička Crkva u pravu.

Neupitno je da je, počevši od tog putovanja, Chesterton bio taj koji me natjerao da počnem razmišljati o Katoličkoj Crkvi na pozitivan način. Polako sam mijenjao svoje stavove prema Crkvi a da nisam to uopće uočavao.

Zasigurno niste bili jedini koga je Chestertonovo pisanje približilo katoličanstvu, posebice s obzirom na to da su neki vrlo ugledni katolički filozofi poput Etiennea Gilsona i Petera Kreefta nazvali “Pravovjerje” najboljom apologetskom knjigom napisanom u 20. stoljeću. Što je toliko privlačno u Chestertonovoj apologetici?

Ono što je zanimljivo vezano za njegovu apologetiku jest to što niste svjesni da on brani vjeru dok to čini. Čitate knjigu zbog, primjerice, blještavih slika koje koristi. Čini se da piše o nečemu drugom, a ne o vjeri, sve dok odjednom ne pokaže kako sve što je rekao ukazuje da je Katolička Crkva u pravu. U tom trenutku shvaćate da uopće niste bili svjesni da je o tome cijelo vrijeme pisao. U Pravovjerju, koje ste spomenuli, Chesterton kaže da bi mogao pisati o grijehu, ali da nitko ne želi čitati o grijehu, čak niti priznati da grijeh postoji. Zato se odlučuje pisati o duševnom zdravlju, budući da još uvijek svi misle da je duševno zdravlje bolje od ludila, navodeći primjere koji pokazuju kako nas čudne moderne ideje koje svi prihvaćaju, ako ih dovedemo do njihovih logičnih zaključaka, odvode u psihijatrijsku kliniku te da se na njima ne može izgraditi društvo.

To se posebice odnosi na one ideje koje nam žele oduzeti slobodnu volju i osobno odgovornost. Nikakva se filozofija ne može utemeljiti na nečemu što čovjeku oduzima osobnu odgovornost, zato što se nitko neće ponašati na ispravan način ako mu uskraćujete mogućnost da to učini. Time se Chesterton vraća na ideju da se jedina filozofija koja uvijek brani slobodnu volju nalazi unutar Katoličke Crkva. To je uistinu iznenađujuće kada razmišljate o tome prvi put, ali je istinita. Sociologija ili psihologija nam pokazuju zašto se ponašamo na određen način, ali ništa od toga nije ni izbliza uzbudljivo kao činjenica da uopće možemo birati između ispravnog i pogrešnog.

Iako je napisao preko 4000 eseja i oko 80 knjiga, Chesterton je volio odavati dojam osobe koja, da tako kažem, ne pati od radoholičarstva. Na jednom mjestu pomalo duhovito kaže: „Sunce ustaje svakog jutra, ali ja ne ustajem svakog jutra.“ Kakve su bile njegove radne navike, koliko je vremena provodio u pisanju?

Gdje god bi se našao, uvijek bi uza se imao komadić papira i uvijek je pisao, bilo to na željezničkoj stanici ili u pivnici. Uz to, imao je vrlo ustaljenu dnevnu rutinu, ali istina je da se obično dizao nešto kasnije. Ubrzo nakon buđenja bi odmah počeo pisati i raditi sve do ručka, zatim čitavo poslijepodne sve do večere, i na kraju navečer do kasno u noć. Tijekom dana bi diktirao tajnici, ali navečer je sam pisao i koristio vrijeme za čitanje. Iznimka bi bila, naravno, kada bi negdje morao održati govor, budući da su ga često pozivali da održi govor. Naravno, vjerovao je da unutar dnevne discipline postoji i sloboda. Ironija je da ste slobodni samo ako slijedite pravila. Ako ih ne slijedite, nemate slobodu, nego kaos.

Chesterton je poznat kao veliki borac za “običnog čovjeka” i njegovo pravo da sam upravlja svojim životom, stoga je cijenio ideju demokracije. Kakav bi danas bio njegov stav prema demokraciji, posebice u kontekstu upozoravanja na opasnosti populizma?

Mislim da bi prepoznao dobro koje se nalazi u populizmu, zato što on jest znak da ljudi žele preuzeti kontrolu nad vlastitim životima. To je ono što demokracija jest – mogućnost da ljudi upravljaju sami sobom. To, dakako, ne označava slobodu činiti što god nam je po volji, nego moći činiti ono što želimo a da nam netko drugi ne govori što nam je činiti. A da pritom netko drugi ne upravlja nama. Upravo ta ideja da ljudi samostalno mogu obavljaju stvari za sebe je po Chestertonovu mišljenju pod velikim napadom u suvremenom svijetu.

Ipak, Chestertonova ideja demokracije razlikuje se od onoga što danas imamo, jer on kaže kako demokracija u pravom smislu može funkcionirati samo na malenoj razini. Čim postane jako velika, ljudi počinju birati predstavnike koji kao svoj prvi korak čine to da prestanu predstavljati ljude koji su ih izabrali. Zato se Chesterton zalaže za lokalnu trgovinu i lokalna pravila.

Neki, nažalost, kažu da demokracija ne funkcionira jer su ljudi glupi, no ako kažemo da je narod glup i da ga mora kontrolirati određena grupa koja se drži pametnom, to je vrlo ciničan i loš pogled na čovječanstvo kojim se ljudima oduzima njihovo dostojanstvo.

Još jedna od aktualnih tema o kojoj je pisao je zaštita života. Bio je veliki protivnik ideja pokreta za kontrolu rađanja u trenucima kada je on nastajao. Na čemu se temeljila njegova kritika?

U svojoj knjizi o svetom Franji Asiškom Chesterton piše o tome kako je na svome samom kraju Rimsko Carstvo palo u seksualnu anarhiju. Ipak, iako su stari poganski kultovi naglašavali požudu, naglašavali su i plodnost, dok moderni svijet naglašava požudu, ali ukida plodnost. To je vrlo neprirodna stvar. Stari poganski kult je barem imao nešto prirodno u sebi jer je završavao rođenjem, ali mi smo odvojili seks od plodnosti i time učinili nešto što je ljudskoj osobi vrlo neprirodno.

 Chesterton je vidio da će kontracepcija voditi prema razvodu, seksualnoj perverziji i iskorištavanju žena. To su sve stvari o kojima je Pavao VI. pisao u Humane Vitae.

Chesterton kaže da u trenutku kada seks prestane biti sluga postaje tiranin. To je poznati citati iz ranije spomenute biografije o svetom Franji. Jedan mladi katolički svećenik je pročitao tu knjigu i napisao osvrt o njoj u kojemu je rekao kako je riječ o piscu čije će ideje ostati dugo živjeti jer u njima postoji nešto vrlo duboko. Taj mladi svećenik je postao Pavao VI. koji je napisao Humane Vitae. Chesterton je u doba njegove mladosti utjecao na misao Pavla VI. i može se naći jasna poveznica između Chestertonove misli i Humane Vitae.

Chesterton je vidio da će kontracepcija voditi prema razvodu, seksualnoj perverziji i iskorištavanju žena. To su sve stvari o kojima je Pavao VI. pisao u Humane Vitae. Chesterton je i u tom smislu bio prorok jer je pisao o tim stvarima kada se na njih gledalo samo kao na ideje iz daleke budućnosti.

Jedan pokret koji je Chesterton kritizirao u istom dahu s kontrolom rađanja bio je eugenički pokret. Na koji način su ideje tih dvaju pokreta bile povezane? 

Ono što ljudi zaboravljaju jest da je osnivačica Planned Parenthooda, Margaret Sanger, bila članica Američkog eugeničkog udruženja i Američkog udruženja za kontrolu rađanja. Svrha kontrole rađanja, kontracepcije, ispočetka nije bila seksualna sloboda nego provođenje eugeničkih ideja. Nisu htjeli da određene populacije imaju djecu, no bilo je prihvatljivo da imaju seks, pa su im odlučili omogućiti da mogu imati seks a da nemaju djecu.

Za njih je to, dakle, bila rasna ideja. Željeli su moćne engleske bijelce koji su za njih bila jedina prava vladalačka rasa. Kad je naknadno otkriveno koliko je zastrašujuća bila nacistička eugenika, naglasak kontrole rađanja okrenuo se prema seksualnoj slobodi. No to se dogodilo tek nakon strahota Drugoga svjetskog rata.

Papa Pio XI. dodijelio je Chestertonu titulu Fidei defensor (Branitelj vjere). Kakav je bio njihov odnos, posebice s obzirom na to da ga je Pio XI. primio i u osobnu audijenciju.

Vezano za tu audijenciju, Chesterton je rekao da je najzastrašujuće iskustvo njegova života bilo biti u prisutnosti Pape. Nije znao što niti kako reći, bio je posve svjestan da je u prisutnosti Kristova namjesnika i bio je preplavljen tom činjenicom. Papa mu je rekao: “Dakle, vi pišete”, na što je on odgovorio: “Previše.” Osoba koja ga je uvela je rekla: “Samo je previše ponizan.” Kasnije  je Chesterton rekao da mu je cijeli događaj u potpunoj magli, no Papa je istaknuo kako je čitao njegova djela.

Zanimljivo je i to da je Pio XI. napisao encikliku Quadragesimo Anno kojom je potvrdio ideje Lava XIII. iz Rerum Novarum, koje je i Chesterton promicao. To se posebice odnosi na zalaganje za vlasništvo nad posjedima, malena poduzeća, prava radnika, tako da je očito Pio XI. bio svjestan Chestertonova pisanja o tim temama i bio pod njegovim utjecajem. Mislim da je to jedan od razloga zašto mu je dodijelio titulu Fidei defensor.

Poznato je da se Chesterton često susretao i s ljudima s kojima se nije slagao. Zapravo, većinu vremena je provodio s ljudima s kojima je polemizirao. 

Tako je, neki od njegovih najbližih prijatelja bili su njegovi filozofski neprijatelji. Jedan od njih bio je H. G. Wells. Wells je bio socijalist i agnostik, ali i vrlo nemoralan čovjek. Ironično, bio je u ljubavnoj vezi s Margaret Sanger, osnivačicom Planned Parenthooda, a ipak su on i Chesterton bili prijatelji. Provodili bi vikende jedan kod drugoga i družili se kao istinski prijatelji.

 Nakon što je Chesterton preminuo Wells je rekao Frances, Chestertonovoj udovici: “Ako ima ikakvih izgleda da završim u raju, bit će to zato što sam bio Chestertonov prijatelj.”

Kada bi Chesterton pisao o Wellsu počeo bi odavši priznanje njegovu pisanju, a onda bi pokazao slabost svih njegovih argumenata. Nakon što je Chesterton preminuo Wells je rekao Frances, Chestertonovoj udovici: “Ako ima ikakvih izgleda da završim u raju, bit će to zato što sam bio Chestertonov prijatelj.” To je veliko svjedočanstvo o tome kako se slagao s ljudima koji ga po stanju stvari nisu trebali voljeti, ali voljeli su ga jer je, iako je napadao njihove ideje, uvijek ostajao prijatelj na osobnoj razini.

Chestertonov najbolji prijatelj Hilaire Belloc nije bio baš tako naklon prema Wellsu…

(Smijeh) Da, Wells i Belloc su se mrzili. Wells je jednom čak zamolio Chestertona da smiri Belloca tijekom njihove novinske debate.

Jedno od pitanja s kojima se često susrećem kada ljudima govorim o Chestertonu jest: “Što prvo čitati?” Koji bi bio Vaš savjet? 

Predložio bih Chestertonove eseje. Mislim da su oni bolje mjesto za početi s čitanjem Chestertona od knjiga. Knjige bi mogle biti preplavljujuće i zastrašujuće, ali eseji su pristupačniji. Kroz njih njegovu misao možete uzimati u manjim dijelovima. Također, mislim da su priče o velečasnom Brownu mnogim ljudima poslužile kao jako dobar uvod u Chestertona, ali ipak je najbolje početi s esejima.

Spomenuli ste velečasnog Browna. Pojavile su se brojne kritike na BBC-ov posljednji serijal o njemu, koji se prikazuje i na hrvatskoj televiziji. Jeste li ga gledali?

Dogodilo se sljedeće. Počeo sam gledati prvu epizodu, i otprilike na polovici me moja supruga zamolila da ugasim televizor jer je bila u sobi do mene i nije me više mogla slušati. Bio sam toliko uznemiren njihovom nevjerodostojnošću u odnosu na original. Znam da imam odgovornost pogledati epizode kako bih mogao dati cjelovito mišljenje, ali razočaravajuće je u kojoj mjeri odstupaju od knjiga.

Ipak, dobra stvar je što i takav serijal kod ljudi budi interes za Chestertona. Lik vlč. Browna vrlo je privlačan i dobro je vidjeti katoličkog svećenika prikazanog na pozitivan način.

Posljednjih se mjeseci željno iščekuju novi koraci prema Chestertonovoj beatifikaciji. Ipak, nisu svi oduševljeni tom idejom. Neki smatraju da bi se time Crkva Chestertona ‘oduzela’ nekatolicima. Kako biste odgovorili onima koji tako razmišljaju?

Pa, vrlo je jasno da se upravo to dogodilo s Majkom Terezijom i Ivanom Pavlom II. Nijedan ih nekatolik nikada više nije volio jer ih je Katolička Crkva kanonizacijom oduzela ostatku svijeta. (smijeh)

Upravo suprotno, mislim da kanonizacija svakog sveca čini još zanimljivijim cijelom svijetu. Ideja 140 kilograma teškog novinara s cigarom u ruci oko čije glave lebdi aureola vrlo je fascinantna. Ljudi bi zasigurno htjeli pročitati kako se takvo što moglo dogoditi jer se to čini tako uzbudljivim. Vjerujem da bi to mnoge privuklo Crkvi.

Ideja 140 kilograma teškog novinara s cigarom u ruci oko čije glave lebdi aureola vrlo je fascinantna. Ljudi bi zasigurno htjeli pročitati kako se takvo što moglo dogoditi.

U Americi ste pokrenuli srednje škole osmišljenje prema Chestertonovu pogledu na obrazovanje i život općenito. Što biste izdvojili kao temeljnu karakteristiku tih škola?

Na početku razgovora smo opisali Chestertona kao potpunog mislioca, upravo to želimo i svojim učenicima: da postanu potpuni mislioci. Jedan od načina na koji to pokušavamo ostvariti jest što u programu imamo četiri godine filozofije. Većina srednjih škola ne podučavaju filozofiju, ili to čine u vrlo maloj mjeri. Želimo da naši učenici uistinu nauče kako koristiti razum i kako prepoznati logičke pogreške i loše argumente. To postavlja temelj na kojem se može podučavati druge predmete, budući da omogućuje prepoznavanje logike onoga što se podučava.

Razum mora ići zajedno s vjerom, tako da imamo i četiri godine teologije. Ponovno, većina srednjih škola ne podučavaju teologiju. Dakako, tu su i predmeti poput matematike, znanosti, povijesti, no povijest koja se kod nas podučava povezana je s pričom o spasenju, o onome kakav je svijet bio prije i nakon Krista. Zatim, podučavamo učenike umjetnosti, koju smatramo jako važnom za cjeloviti razvoj. Svi učenici crtaju, slikaju, pjevaju i uče kako glumiti u drami.

Kakva je reakcija učenika?

Učenici su sretni. Jedna od poznatih Chestertonovih misli o obrazovanju je: “Ono što se nikada ne podučava u javnim školama jest da postoji cjelovita istina o stvarima i njezino nas poznavanje i izgovaranje čini sretnima.“ Dakle, kada nauče cjelovitu istinu, i nauče kako je izraziti, učenici su sretni.

Na kraju, smatrate li da je porast Chestertonove popularnosti samo kratkoročna iznimka ili će njegov utjecaj nastaviti rasti?

Mislim da je on jedan od vječnih pisaca i vječnih svetaca, te da gledamo početak nečega vrlo dugoročnog. Baš kao što još uvijek čitamo svetog Tomu Akvinskog, mislim da ćemo Chestertona čitati zauvijek.

Ivo Džeba | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 15. svibnja 2018.

Možda vam se svidi