Katolički tjednik Nedjelja, razgovarao je o temi svećeništva s vlč. Davorom Senjanom, povjerenikom za pastoral svećeničkih i redovničkih zvanja Đakovačko-osječke nadbiskupije. Razgovor se dotaknuo mnogih zanimljivih pitanja od duhovnog vodstva svećenika i manjka zvanja do o neugodne činjenice da brojni svećenici u Hrvatskoj proteklih godina napuštaju svoj poziv.

Govoreći o važnosti duhovnog vodstva za svećenike, vlč. Senjan je kazao kako je riječ o pitanju od središnje važnosti za formaciju, ali da nažalost kod nas „još uvijek postoji određena bojazan da će traženje duhovnog pratitelja ili razgovor o vlastitim poteškoćama biti shvaćen kao znak slabosti“.

„Mislim da je upravo suprotno. Znak je zrelosti kada čovjek zna da ne može sve sam. Trebali bismo stvarati kulturu međusobna povjerenja među svećenicima, gdje neće biti neobično imati duhovnog pratitelja ili redovito odlaziti na duhovne razgovore. Kao što liječnik ima svoga liječnika, tako i svećenik treba imati nekoga tko će pratiti njegov duhovni rast“, kazao je Senjan.

Odgovarajući na molbu da prokomentira razloge zašto je u proteklih nekoliko godina 20-ak svećenika iz Đakovačko-osječke nadbiskupije napustilo službu (fenomen koji se pojavljuje i u drugim nad/biskupijama), vlč. Senjan je kazao postoji nekoliko čimbenika koji se isprepliću:

„Prvi je pitanje ljudske i afektivne zrelosti. Svećenički život traži sposobnost življenja celibata, nošenja samoće, izgradnje zdravih odnosa i suočavanja s vlastitim granicama. Ako se ta područja ne razvijaju dovoljno tijekom formacije ili se kasnije zanemare, mogu postati izvor ozbiljnih poteškoća.

Drugi je nedostatak trajne formacije i pratnje. Ređenje nije završetak formacije, nego njezin početak. Svećenik koji ostane sam sa svojim pitanjima, krizama ili razočaranjima nalazi se u znatno težoj situaciji od onoga koji ima duhovnog pratitelja, prijatelje među svećenicima i podršku svoje biskupije.

Treći je čimbenik kultura u kojoj živimo. Društvo danas naglašava osobno zadovoljstvo, individualizam i neposredno ispunjenje želja. Takvo ozračje ne ostaje izvan Crkve, nego utječe i na svećenike. Zato je potrebno još snažnije graditi identitet koji se ne temelji na prolaznim osjećajima, nego na vjernosti pozivu“.

Vlč. Senjan je dodao kako je važno naglasiti kako svećenici koji su napustili službu „ostaju naša braća“. „Njihove životne okolnosti često su mnogo složenije nego što se može vidjeti izvana“, kazao je.

Povjerenik za pastoral svećeničkih i redovničkih zvanja Đakovačko-osječke nadbiskupije, prokomentirao je i općeniti nedostatak duhovih zvanja u Hrvatskoj kao i u Europi.

„Najveći izazov nije prije svega manji broj kandidata, nego pitanje autentičnosti“, kazao je vlč. Senjan.

„Svako vrijeme traži vjerodostojne svjedoke. Mladi danas vrlo brzo prepoznaju razliku između onoga što netko govori i onoga kako živi. Živimo u kulturi koja snažno naglašava osobnu autonomiju, udobnost i trenutačno zadovoljstvo. To nije izazov samo za mlade, nego za sve nas. Svećenički poziv, međutim, po svojoj naravi uključuje logiku dara, odricanja i žrtve. On pretpostavlja spremnost staviti Krista i povjereno stado ispred vlastitih planova i komocije. Kada u društvu oslabi svijest da je vrijedno živjeti za nešto veće od sebe, razumljivo je da i spremnost na radikalne životne izbore postaje rjeđa“, dodao je.

Razgovor se dotaknuo i važne teme usamljenosti svećenika, koja može postati ozbiljan teret za mnoge pastire.

Vlč. Senjan je kazao kako je „iznimno važno njegovanje svećeničkog bratstva“, jer ni „Isus nije apostole slao same, nego zajedno“.

„I danas je važno da svećenici mole zajedno, razgovaraju, dijele iskustva i ne boje se pokazati vlastitu ranjivost. Ponekad mislimo da moramo uvijek biti jaki i imati odgovore na sva pitanja. To nije realno. Svećenik također treba prijatelje, odmor, zajedništvo i trenutke u kojima neće biti samo onaj koji daje, nego i onaj koji prima. Bratska solidarnost nije dodatak svećeničkom životu, nego jedan od njegovih važnih oslonaca“, kazao je vlč. Senjan.