Pod geslom “Nasljedujmo njegovu vjeru…” proslavljena je u četvrtak 24. siječnja u župi Gospe brze pomoći u Slavonskom Brodu 170. obljetnica rođenja i krštenja sluge Božjega Josipa Stadlera, prvoga vrhbosanskog nadbiskupa. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji desetak svećenika među kojima su bili izaslanik đakovačko-osječkog nadbiskupa – rektor Sjemeništa Ivan Ćurić, domaći župnik Ivan Lenić te derventski dekan Marko Hrskanović. U slavlju je sudjelovalo i četrdesetak sestara Družbe služavki Maloga Isusa iz Bosne i Hrvatske na čelu s č. M. Radoslavom Radek, s. Admiratom Lučić, glavaricom sarajevske provincije te vecepostulatoricom kauze sl. Božjega Josipa Stadlera s. Anom Marijom Radman. Okupile su se i redovnice drugih zajednica iz grada te predstavnici vlasti.

Ni jaka kiša dala nije spriječila mnogobrojne vjernike da u popodnevnim satima dođu do Stadlerova spomenika, koji se nalazi u blizini njegove rodne kuće, položiti cvijeće i zapaliti lampione. U procesiji od župne crkve s njima i domaćim svećenicima došao je i kardinal Puljić, koji je predvodio molitvu za Stadlerovo proglašenje blaženim.

Kardinal Puljić na početku misnoga slavlja zahvalio je Gradu i župi što čuvaju uspomene i istinski prenose vrednote sluge Božjega Josipa Stadlera, koji je u njihovu gradu prije 170 godina, kako je rekao, ugledao svjetlo dana i svjetlo vjere. U homiliji kardinal je upozorio da Hrvati često zaboravljaju svoje velikane. Ocrtavajući Stadlerov život, istaknuo je kako se on unatoč teškoćama u djetinjstvu, a i daljnjem životu nikada nije žalio. “Bio je čovjek koji je na Boga računao, rastao je s Bogom, zrio je s Bogom i zato ga je Bog mogao upotrijebiti za velike stvari. Ne samo što je postao svećenik, profesor u Zagrebu, nadbiskup u Sarajevu, nego je bio suradnik Božji u tako teškim vremenima. Nedostaje nam to povjerenje u Boga. Pogledajte koliko je među nama netrpeljivosti, nesloge, svađa, mržnje, kukanja, a kažemo da smo vjernici”, istaknuo je kardinal Puljić, zapitavši se gdje je naše pouzdanje u Boga.
Posebno je zahvalio služavkama Maloga Isusa koje je nadbiskup Stadler utemeljio, pozvavši ih da ne dozvole da sekulaziram i agresivni relativizam uguše radost vjere. “Neka u vama ljudi pročitaju da se isplati živjeti životom vjere, isplati voljeti Isusa, ne zbog koristi ovozemaljske, nego da otkrijemo smisao života, nadu život, da se ne bojimo”.

Roditeljima je poručio: “Prenosite svojoj djeci sigurnost vjere, pouzdanja u Boga, da djeca radosno rastu da se ne boje života”. Dok je kardinal pri kraju mise klečao ispred Stadlerove slike postavljene pored oltara, župni zbor predvođen s. Monikom Zvonarek, kao molitvu za proglašenje blaženim sluge Božjega Josipa Stadlera, otpjevao je pjesmu “Slugo Božji Josipe”, koju je napisala župljanka Nedjeljka Andrić-Novinc.
Župnik Lenić u pozdravu je istaknuo kako u Godini vjere budeći spomen na Stadlerovo i vlastito krštenje “želimo ispovijedati vjeru u Krista svjedočeći je novim naraštajima, a posebno obitelji u ovom izazovnom vremenu”. O tijeku daljnjih događanja u Godini vjere vezanim uz Stadlerov lik, kao spomen na Stadlerovo krštenje, najavio je postavljanje spomen-ploče u župnoj crkvi te hodočašće Brođana u Sarajevo. Molitvenu pripravu u župnoj je crkvi prije mise predvodila je provincijalna glavarica s. Admirata.

Sluga Božji Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup (1843.-1918.) rođen je u Slavonskom Brodu u skromnoj obrtničkoj obitelji Đure i Marije rođene Balošić. U desetoj godini ostao je bez oca i majke, te je skrb za njega preuzela ugledna brodska obitelj Oršić. Školovanje započinje u rodnome gradu, nastavlja ga u nadbiskupijskom sirotištu u Požegi i Zagrebu, gdje je polazio gimnaziju. U Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijani postaje prvo doktor filozofije, a potom i doktor teologije. Za svećenika je zaređen 1868. u Rimu. Nakon povratka u Zagreb postaje gimnazijskim profesorom u Sjemeništu, a kasnije i sveučilišni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Papa Lav XIII. imenovao ga je 1881. vrhbosanskim nadbiskupom u obnovljenom biskupijskom sjedištu u Sarajevu. U Bosni razvija djelatnost na vjerskom, prosvjetnom, kulturnom i nacionalnom polju. Utemeljio je Družbu sestara služavki Maloga Isusa sa svrhom da vode skrb za siromašnu i napuštenu djecu, za starije osobe i siromahe. Umro je 1918. i pokopan u sarajevskoj katedrali Srca Isusova. (ika/bitno.net)