Nadbiskup Želimir Puljić za Bitno.net [2]: Došlo je vrijeme da u Hrvatskoj zaštitimo život nerođenih

– Papa Franjo i njegov dolazak na Petrovu stolicu doista su “prodrmali” Crkvu?

Nema sumnje da se dolaskom pape Franje dogodilo nešto novo. Zbog toga na njegove aktivnosti gledam sa simpatijama i divljenjem. Vidi da želi reformirati Crkvu, a to je detaljnije opisao u svojoj pobudnici „Radost evanđelja“. A to nije lako. Osim toga on je u godinama, ali to se na njemu ne vidi. Bio sam prije mjesec i pol dana na audijenciji na Trgu svetog Petra. Ozračje na Trgu sv. Petra doista je posebno. Ljudi naprosto hrle da ga vide i čuju. Čini mi se da posebice ono što vjernici u njemu prepoznaju i vole jest njegova osjetljivost za najugroženije i najslabije. On ima pravo srce oca. U tom smislu Papa je doista novost i neka mu Bog pomogne da sprovede ono što je zamislio, kako u Vatikanu tako i u cijeloj Crkvi. Njegovo inzistiranje na Crkvi koja nije autoreferencijalna, samodostatna, važan je poticaj za sve nas, da shvatimo kako ne možemo voditi računa samo o sebi. Svi mi smo zaduženi za svakog čovjeka na svijetu. Nadalje, važno je njegovo inzistiranje na siromašnoj Crkvi i kritici suvremenoga globaliziranog gospodarskog sustava.

– A onda su ga Amerikanci zbog toga proglasili “marksistom”?

Mislim da su takvi prigovori, kao prvo, potpuno neumjesni, a kao drugo rezultat stanovitih kulturoloških razlika. Papa dolazi iz Latinske Amerike koja je kolijevka teologije oslobođenja i koja je dobrim dijelom bila nadahnuta marksizmom zbog čega joj se Ivan Pavao II. suprotstavio. Papa Franjo je bio vrlo jasan u kritici te teologije, ali izgleda da ga Amerikanci unatoč tome i dalje promatraju kroz njezinu prizmu.

– Nadiskup Przemyśla Józef Michalik izjavio je nedavno kako liberalni mediji koriste Papine citate izvađene iz konteksta kako bi ratovali protiv poljskih biskupa. Kao da postoje dvije crkve – “Franjina crkva” i “biskupska crkva”. Nešto slično se događa i u Hrvatskoj?

Da, doista se događa ista stvar. I ne samo u Hrvatskoj. Mislim da je nedavno jako simpatično o tome progovorio njemački kardinal Joachim Meisner, što je prenio i vaš portal. On je prepričao razgovor s Papom u kojem mu je otprilike rekao: Sveti Oče, ljudi koji ne vole Crkvu koriste vaše napola izgovorene rečenice da nas bombardiraju. Novinari koriste stanovitu Papinu sklonost spontanom govoru i izražavanju i onda te izjave koriste za svoje ciljeve. Nedavno je i ured HBK reagirao na pokušaj da se papom Franjom napadaju biskupi. U jednom hrvatskom tjedniku, naime, objavljen je tekst o tome kako Papa navodno mijenja biskupe koji ne odgovaraju njegovu poimanju Crkve. Radi se o tjedniku Globus komu je upućeno priopćenje u kojem se reagiralo na neistine i tendenciozna mišljenja iznesena u tom tekstu. Tamo se, naime, tvrdi da je kardinal Josip Bozanić izgubio utjecaj u Vatikanu, pa glavnu riječ sada vodi apostolski nuncij koji odlučuje o imenovanjima novih biskupa. Naprosto, jedna jako zločesta konstrukcija. Mi smo naglasili da je riječ o neistinama i ponovili kako je procedura imenovanja novih biskupa utvrđena i jasna. Zakonik kanonskog prava predviđa da lokalni biskupi imenuju tri kandidata, a potom predaju taj popis nunciju koji je onda dužan provjeriti svakog kandidata, među ostalim i kroz razgovor sa svim biskupima. Nema tu “važnijih” i “manje važnijih” kandidata. Također, u tom tekstu se ponavlja i ta konstrukcija o “lijevim” i “desnim” biskupima, ali na nju nismo reagirali.

– Dobro, što znači “lijevi” ili “desni” biskup?

To trebate pitati te novinare. Možda je riječ o naglašavanju da se pojedini biskupi ne uklapaju u njihov svjetonazor. Postoji mogućnosti i da je jednostavno riječ o pokušaju izazivanja podjela među biskupima.

– Nakon referenduma o ustavnoj zaštiti braka i njegova ishoda mnogi analitičari nagađaju koji bi mogao biti sljedeći korak nakon što se formirala kritična masa koja može promijeniti neke stvari u ovoj zemlji. Neki tvrde kako je došlo vrijeme za zaštitu života nerođenih?

Naravno da jeste. Referendum je kao laička inicijativa mnoge iznenadio svojom snagom i odlučnošću. Negativno je iznenadio većinu političara i medija koji su bili protiv inicijative, a potom su morali priznati njezinu pobjedu. Osobno sam toj laičkoj inicijativi dao potporu i čestitao na uspjehu. Biskupi se nisu, niti su to trebali, izravno angažirati, ali smo svoju potporu dali i bilo bi smiješno da nismo. Potporu određenom antropološkom poimanju čovjeka i braka koju su podržale i druge vjerske zajednice. Nakon ovog iskustva laici u Crkvi kao njezina snažna dimenzija mogli bi se početi baviti i drugim pitanjima. Spomenuli ste pitanje abortusa. Crkva je svakako dužna dati glas onima koji glasa nemaju. A baš su nerođena djeca ta koja nemaju glasa. Biskupi su nekoliko puta pozivali vlasti na reviziju toga zakona o abortusu koji je donesen 1978. U tom smislu pozdravljam javno očitovanje laika u pitanjima kršćanske antropologije. I nadam se kako će ta snaga i volja koju su pokazali oko referenduma za obiteljske vrijednosti biti dodatna motivacija da se još više uključe u javni život društva na opće dobro, kako na odgojnom i znanstvenom, tako i na političkom i kulturnom polju.

– Nedavno ste kritički progovorili o opasnostima gender ideologije, što je odmah dočekano na nož u pojedinim krugovima?

Govorio sam o tome u nekoliko navrata. Kad smo imali simpozij o blaženom Ivanu Pavlu II. i njega naveo kao uzornog “borca” za Božje stvari. Rekao sam da se on uspješno hrvao s četiri opasne ideologije: s liberalizmom koji je naglasak stavljao na posjedovanje, s pozitivizmom koji je naglasak stavio na znanje. Sjetite se samo ideološke floskule – znanje će nas osloboditi i s njom povezana navodna antagonizma između znanosti i vjere o čemu se osobito govorilo u vrijeme komunizma. Blaženi Ivan Pavao II. borio se i protiv komunističke ideologije koja se temeljila na moći države, partije i politike. No, on se uhvatio u koštac i s dženderizmom. A ta je borba malo poznata. Dovoljno je samo navesti njegovu Teologiju tijela koja je bila kršćanski odgovor na ono što je osjetio kao opasnost. Bit ću iskren – kada sam prvi put čitao njegove kateheze, upitao sam se treba li Crkva u ovom hiperseksualiziranom vremenu govoriti o tome. Tek sam kasnije shvatio koliko je njegova teologija tijela bila proročansko upozorenje.

– Svako kritičko sagledavanje gender ideologije i njezinih mogućih negativnih strana automatski biva tumačeno kao napad na ravnopravnost spolova?

Ako se itko borio i protiv neravnopravnosti i iskorištavanja, onda je to Crkva. Ali, ovdje je riječ o nečemu drugome. O onome što je Benedikt XVI. naglasio citirajući glavnog rabina Francuske Gillesa Bernheima koji je dženderizam opisao kao “atentat na tradicionalnu obitelj”. Ali, u igri nije obitelj nego i čovjek. Ta nova ideologija seksualnosti niječe narav koju čovjek dobiva rođenjem. Ako nema dualiteta muškog i ženskog spola kao Božjeg djela, onda se uništava čovjekova narav. Francuska feministkinja Simone de Beauvoir govorila je kako se “žena ne rađa, ženom se postaje”. Eto, u tome je sadržana dvoznačnost toga stanja. Ravnopravnost da, ali ne ona koja negira i spolnu zadatost.

– Ovih se dana vaše ime često spominjalo u medijima, u kontekstu natpisa o poslovanju Dubrovačke biskupije dok ste joj vi bili na čelu?

O toj temi već sam govorio. A i moj nasljednik, mons. Mate Uzinić, o svemu je nedavno opširno izvijestio novinare i javnost.

– A kako komentirate taj istup biskupa dubrovačkog Mate Uzinića i njegovu ispriku “svima onima koje smo sablaznili i osobito onima koje smo pokolebali u njihovoj vjeri i povjerenju u Crkvu”?

To je hrabra gesta kršćanske poniznosti. Ali i odgovornosti pred onima koji u Crkvu vjeruju. Crkva nije vlak ispunjen svetim ljudima, nego slabim i grješnim Isusovim sljedbenicima koji su pozvani da se ljube, poštuju, ispričavaju i kaju ako treba. Nadam se kako će to biti na pobudu i poticaj svim dobronamjernim ljudima.

– Oče nadbiskupe, recite nam koliko uspijete vremena u svom dnevnom rasporedu posvetiti molitvi?

Bogu hvala, da uvijek uspijevam nekako složiti da mi jutro prođe bez protokolarnih obaveza. Dan počinjem s jutarnjom molitvom i euharistijskim slavljem. Iduća molitva, osim one oko podneva, jest večernja molitva. Inače, uvijek nastojim odvojiti dovoljno vremena i za svećenike i laike koji me žele susresti i razgovarati sa mnom. Svećenici se mogu najaviti bilo kada, a za laike sam rezervirao dva dana u tjednu. Nastojim uskladiti molitveni život i obveze koje imam i kojih nije malo, posebice od kada sam imenovan za predsjednika Konferencije.

– Imate li vremena za krunicu?

Da, svaki dan. I ona spada u „inventar dnevne pobožnosti“. Najčešće u večernjim satima. Tu sam naviku ponio od kuće gdje se krunica molila, a nastavio u sjemeništu i u bogosloviji. Tako da mi je to normalno. Volim i čitati pa mi se čini da je i to jedan vid molitve. Uz duhovnu literaturu, životopise svetaca, volim posebice autore koji uspijevaju spojiti teološko sa psihološkim. Završio sam psihologiju pa je takva literatura draga. Anselm Grün, njemački benediktinac, čije se knjige prevode i na hrvatski uspijeva umješno povezati teologiju i psihologiju.

– Pošto puno čitate hagiografije, koji su vam to najdraži sveci?

Neki dan smo proslavili dan svetog Franje Saleškoga koji je bio izvrstan odgojitelj, dobar pastir i vrlo interesantan spisatelj. Blizak mi je i sveti Ivan Arški komu je u čast bila posvećena i Godina svećenika. Bio je župnik, a ja sam sebe vidio kao župnika. Draga mi je njegova jednostavnost, molitvena dimenzija i spremnost da se bori za Crkvu. Kao mladom studentu bilo mi je drago čitati i razmatrati ono što je pisao američki biskup Fulton J. Sheen. On je djelovao u javnosti i vrlo uspješno koristio medije za evangelizaciju. U striktno teološkom smislu drago mi je čitati sve što je pisao papa u miru, Benedikt XVI. Istina, puno je vrijednih stvari koje još nisu prevedene na hrvatski. Ali, i ovo što je prevedeno dobar je fundus za poznavanje njegove teološke misli za koga mogu slobodno reći da se ubraja u najveće teologe našeg vremena.

– A glazba?

Uz obične pjesme svjetovnog i crkvenog obilježja posebice volim klasičnu glazbu, npr. Haydna i Mozarta.

– A pratite li sport?

Pratim, ovih dana osobito rukomet. Sport me relaksira, premda ponekad i tlak podigne. Jer, ne možete samo pasivno promatrati, nego i sudjelovati. Žao mi je što naši nisu osvojili neku medalju. Ali, pokazali su doista da znaju i da dobro igraju. Utakmica je ponekad i sreća. Dok sam bio u Dubrovniku, išao sam ponekad i na bazen pratiti vaterpolo. I bio sam jedan od vjernijih navijača Juga. U nogometu navijam za Dinamo, ali mi je i Hajduk drag. Hajduk sam upoznao za vrijeme svoga trogodišnjeg studija teologije u Splitu. Hajduk me privukao zbog vatrenih navijača koje sam tamo vidio.

– Kažete da ste željeli biti župnik. Evo, vaša služba je ipak malo drugačije završila.

Da, htio sam biti župnik. I na određeni način mi je još uvijek žao što se to nije ostvarilo. Sjećam se, dok sam studirao u Rimu, jedan moj poznanik svećenik iz Požege, vrsni katehetist, uvijek me angažirao da mu donosim dijapozitive s dijelovima iz Biblije koje bi prikazivao djeci na vjeronauku. Svaki put kada bih kupio nešto njemu, kupio bih i sebi – Djela apostolska, Isusov život. Spremao sam te dijapozitive jer sam bio siguran da će i meni jednom zatrebati. Napravio sam cijelu kolekciju koja je sada ostala u Dubrovniku. Nisam ih iskoristio kako sam mislio, na župi, ali prikazivao sam ih studentima na Bogosloviji u Sarajevu i na župama kad sam bio pozivan na predavanja i tribine.

Razgovarao Goran Andrijanić

Copyright Bitno.net. Sva prava zadržana.