Ima li vjera doista veze s nogometom?

Povodom Svjetskog nogometnog prvenstva koje se od 11. lipnja odvija u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku, donosimo seriju tekstova o nogometu i životnim lekcijama koje iz njega možemo naučiti. Autor tekstova je hrvatski svećenik koji piše pod pseudonimom vlč. Juraj Frassati, s ciljem da pruži protutežu površnom i ostrašćenom diskursu koji, kada je riječ o sportu, nerijetko dominira hrvatskim javnim prostorom. U četvrtom tekstu, vlč. Frassati piše o tome jesu li, i na koji način, vjera i nogomet povezani. Sve tekstove iz niza “Više od nogometa” pročitajte OVDJE.

Svaki put kada Hrvatska nogometna reprezentacija igra veliko natjecanje, ista se rasprava vraća gotovo jednakim intenzitetom. Zlatko Dalić javno govori o vjeri, igrači odlaze na misu ili se prekriže prije utakmice, a društvene mreže i mediji podijele se u dva tabora. Jedni u tome vide autentično svjedočanstvo vjere, drugi ismijavaju samu pomisao da bi Bog imao ikakve veze s nogometom. Ove godine rasprava je otišla i korak dalje nakon što je don Ante Žderić upozorio (u sada izbrisanom postu na svom Facebook profilu) da “vjera ne vodi pobjedi na Svjetskom nogometnom prvenstvu, nego vječnom spasenju” te da “Bog ni Gospa ne navijaju za Hrvatsku”.

Religijska povijest prepuna je pokušaja da se božanstvo pridobije za vlastite ciljeve. Od antičkih žrtava do amajlija, od praznovjerja do vračeva i rituala koji se i danas pojavljuju u sportu, čovjek je oduvijek vjerovao da postoji način kako osigurati pobjedu. Nogomet nije iznimka. Godinama slušamo priče o afričkim vračevima, vudu-obredima, kletvama i tajnim ritualima kojima se nastoji prizvati sreća ili protivniku donijeti nesreća. No magijsko razmišljanje ne pripada samo egzotičnim kulturama. Prisutno je i u brojnim sportskim praznovjerjima: od uvjerenja da određeni predmet donosi pobjedu do bizarnih navika koje sportaši godinama ponavljaju vjerujući da upravo one utječu na ishod natjecanja. Poznat je primjer Gorana Ivaniševića koji je tijekom pobjedničkog pohoda na Wimbledon 2001. svaki dan ponavljao iste rituale kako bi pobijedio. Takvi postupci nisu izraz zrele religioznosti, nego magijskog obrasca mišljenja. Razvojna psihologija pokazuje da je magijsko mišljenje prirodan dio dječjeg razvoja no ono postupno ustupa mjesto realističnijem odnosu prema svijetu. Kada se isti obrazac zadrži u odrasloj dobi, lako poprima oblik praznovjerja ili religioznosti koja Boga shvaća kao silu kojom se može upravljati obredom ili formulom. Takvo poimanje religije nije daleko ni od površnog shvaćanja kršćanske molitve: ako se dovoljno molimo, pobijedit ćemo; ako izgubimo, ili se nismo dovoljno molili ili nas Bog nije uslišao (jer ne želi ili jer ne postoji).

No kršćanska molitva nije tehnika upravljanja Bogom, nije magija, već odnos koji mijenja čovjeka. Ako je to doista tako, ima li onda vjera uopće ikakve veze s nogometom?

Kršćanstvo – vjera utjelovaljenja

Na to pitanje nije moguće odgovoriti bez jedne od najvažnijih istina kršćanske vjere – utjelovljenja.

Kršćanstvo ne vjeruje da je Bog ostao izvan ljudske povijesti, nego da je postao čovjekom.

To znači da Isus nije samo poučavao o ljudskom životu, nego ga je živio. Odrastao je u Nazaretu među ljudima koji su radili i brinuli za svakodnevni kruh. Kao dijete igrao se s drugom djecom, u Josipovoj radionici učio je zanat, hodao prašnjavim putovima Galileje, blagovao s prijateljima, razgovarao s ribarima, seljacima i carinicima. Bio je gladan, žedan i umoran te plakao nad Lazarevom smrću. Ukratko, prihvatio je ljudsku stvarnost u svemu osim u grijehu.

Bog nije spasio čovjeka zaobilazeći njegov svijet, nego ulazeći u njega. Zato je Crkva od samih početaka odbacivala gnostičku napast da se materija smatra nečim nižim ili nedostojnim Boga. Ta se napast kroz povijest vraćala u različitim oblicima: od prijezira prema tijelu do uvjerenja da se svetost može živjeti samo daleko od svakodnevice. Monaštvo je dragocjen poziv, ali nije jedini oblik kršćanskoga života. Sveti Franjo Saleški u Filotei pokazuje da je svetost jednako moguća u obitelji, trgovini ili državnoj službi kao i u samostanu. Ignacije Lojolski tu će intuiciju sažeti pozivom da kršćanin traži i nalazi Boga u svim stvarima.

Nijedna ljudska stvarnost nije izvan Božje prisutnosti

Tu napokon dolazimo do nogometa.

Nogomet nije važan zato što bi Bog određivao rezultat utakmice. Važan je zato što otkriva čovjeka. Upravo tako Isus govori u Evanđeljima. Novac, vlast i bogatstvo nisu problem zato što postoje, nego zato što kroz njih postaje vidljivo ljudsko srce: “Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce” (Mt 6, 21).

Isto vrijedi i za nogomet.

Drugi vatikanski sabor na početku konstitucije Gaudium et spes kaže da su “radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena” ujedno radost i nada, žalost i tjeskoba Kristovih učenika. Kršćanska vjera ne promatra ljudske radosti i tuge izvana, nego ih dijeli. Zato nije nevažno što se događa kada cijeli narod prati svoje predstavnike na velikom natjecanju. Reprezentativci predstavljaju zajednicu iz koje su potekli. Njihove pobjede bude zajedničku radost, a porazi zajedničku tugu. U tome nema ničega nekršćanskog. Naprotiv, radovati se s onima koji se raduju i tugovati s onima koji tuguju pripada samoj srži kršćanskoga života.

No upravo se tu otkriva i drugo lice čovjekove nutrine.

Gledanje utakmice može otkriti kakvi smo mi. Možemo se iskreno diviti talentu, disciplini i zajedništvu koje sport pokazuje u svojem najboljem izdanju te osjećati zahvalnost što živimo u vremenu iznimnih sportaša. Ali možemo osjetiti i zavist, gorčinu, bijes ili potrebu da vlastitu vrijednost gradimo na pobjedi reprezentacije. Nogomet tada postaje ogledalo onoga što se već nalazi u nama.

Isto vrijedi i za same igrače. Slava, bogatstvo i društveni ugled nisu ni dobri ni zli sami po sebi. Jednoga će učiniti zahvalnijim i poniznijim, drugoga zarobiti taštinom, pohlepom ili uvjerenjem da vlastita vrijednost proizlazi iz uspjeha.

Idol ili Bog

Novac, posao, politika, umjetnost, obitelj ili sport nisu cilj ljudskoga života, nego stvorene stvarnosti koje čovjeka mogu voditi prema dobru ili ga od njega udaljiti. Idol ne nastaje u stvarima, nego u ljudskom srcu, kada od stvorenoga očekujemo ono što može dati jedino Bog.

Sada se možemo vratiti pitanju iz naslova: Ima li vjera veze s nogometom?

Ako pod tim mislimo da će Bog odlučiti pobjednika zato što se jedna momčad više moli, odgovor je jasan: nema. U tome je don Ante Žderić potpuno u pravu. Bog nije izbornik hrvatske reprezentacije niti Gospa navija za jednu naciju protiv druge. Kršćanska molitva nije sredstvo za osvajanje trofeja.

Ali ako se pitamo ima li vjera što reći o onome što se događa u čovjeku dok igra, navija, pobjeđuje ili gubi, odgovor je jednako jasan: ima. To je posljedica utjelovljenja.

Ili da parafraziramo sv. Ignacija Lojolskog koji je o ovoj temi razmatrao mnogo prije no što je nogomet uopće postojao: nogomet nije važan zato što određuje Božje planove, nego zato što može otkriti ljudsko srce.