Ovoga četvrtka na otvorenom susretu molitvene zajednice Božja pobjeda svjedočio je nadbiskup Giorgio Lingua, apostolski nuncij. Crkva Sveta Mati Slobode na Jarunu bila je ispunjena mladima kojima je nakon molitve i slavljenja nadbiskup uputio ohrabrujuće riječi. Govorio je o svojem odrastanju te s okupljenima podijelio nekoliko poučnih događaja iz vlastitog života.

Odrastao je u skromnoj obitelji u ruralnom dijelu Pijemonta na sjeverozapadu Italije. Rođen je kao drugi od šestero djece – 5 braće i jedna sestra. Roditelji su mu bili vjernici koji su vjeru prenosili ne toliko riječima koliko djelima. On i njegova braća i sestre naučili su moliti gledajući u oca i majku koji se mole. Nakon zajedničke molitve roditelji bi ih smjestili na spavanje te nastavili moliti krunicu u sobi. Tako je nadbiskup Giorgio Lingua od malena vjerovao da je Bog osoba te spontano razgovarao s njime. Prije nego što je pošao u školu govorio je da želi biti svećenik. Gledajući kako je Bog vrlo važan u životima njegovih roditelja poželio je Bogu dati sve što može. Kako nije ima baš puno toga, tako mu je odlučio dati sebe. Kada je imao 6 godina dobili su televizor. Tada je, gledajući gladnu djecu Afrike, poplave i nedaće koje su ih zadesile, odlučio pomoći tim ljudima.

Odrastajući, prirodno mu je bilo moliti se Bogu te ga posjećivati u svetohraništu. Tako je i nastavio kada je s 11 godina ušao u sjemenište.  Kroz svakodnevnicu sa subraćom vidio je da katkada život u zajedništvu može biti težak. Tada je shvatio da je nejedinstvo najveća prepreka u širenju Kraljevstva Božjega. Vjerovao je da Isus živi među nama kada smo ujedinjeni.

Okupljenima je poručio: „Vjerujem da je svatko od vas došao na svijet da bude dar svojoj braći i sestrama. Vjerujem da ako to blago držimo skriveno da ono ne donosi ploda. Vjerujem da ako ga darujemo da se ono umnožava, a mi doživljavamo da su istinite riječi dajite i dat će vam se. Vjerujem da onaj koji daje ne postaje siromašniji nego da postaje bogatiji. Doista, onom koji ima još će se dati neka ima u izobilju.“

Za kraj je podijelio priču o čudu koje je Bog učinio koristeći se njime. Nakon studija u Rimu tadašnji biskup ga je poslao u Obalu Bjelokosti u Afriku o kojoj je sanjao kao mali. Jednog Božića je zbog nesporazuma s predsjednikom republike otišao do Gospinog svetišta. Putem je sreo jednog mladića koji ga je odvezao do tamo. Mladić se nije znao moliti, ali je na nuncijev poziv ušao u kapelicu. Nakon molitve je zamolio za pomoć jer je tek izašao iz zatvora htijući promijeniti svoj život na bolje. Poslije mnogo padova, ponovnih vraćanja u zatvor i ustajanja nakon tih padova, biskup je od mladića dobio sliku s krštenja. Ono što je mladiću svaki put bio poticaj  je to što nadbiskup Lingua nikada nije odustajao od njega. Svaki put kad bi mladić završio u zatvoru, nadbiskup Lingua bi mu otišao u posjet. Nakon zadnjeg posjeta zamolio je nekog svećenika da ga duhovno prati, jer je on već tada bio u Americi. Ljubav bližnjega je polako mijenjala mladića.

Nuncij je svjedočanstvo završio riječima: „Svi smo slabi i uvijek nam treba nečija pomoć, no, Božja je milost jača od naših slabosti. Moramo uvijek vjerovati u to.“