Organizatori FRKA-e: Prekinuli smo tužaljke i krenuli u akciju – mijenjamo kulturu ‘odozdo’

Nakon dvogodišnjega iskustva s organiziranjem virovitičkoga Festivala radosne kulture, popularne FRKE, možda je došlo vrijeme za promišljanje kamo nas je odvela jedna impulzivna ideja i jedan posve slučajni projekt.

U vrijeme kad se prvi put javila ideja da pokušamo organizirati neovisni kulturni festival u svojem gradu, činilo se da je situacija s kulturnom ponudom gotovo nerješiva. Bila je to preslika onoga što se kod nas u Hrvatskoj uvijek stalno događa: javnost je gotovo posve nezainteresirana za aktivno sudjelovanje u bilo kakvome kulturnom događaju, uz ustaljene komentare da je sve loše i patetično, da se ništa ne događa i da je svugdje bolje nego kod nas. Neki hvalevrijedni pokušaji na gradskoj razini tad su već bili nestali ili su se već bili poprilično umorili, a ničega novog nije bilo na vidiku. U takvoj je situaciji najkomotnija pozicija bila nastaviti samodovoljne žalopojke, koje su imale to jače uporište jer je tadašnja kulturna vlast na državnoj razini bila izrazito nesklona tipu kulturnih sadržaja koji smo mi priželjkivali.

Tribina „Gilbert Keith Chesterton – Apostol zdravog razuma“ i govornik Ivo Džeba.

Svejedno, na kraju se ipak iskristalizirala ideja da najzad treba prestati s uvijek istim tužaljkama i da treba krenuti u akciju. Već na samom početku razrade ideje za festival došli smo do velike barijere u mnogim glavama – treba li organizirati katolički, kršćanski kulturni festival, kao protutežu vladajućem mišljenju u javnim medijima ili institucijama? Pravo je pitanje koliko bi publike uopće došlo na takve sadržaje i koga bi to zanimalo. Ili je možda bolje stvar postaviti šire, pa pokušati formirati neku novu paradigmu, neku širu kulturnu platformu u koju bi se mogao uključiti puno širi krug ljudi, a usput bi mogla privući i znatno širi profil kulturne publike. Može li se pronaći neki veći zajednički imenitelj, koji bi u sebe uključivao univerzalne vrijednosti, poput plemenitosti, iskrenosti, tolerancije, radosti života, nade u bolju budućnost? Zašto ne učiniti taj korak dalje i vidjeti što ćemo pronaći?

Problem kršćanske isključivosti muči nas već godinama. Vidljiv je u mnogim našim raspravama, u međusobnim obračunima po kršćanskim portalima i forumima, u kojima se ne štedi nikoga, sve u cilju da se pokuša dokazati da su neki uvijek pravovjerni i sveznajući, nasuprot naivnima i neukima koji se daju navući na tanak led od lukavaca s „druge strane“. Ta tako posve neproduktivna i besmislena navika kao rezultat svaki put donosi još više podjela i nerazumijevanja među onima koji bi se po logici stvari morali međusobno uvažavati i podržavati. Nikako da barem ponešto naučimo od druge strane – njima ne pada na pamet na taj se način sukobljavati i samim tim slabiti svoju poziciju. Bratskoj nas ljubavi počesto mogu podučiti mnogi koji nikad nisu čuli za Kristovu zapovijed ljubavi. Tolerancija bi trebala biti kršćanskom vrlinom, ponajprije među nama samima, a onda i prema svima koji su od nas različiti.

Prizor iz kazališne točke ‘Kad ruke progovore’.

U takvim je okolnostima pobijedila ideja „radosne kulture“. Ne kao podvala s kršćanskom kulturom zamotanom u drugu, manje prepoznatljivu ambalažu, nego kao jedan novi pogled na kulturu koja postoji, ali se ne vidi u javnosti i razlomljena je na toliko dijelova da ju je gotovo nemoguće sagledati odjednom. Kao pogodno mjesto integracije svih tih zagubljenih dijelova „radosne“ kulturne scene odlično je poslužio koncept mozaičnoga festivala, koga čine raznolike sastavnice, od glazbe, kazališta, književnosti, filma, do društvenih tribina i znanstvenih predavanja. Kao uzor u tome poslužili su nam splitski „Dani kršćanske kulture“, koji su nas od početka osvojili  impresivnom raznolikošću ponuđenih sadržaja. No, za razliku od Splićana, mi nismo imali nikakvoga zaleđa niti logistike koja bi nam omogućila kakvu-takvu stabilnost i samostalnost.

Pouzdajući se prije svega u svoju tvrdoglavost i entuzijazam, jer ničega drugog nismo niti imali, postavili smo si vrlo ambiciozan zadatak: stvoriti novi kulturni festival, čiji domet nikad nije ograničavan na lokalnu sferu, dapače, od samoga smo početka zamišljali veliki kulturni festival, koji bi svojom ponudom privukao publiku iz cijele sjeverne Hrvatske. Shvatili smo da ništa slično ne postoji ni u Zagrebu, ni u Varaždinu niti Osijeku, i da nam to daje priliku stvoriti jaki i originalni kulturni brand.

No, za takvo nešto treba jako puno resursa, počevši od podrške lokalne zajednice i medija, do okupljanja kritične mase kreativnih i konstruktivnih ljudi koji mogu iznijeti taj projekt. Od početka su uspostavljeni vrlo strogi kriteriji za izvođače i sudionike festivala: osnovni su kriteriji ponajprije izvrsnost u nekom području, koji je neophodan ne samo radi podizanja atraktivnosti programa, nego je i efikasna brana protiv etiketa o diletantizmu koje smo očekivali. Uz to se, naravno, podrazumijeva i specifična pripadnost „radosnoj kulturi“, koja podrazumijeva zalaganje za univerzalne pozitivne vrijednosti, onkraj isključivosti bilo koje provenijencije.

Tribina „Mediji, mladi i obitelj“ , predavač dr.sc. Igor Kanižaj.

Kreiranje programa, kako god to čudno moglo zvučati, nikad nije bilo teško – ponuda pravih sadržaja je doista bogata, samo treba paziti da se sve ne „ispuca“ odjedanput. Ono čega smo se najviše pribojavali bio je loš odaziv publike. U sklopu uvriježenih predrasuda o hrvatskoj kulturnoj sceni stalno se ponavlja ona o već poslovičnoj nezainteresiranosti publike za bilo kakav kvalitetni kulturni sadržaj, nasuprot prepunim narodnjačkim klubovima i estradnim koncertima sumnjive kvalitete. Već se na primjeru Splitskog festivala vidjelo da stvari stoje drugačije, ali Split je ipak Split, grad s višestoljetnom kulturnom tradicijom. Na primjeru Virovitice može se doći do sasvim drugačijeg zaključka – publika za pravu kulturu itekako postoji i to vrlo kvalitetna publika, koja ne posustaje niti dvanaesti dan festivala! Naša je virovitička publika pobrala mnoštvo komplimenata od strane izvođača i gostiju, od kojih su neki bili doista zatečeni razinom poznavanja onoga čime se bave, ali i živošću i kvalitetom rasprave na tribinama i predavanjima, koja je već postala zaštitnim znakom festivala.

Znači li sve to da je pronađena formula za preobrazbu kulture? Je li moguće da je sve tako jednostavno? Ne, na žalost, nije sve tako jednostavno. Formula je možda dobra, ali smo još daleko od početka preobrazbe. Zapreka za to ima više.

Ako ste pomislili da ćemo govoriti o novcima, prevarili ste se. Naravno, bilo bi puno lakše organizirati festival uz osigurana primjerena sredstva, prije svega da se gostima mogu isplatiti barem minimalni honorari i da se, recimo, malo više novca može uložiti u marketing. Ali, puno više od tih problema još uvijek na muče problemi s početka projekta.

Bez obzira na iznimno dobar odaziv publike, festival ponajmanje prate oni radi kojih smo ga i pokrenuli. Naravno, festival smo pokrenuli prije svega radi nas samih, koji intenzivno uživamo u vrsti kulture koju volimo i za kojom žeđamo, ne žaleći pri tom truda da se sve zamišljeno i ostvari. Makar je razvidno da festival nije (samo) katolički ili kršćanski, on supsumira i taj segment kulture u jedan širi kontekst, zamišljen kao kontrapunkt institucionalnoj kulturnoj ponudi koja je sve drugo doli kršćanska. Svejedno, ispada da „radosna kultura“ ne zanima veliki broj katolika i kršćana, uključujući i one među njima koji se smatraju intelektualcima. Razloge toj vrsti inercije nemoguće je jasno sagledati nakon samo dvije godine festivala, ali su neki pozitivni pomaci ipak primijećeni. Tome bi mogla pridonijeti i otvorena podrška požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića, koja nam je važna radi onih koji još uvijek sumnjaju u naše dobre namjere.

Predstava ‘Pekel na zemli’.

Još nekoliko paradoksa za kraj: većina naših gostiju želi nastupiti i sljedeće godine, ne pitajući za svoj honorar. Što ih to privlači? Spominju ugodnu atmosferu, prigodu za prijateljsko druženje i opet tu sjajnu publiku. S druge strane, stalno nam se javljaju zainteresirani, ponajprije vrhunski glazbenici, koji bi htjeli nastupiti već sljedeće godine. Program za FRKU 2017. dakle nije upitan. Unatoč tome, teško dolazimo do sredstava predviđenih za kulturu, iako je program iznimno atraktivan, a festival beskrajno jeftin.

Pravac je dobro odabran – „radosna kultura“ je položila ispit i ima dobru perspektivu. Već je ove godine festival po jednome događaju bio međunarodni, a za sljedeće je izdanje predviđeno nekoliko sudionika iz inozemstva. Format se ne će proširivati, ali će sadržaji biti još atraktivniji i originalniji. Svaka nova godina donijet će, nadamo se, i šire prihvaćanje u našoj kršćanskoj javnosti. Sve drugo bio bi veliki gubitak za sve.

Može li se dakle kultura preobraziti „odozdo“? Krenuli smo od samih korjenova i rastemo polako ali nezadrživo. Letvica će svake godine biti sve viša. Radujemo se daljem rušenju barijera i rastu u međusobnoj ljubavi, toleranciji i radosti.

Romano Tripalo | Bitno.net

Fotografije: Oliver Bešić