Naš suradnik Hrvoje Vargić napisao je tekst u kojem problematizira stav nekih vjernika, izražen i u pojedinim medijima, po kojem apsolutno sve što je “moderno” i novo donosi sa sobom duhovnu opasnost. Tema je jako aktualna, a tekst će zasigurno izazvati brojne reakcije i rasprave, ali smatramo ga dobro napisanim i dobronamjernim, zbog čega smo se odlučili za njegovu objavu. Cilj teksta, kao što ćete vidjeti kad ga pročitate, nije osuđivati niti omalovažavati ničiju duhovnost, nego samo svratiti pozornost na određene duhovne procese kojima svjedočimo u Hrvatskoj.

Strah

Postoji priča da je kardinal Ottaviani, tadašnji vatikanski Državni tajnik, trebao napraviti nacrt 2. vatikanskog koncila i prezentirati ga papi Ivanu XXIII. Kada ga je napokon dovršio, donio je nacrt koji se sastojao od svojevrsnog presjeka papinskih enciklika od 1870. do tog trenutka. Sadržajno je nacrt bio kombinacija različitih osuda komunizma, nacizma, liberalizma, modernizma, masonstva itd., ali iako duhom sličan, ne treba ga miješati s antimodernističkom zakletvom koju su klerici i naučavatelji u to vrijeme polagali. Anegdota kaže da je Papa taj dokument nakon što ga je vidio odmah i potrgao pred kardinalom Ottavianijem rekavši: „Krist nije došao osuditi svijet, nego ga otkupiti“ i naredio da se napravi drugi nacrt u duhu Radosne vijesti.

Iz ove reakcije pape Ivana XXIII. možemo mnogo toga naučiti. Čini se da u današnjem vremenu, u kojem je većina kršćana svjesna da ideološki liberalizam i modernizam negirajući dostojanstvo ljudske osobe donose mnoge negativne posljedice za svijet i konkretne ljudske živote, možemo zaboraviti na jednako pogrešno stajalište antimodernizma, koje se provlači i kroz dokument kardinala Ottavianija. Dok se modernizam i liberalizam klanjaju budućnosti i progresu kao svojevrsnom idolu, ne prosuđujući ga u svjetlu objektivne Istine i Dobra, mnogi su kršćani pali u napast zauzimanja suprotne pozicije, opirući se svemu što je novo, moderno, „svjetovno“ i stvarajući svog idola u antimodernizmu.

Mnogi danas primjećuju veliku opasnost u koju su upali neki „liberalni“ (navodnici su namjerno stavljeni) kršćani i teolozi misleći da Sotona ne postoji, što je, tvrde neki, najveća zamka Sotone. Ako bi se jedna od karakterističnih ideja modernizma mogla teološki izraziti kao mišljenje da Sotona ne postoji, onda bi se paralelna ideja antimodernizma, suprotna ali jednako pogrešna, mogla izraziti sintagmom vidjeti Sotonu u svemu. S obzirom na to da se o prvom fenomenu dosta piše, ovaj članak će u kratkim crtama dotaknuti i kritički prosuditi drugu pojavu, pri tome ne implicirajući da je prva pogreška manja od druge.

Antimodernizam je stav koji prema svemu novom i drugačijem a priori pristupa skeptično (u blažim oblicima) ili izrazito negativno (u snažnijim oblicima). Naravno, rijetko kada to eksplicitno ustvrdi, nego većinom nastupa pod krinkom vjernosti tradiciji koja je u kršćanstvu toliko bitna. Krinka je to jer autentična tradicija nikad ne simbolizira ustrajanje pod svaku cijenu na onom što je staro i prošlo, nego je uvijek dinamična i nova jer je odraz vječne Istine koja se otkriva kao uvijek svježa i ostvarena na raznolike načine u različitim vremenima i kontekstima. Ovakvo razumijevanje Istine ne vodi u relativizam, nego u svježe i autentično svjedočenje Radosne vijesti, isto ono koje se rodilo na 2. vatikanskom koncilu. Antimodernizam ovdje shvaćamo u širem smislu, obuhvaćajući njime i ideologizaciju kršćanstva političkim konzervativizmom i nacionalizmom, oponiranje suvremenim znanstvenim teorijama na temelju paušalnih tumačenja Bibilije, različite vrste fundamentalizama i fanatizama nasuprot racionalnom pristupu stvarnosti i sl.

Kao što je spomenuto, jedno od pogrešnih mišljenja koja karakteriziraju antimodernizam je i to da vidi svijet kao posvemašnje zao. Ne trebamo ići daleko da pronađemo konkretne primjere ovakvog iskrivljenja Evanđelja. Iako se tragovi ovakvih stavova mogu u većoj ili manjoj mjeri pronaći kod čitave lepeze teologa, medija, novinara, blogera i kršćana svih boja i oblika, dva prototipna primjera predstavljaju mediji Nacija i Dnevno.hr. Iako su i jedan i drugi politički magazini, ipak eksplicitno koketiraju s katoličkom vjerom pa ih se u tom smislu može prosuđivati iz perspektive promišljanja autentičnog duha kršćanstva. Naravno, cijeli sadržaj oba medija je puno širi i analiza antimodernističkog duha je tek analiza jednog od utjecaja koji ih prožimaju.

Tek i površan pregled ova dva medija donosi nam cijelu silu članaka koji su protkani duhom antimodernizma. Prije finala Svjetskog nogometnog prvenstva Nacija nas upozorava da je „potpuno svejedno tko će pobijediti jer jedni na srcu nose dvije petokrake, a drugi tri“, dok nas Dnevno.hr želi prosvijetliti tvrdnjom da su nogomet izumili masoni i da bismo ga trebali izbjegavati jer je pun okultne simbolike, utemeljujući to na uvidima poput: „Zar nije čudno da su svi brojevi u nogometnim pravilima simbolični i vrlo temeljito uobličeni. Npr., igrača ima upravo 11, a sve u nogometu ima neke svoje specifične dimenzije.“ Na drugom mjestu Nacija upozorava da se klonimo sličica za blagoslov kuća s likom Gospe jer su ih podmetnuli masoni, a to se, između ostalog, dokazuje činjenicom da Gospa drži prste u obliku slova „M“ i ima zvijezde oko glave. Pogađate, slovo „M“ nikako ovdje ne može simbolizirati ime „Marija“, nego svakako „Masoni“, a zvijezde nemaju što sjati oko Marijine glave ako imaju pet krakova. Ideološka politizacija kršćanstva na Dnevno.hr tolika je da vrhunac analize predsjedničke kampanje predstavlja uvid kako se „I Kolinda i Josipović klanjaju Luciferu“ te da „nas spasiti može samo Bog i hrvatska desnica“. (Bog je, jasno, desničar.)

Ne želeći više gomilati primjere, cilj ovoga teksta je istaknuti neke zajedničke crte ovakvih stavova i pokazati što je krivo u njima, kako bismo se što više približili Istini. Već je spomenuto da se jedan od lajtmotiva antimodernizma pokazuje u tome što ima tendenciju u svemu vidjeti zlo. Koliko god netko opsežno argumentirao da značenje simbola ovisi o kontekstu, za antimodernista će slovo „M“ uvijek biti oznaka masona (pa i u Marijinu imenu), a zvijezda će biti znak Sotone. Ako možemo reći da je najveća Sotonina varka misliti da ne postoji, onda je jednako velika njegova varka misliti da je u svemu. Takvo viđenje je izrazito antikršćansko jer uzdiže Sotonu do razine drugog počela stvarnosti, jednake snage kao što je i Bog. Ovo je temeljna oznaka gnosticizma, hereze iz najranijih vremena kršćanstva, koja se u raznim oblicima ponovno pojavljivala tijekom povijesti pa sve do danas. Gnostici su vjerovali da je Bog svjetlost i dobrota, ali da svijetom upravlja Demiurg, zli bog i počelo tame koje je materijalni svijet učinilo zlim, zbog čega se gnostik treba distancirati i osloboditi od svijeta. U današnjem vremenu ovakav distancirani stav se očituje kod puritanskih kršćana koji se sablažnjavaju nad svijetom, druže se samo sa svojim moralno ispravnim prijateljima, križaju se kad čuju rock glazbu i naravno, ni u kojem slučaju ne idu u Muzej suvremene umjetnosti, neovisno koja izložba se tamo odvijala.

U svojim djelima sv. Augustin se oštro obračunavao s manihejcima (jednom od gnostičkih sekti), pokazujući da zlo nikako ne može biti jednako snažno kao dobro i da je ono tek i samo nedostatak dobra. Dodao je i da je Bog sve učinio dobrim i da su tijelo i svijet u sebi jednako tako dobri, naravno, uvažavajući palu ljudsku narav. Traženje Sotone u svemu varka je koja mu daje neopravdanu snagu i u tome čovjek gubi sposobnost da ga traži tamo gdje se najčešće potkrada, u vlastitom srcu. Dok mahnito trošimo snage na analizu svih fenomena u kojima se pojavljuje slovo „M“, zvijezda, Sunce ili oko, zli se potkrada s leđa i lako zauzima tvrđavu našeg srca. To je i Augustin prepoznao kad je rekao da se u srcu svakog čovjeka Božja i ljudska država bore za prevlast. Upravljajući sve svoje snage u traženje Sotone u izvanjskom svijetu, ostavljamo nečuvanom Božju tvrđavu u svom srcu koja onda lako pada. Naravno, ovo ne znači da okultna simbolika ne postoji i da ne treba biti pozoran na nju, samo pokušava dati zdrav smjer u raspoznavanju istine. Ako po plodovima prepoznajemo različite nauke, nije li očito koliko je negativistički i nedovoljno racionalan antimodernizam sablaznio malenih i udaljio ih od Radosne vijesti?

Da je pozicija antimodernista ideološka, a ne autentično kršćanska, svjedoči i činjenica da antimodernizam, kao i sve ostale ideologije, mora imati neprijatelja. Ideologija ne može živjeti bez neprijatelja, što ju nužno dovodi do mržnje i negativističkog stava prema svemu što se protivi njoj samoj. Ideološki neprijatelj u pravilu nije neki stvaran neprijatelj, nego fikcija ideoloških umova. Nacizam se tako „morao“ boriti protiv Židova, Roma i drugih nearijevaca, komunizam protiv kontrarevolucionara, nacionalista i kapitalista, modernizam se bori protiv homofoba, srednjovjekovnih utvara i zadrtih konzervativaca, a antimodernizam neprijatelja nalazi u masonima, komunistima, liberalima i sl. Skoro svaki drugi status na Facebooku Nacije obračunava se s tzv. „liberalnim teolozima“, iako je teško definirati tko bi oni bili. Slično kao što se modernist obračunava s imaginarnim „zadrtim konzervativcem“, „liberalni teolog“ je jedan od ideoloških neprijatelja antimodernista i tko god dobije tu etiketu nužno je svrstan u tabor pogrešnih stavova. Dok su u nacističkoj Njemačkoj Židovima šivali vidljive etikete na odjeću, u današnjem suvremenom društvu ideološke etikete se lijepe nešto suptilnije i teže prepoznatljivo, s obzirom da se radi o intelektualnom etiketiranju. Segregacija je prije bila fizička, a sad je umna, ali to ju ne čini ništa manje opasnom ako uzmemo u obzir da sve ideje imaju posljedice. Kada se teolozi i kršćani općenito počnu svrstavati u grupe i jedni druge diskreditirati etiketama „liberalan“ i „konzervativan“, jasan je znak da su negdje zaboravili Istinu. Podsjeća to na Korinćane koji su sebe dijelili na Apolonove, Pavlove i Petrove sljedbenike, kao da bi Krist bio razdijeljen i umro samo za neke. (1 Kor 10-16)

„Klasna“ podjela je također karakteristika gnosticizma koji dijeli ljude na odabrane koji su spoznali tajne istine (danas bismo rekli, ideološke) i na ostale koji žive u tami. Ovakav dualizam je antikršćanski jer, kao što je rekao papa Ivan XXIII., Krist je došao otkupiti svijet i nije se žrtvovao samo za odabrane, nego je sišao u realnost stvorenog svijeta otkupljujući ga u cjelini. Duboka spoznaja ove istine otkriva nam da je kršćanska poruka zaista Radosna vijest i da joj je stran svaki negativistički, reakcijski i pesimistički stav. Svjedočeći za Istinu na pravi način ona se otkriva u svoj svojoj ljepoti i svježini i nužno privlači Kristu sve one koji ju čuju. Naprotiv, spomenuti negativistički i osuđivački stav zatvara Crkvu za siromašne i grešne kojima je i namijenjena i čini ju zajednicom odabranih, moralno ispravnih i onih koji su spoznali tajne istine (npr. prisustvo okultnih znakova u svemu i svačemu). Ne čudi stoga što antimodernisti sve više kritiziraju papu Franju koji poziva Crkvu da se otvori i ide na periferiju, da bude siromašna i otvorena za grešne, kakva je i sama u svom vremenitom aspektu. Ideologiziranje kršćanstva kroz antimodernizam nužno nas vodi do tzv. „podlaganja u opoziciji“, pojma koji je skovao Augusto Del Noce, katolički filozof koji je puno pisao o odnosu kršćanstva i moderne sekularne kulture. S tim stavom, mi više ne gradimo kulturu afirmativno, nego postajemo puka opozicija podložna liberalizmu i modernizmu i tako uvijek djelujemo samo kao reakcija na ono što ne valja i koja sama nema snage da izgradi kulturu. Antimodernizam tako dovodi do ozbiljne degradacije kršćanstva koje je u svojoj biti najsnažnija konstruktivna energija u izgradnji zapadne kulture, a ne tek puka reakcija na manjkave fenomene. A i na kraju krajeva, kršćanstvo stvarno u sebi sadrži puno više unutarnje slobode i smisla za humor od negativističkog oponiranja svemu.

Općenito, politizacija Evanđelja u bilo koje svrhe pogrešna je.

Tzv. „politička teologija“ koja ne priznaje caru carevo i negira autonomiju svjetovnih stvarnosti, nužno vodi u iskrivljenje smisla Evanđelja i negativne posljedice kojima nas povijest može naučiti. (Ovo opet ne znači da kršćanin ne bi trebao javno i politički djelovati za afirmaciju dobra i istine.) Kršćanska misao mora uvijek biti najtrijeznije usmjerena traženju Istine i provjeravanju svega, a ne davati primat zadanim ideološkim konceptima nasuprot stvarnosti. Također, nikad zbog borbe s izmišljenim ili stvarnim neprijateljima, kršćanin ne smije zaboraviti da mu u fokusu uvijek mora biti ljubav prema svakoj konkretnoj i pojedinoj ljudskoj osobi.

Na kraju, cijela ova kritička analiza nije bila usmjerena stvaranju novih podjela ili relativizaciji grijeha, ona tek pretendira biti bratska opomena, poput one Pavlove Petru. Ne želi ona niti staviti spomenute medije ili bilo koga drugog u kutiju antimodernizma i time unaprijed zatvoriti um za sve ono istinito što bi mogli ponuditi, nego je poruka svima nama da prepoznamo u sebi neke od spomenutih zamki koje se svakome u manjoj ili većoj mjeri lako potkradaju. Njena poruka nije „u krivu ste i nema vam spasa“, nego „bdijte i trijezni budite“ kako svi zajedno ne bismo zatajili Krista i sablaznili malene!

Hrvoje Vargić | Bitno.net