Mons

Mons. Simčić rođen je 1926. u Klani, mjestu koje se nalazi – uvjetno rečeno – u području gdje se Istra spaja s ostatkom Hrvatske. U sjemeništu je bio u Rijeci i u Udinama gdje je i maturirao. Pred kraj rata partizani su ga mobilizirali te je sudjelovao u posljednjim ratnim operacijama. Nakon rata mogao je birati: ostati u vojsci i odslužiti vojni rok ili otići kući.

Mons. Simčić odlučio je otići kući kako bi nastavio teološki studij te ga je tadašnji biskup Ugo Camozzo, s kolegom Uhačem, poslao na studij u Rim. Tamo je uspješno završio teologiju, obranio doktorsku disertaciju iz teologije, specijalizirao crkveno pravo, a 1956. na Papinskoj diplomatskoj akademiji licencirao iz međunarodnog diplomatskog prava.

Odlaskom na studij u Rim mladim svećenicima Simčiću i Uhaču za dugi niz godina zatvorila su se vrata domovine, komunističke vlasti nisu im dopustile povratak, te su protiv svoje volje postali politički emigranti. Iako je mogao od komunističkih vlasti dobiti putovnicu, on to nije htio pa je sve do uspostave samostalne Hrvatske države živio kao emigrant.

Za svećenika je zaređen 1950. u bazilici Sv. Ivana Lateranskog u Rimu, a stjecajem društvenih i političkih okolnosti svoj je svećenički vijek morao provesti u Vatikanu gdje je nakon mons. Uhača bio drugi Hrvat primljen u Papinsku diplomatsku akademiju u njezinoj tri stoljeća dugoj povijesti. Od 1960. pa do umirovljenja 1997. radio je u središnjim ustanovama Rimske kurije, najprije deset godina u Kongregaciji za nauk vjere, a kasnije u Kongregaciji za kler. Bio je u žiži II. vatikanskog koncila, sudjelovao je u stvaranju koncilskih dokumenata i svesrdno pomagao svoju domovinsku pateću Crkvu. Vršio je razne i važne službe. Sudjelovao je u stvaranju velikog Katekizma Katoličke crkve, a važnu ulogu odigrao je, uz mons. Uhača, prilikom priznavanja Hrvatske kao neovisne države od strane Vatikana, Italije i Njemačke. Bio je tajnik prve organizacije za pastoralnu službu za naše emigrante nakon II. svjetskog rata koja im je pomagala da započnu novi život u: Americi, Kanadi, Australiji… Tada je u logorima bilo oko 20.000 hrvatskih izbjeglica, a ostajali su u njima i dvije-tri godine.

Danas, iako već 15 godina umirovljen, stalno je na putu Rijeka-Rim, radi kao crkveni odvjetnik Ženidbenog suda Riječke metropolije, savjetnik je riječkom nadbiskupu mons. dr. Ivanu Devčiću i mnogim biskupima i svećenicima u pastoralnim i drugim pitanjima. Svoje dugogodišnje iskustvo na odgovornim poslovima u Rimskoj kuriji nesebično daje svojoj nadbiskupiji i domovinskoj Crkvi, ne štedeći ni zdravlje ni vrijeme. Istim žarom prihvatio je odgovoriti na naša pitanja. Zna do kasno poslijepodne raditi u uredu, noću „studirati“ parnice, sretan što može slobodno u svoju rodnu Klanu, misiti u župnoj crkvi sv. Jeronima, šetati klanjskim šumama i livadama, sretati još rijetke ostarjele prijatelje i nadoknađivati godine i godine kada je o tome mogao samo sanjati.

Uvriježeni naziv za Nedjelju pedesetnice jest da je to “rođendan Crkve”. Ove godine je to, približno, 1980. rođendan. Ljudski gledano, puno je to godina. No, kako biste ocijenili današnju životnost Crkve? Koliko je ustvari Katolička crkva stara iznutra i prema čemu bismo to mogli mjeriti?

Nemoguće je odrediti točan datum rođendana Crkve, ne samo jer ona živi istovremeno u dvostrukoj dimenziji: vremenskoj, koju možemo mjeriti, i vrhunaravnoj koja je izvan vremena, nego i stoga što se ona rađala postupno oko tri godine, od početka Isusova propovijedanja pa sve do muke, smrti i uskrsnuća i Pedesetnice, to jest do silaska Duha Svetoga nad apostole. No, možemo smatrati konvencionalno da se rođendan Crkve, kao vidljive ustanove, slavi na dan Pedesetnice. Ta otajstvena Kristova Crkva prisutna je neprekidno u ljudskoj povijesti skoro 2.000 godina pa već sama ta činjenica dokaz je njezine životnosti, pogotovo ako se uzme u obzir da je neprestano progonjena i uvijek u oporbi ovome svijetu, svim ideologijama, političkim i vojnim silama, kulturnim i ekonomskim zabludama pojedinih epoha. Kao sve ono što postoji u povijesti, i Crkva je neminovno izložena u svojim vidljivim sastojnicama procesu starenja, promjenama i obnovi. Kao u svakom živom organizmu, a Crkva jest živi organizam u svojim ljudima, u sustavu, u zakonima itd., ona kroz stoljeća stari iznutra i to je prirodni fiziološki proces. Međutim, taj proces starenja ne vodi Crkvu u prirodnu smrt i nestanak, što bi bilo normalno očekivati za ljudsku ustanovu, nego postoji obratni proces obnavljanja i pomlađivanja iznutra, jer životnost Crkve nije samo ljudska, ona je i božanska. Da je samo ljudska, zub vremena i sami njezini predstavnici bi je bili već odavno uništili. Slijedi stoga logični zaključak da životnost Crkve proizlazi iz nepresušnog izvora.

Neki kažu da je Crkva samo jedna dobro organizirana tvrtka koja se na tržištu uspjela održati dugi niz stoljeća. U kojem opsegu je ovo točno?

Takvo poimanje o Crkvi, kao o dobro organiziranoj multinacionalnoj tvrtki, prisutno je jednako u marksizmu kao i u liberalnom kapitalizmu koji promatraju sve što postoji u svijetu kroz njihovu zajedničku kategoriju materijalizma pa nas ne čudi da vide Crkvu samo kao vremenitu i materijalnu povijesnu tvorevinu. Takvom poimanju doprinosi također i proces sveobuhvatne sekularizacije koja sužava prostor religije, prisutne u ljudskoj povijesti, pa mnogi nisu sposobni da ju prepoznaju u Crkvi, unatoč tolikim znakovima i dokazima njezine religiozne dimenzije kroz sva stoljeća njezinog postojanja. Naravno, ako gledamo Crkvu isključivo iz sociološke perspektive, možemo uočiti u njoj neke elemente multinacionalne ustanove koja ima i svoje materijalne interese i zahtjeve, potrebne da može vršiti svoje naravno i vrhunaravno poslanje u trostrukoj službi: naviještanje Riječi Božje, posvećenje i vodstvo kršćanske zajednice. Crkva, naime, nije neka apstraktna  ustanova, ona živi u vremenu i u prostoru, sastavljena je od konkretnih ljudi i sustava i zato su potrebna i materijalna sredstva, ali ona nisu ni svrha ni smisao te „tvrtke“.

Crkva ima svoju, pučki rečeno, zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast te je strogo centralizirana. Cjelokupna zapadna civilizacija danas teži ka demokratizaciji. Na koji se način to može odraziti na Katoličku crkvu?

Ne bih se složio s tvrdnjom da cjelokupna zapadna civilizacija danas teži demokratizaciji,  a da Crkva kao strogo centralizirana i hijerarhijska ustanova ne ide istim smjerom. Pitajmo se kakva je to demokratizacija gdje sve više nekoliko svjetskih sila i financijskih ustanova odlučuju o sudbini milijardi ljudi i njihovih država? Zar se demokratizacija može poistovjetiti s tzv. slobodnim i demokratskim izborima, kada znamo da su glasači samo „korisne budale“ glasačke mašinerije, ali uvjereni da oni stvarno odlučuju? Odluke donose stranke i mediji, ali i oni ne odlučuju već samo prenose glasačima ono što njima diktiraju uvijek iste svjetske financijske i političke ustanove koje su u rukama nekoliko stotina osoba u svemu. Prave demokracije, nažalost, nema danas nigdje u svijetu. Postoji samo formalna i prividna demokracija koja ne ostvaruje bitni sadržaj istinske demokracije. Pitam se hoće li ikada biti moguća prava demokracija u ovom svijetu bez zrelijeg i duboko religioznog čovječanstva koje priznaje, prihvaća i sluša višu silu, Boga Stvoritelja, iskon istinske slobode? Nisam optimist niti pesimist u pogledu demokracije, nego realist; ne volim živjeti u iluziji i obmani. Odgovaram sada na pitanje kako se takav raskorak Crkve i modernog svijeta u pitanju demokracije može odraziti na Katoličku crkvu. Raskorak je neizbježiv i vjerojatno će se produbiti, jer Crkva, kao navjestitelj i prorok Riječi Božje, mora razgoliti i denuncirati sve izvitoperene oblike demokracije i naviještati onu istinsku demokraciju koja se temelji na dva stožera: dostojanstvo svake ljudske osobe i opće dobro. Ako gledamo s tog stajališta, onda je Crkva najbliža istinskoj demokraciji u poštivanju ljudske osobe i općeg dobra po svojoj socijalnoj nauci i karitativnoj praksi; njezina centralizirana vlast nije svrha sama sebi i nije u službi određenih lobija, nego je njezin cilj služenje općem dobru univerzalne zajednice kršćana i čitavog čovječanstva. Naravno, i Crkva u svom ljudskom elementu nije uvijek dosljedna sa svojom naukom i poslanjem, ali se ona neprestano obraća i obnavlja i teži savršenstvu.

Često se čuje uzrečica „Krist DA, Crkva NE!“ Što mislite da je uzrok ovakvom stavu i na koji način mu odgovoriti?

Uzrečica „Krist DA, Crkva NE“ nije nastala u naše doba, ona je prisutna već u nekim ranim herezama, pojavljivala se povremeno u srednjem vijeku, a sada u modernoj krizi autoriteta na svim razinama zahvaća i Crkvu. Smatram da je glavni uzrok u ovo naše doba prenaglašeni individualizam i opća kriza autoriteta u svijetu, a sve to popraćeno časovitim sumrakom vjere u modernoj kulturi kao posljedica apsolutnog relativizma. Jedini mogući odgovor na ovaj izazov jest da Crkva ostane na braniku objektivne istine, što je ona primila od Krista Isusa, svog osnivača, da se neprestano obraća i obnavlja u svojim ljudima i ustanovama (Ecclesia semper reformanda!). Uostalom, sam Krist je rekao unaprijed da će Crkva biti uvijek u manjini i da će biti osporavana, ali će na kraju pobijediti jer je Krist već pobijedio.

U Crkvi u njemačkom narodu dosta su glasni zahtjevi za unutarcrkvenom reformacijom koja bi uključivala i ređenje oženjenih muškaraca. Bismo li, na osnovu povijesnoga iskustva, mogli kazati da bi se na razini Opće Crkve za 40 godina moglo dogoditi ono o čemu se sada govori u njemačkoj Crkvi?

Znamo iz povijesti da su neke obnove i reforme u Crkvi potekle od običnih vjernika, iz baze kako se kaže, i onda ih je crkvena vlast prihvatila nakon što je provjerila da nema u njima vjerskih ili moralnih zabluda te da su plodovi korisni Božjem narodu u određenom vremenu i prostoru. Tako su nastali Redovi i Družbe, posebne pobožnosti, zakoni i običaji. Načelno i teološki ne postoji nepremostiva zapreka za ređenja oženjenih muškaraca, uostalom Crkva je na početku redila i oženjene; takva je danas praksa u Pravoslavnoj i Anglikanskoj crkvi. Ne bih se ovdje upuštao u raspravu zašto je Crkva kroz stoljeća došla do zaključka da je bolje zaređivati samo neoženjene i uvela disciplinu svećeničkog celibata, odnosno neženstva. Teško je predvidjeti kakav će biti razvoj u budućnosti sadašnje norme i prakse naše Crkve. Činjenica je da su nam viđeniji predstavnici anglikanaca i pravoslavaca za vrijeme II. vatikanskog sabora dali do znanja kako smatraju neoženjene svećenike pogodnijima za pastoralnu službu nego oženjene, i to na temelju jedne znanstvene ankete među anglikanskim klerom koji je odgovorio s više od 80% u tom smislu. S druge strane poznato je da dio njemačkog klera i vjernika prolazi kroz duboku krizu vjere i crkvene stege i to pogoduje očekivanjima da prije ili poslije budu ređeni i oženjeni. Osobno sam uvjeren da bi takva promjena uvelike oslabila ne samo ugled katoličkog klera nego i njegovu pastoralnu djelatnost i učinkovitost.

Kroz povijest bilo je mnogo onih koji su htjeli reformirati Crkvu. No, često su ti pokušaji završavali tragično: novim raskolima. Zbog toga se kaže da reformatori moraju biti sveci. Postoji li opasnost od raskola u Crkvi u njemačkom narodu? 

Ne poznam dobro stanje u njemačkoj Crkvi pa se neću izjasniti o tom pitanju. Činjenica je da su prave i korisne reforme u Crkvi, ne samo u Njemačkoj, uvijek potekle od svetaca koji su sačuvali crkveno jedinstvo i istovremeno proveli duboke reforme. Pomislimo samo na jednog sv. Franju Asiškog, na sv. Dominika, na sv. Ignacija Lojolskog, a u moderno doba na jednu Majku Terezu iz Kalkute koja je uvela veliku reformu u redovnički život. Ostaje nadati se da će u eventualnim reformatorima u Njemačkoj prevladati uvijek osjećaj i odgovornost za crkveno jedinstvo.

Najmarkantnija ličnost – snagom službe – u Crkvi jest Papa. U novijoj povijesti pape su se odrekle mnogih ceremonijalnih „prava“. Je li realno očekivati da ovaj ili jedan od budućih rimskih prvosvećenika zbog starosti dadne ostavku na ovu službu? Što bi to u praksi značilo za Crkvu?

Naravno, ono što je već jednom bilo to je nešto realno pa se u budućnosti  može i ponoviti i u tom smislu bih rekao da je to realna mogućnost. Glasine da ovaj ili onaj papa namjerava dati ostavku često su kolale u Rimu, pa tako i danas. Katkada je bio razlog tih glasina Papina starost ili bolest ili jednostavno antipatija Rimljana prema Papi koji je bio ujedno i građanski vladar papinske države, ali u povijesti samo je jedan papa dao ostavku – sv. Celestin V; to znači da bi to mogao učiniti i neki drugi papa u budućnosti. Što bi to značilo za Crkvu? Najbolji nam odgovor daje obični rimski puk: Morto un papa se ne fa un altro! (Kad umre jedan papa, bira se drugoga!). Sigurno bi se digla velika medijska buka, nagađale bi se fantastične zakulisne igre kardinala i svjetskih sila, nastali bi brojni romani best-selleri i slično, ali u samoj Crkvi ništa se izvanredno ne bi dogodilo: papinska bi se služba nastavila pod novim Papom s drugim imenom i s drugim brojem ako bi uzeo ime prethodnika. Osobno sam uvjeren da ovaj Papa nema namjere povući se, jer se on potpuno predao u Isusove i Marijine ruke.

Koja je uloga redovništva u suvremenom svijetu? Pravoslavna crkva ne poznaje ovako koncipirane ustanove Bogu posvećenih osoba. Kako biste usporedili jednu i drugu tradiciju: koje su prednosti i mane?

Nije istina da Pravoslavna crkva ne poznaje redovništvo; pa kršćanki Istok je kolijevka redovništva u obliku monaštva, muškog i ženskog, koje je prisutno i danas u Pravoslavnim crkvama. Ako mislite na tzv. redovnike prosjake kao što su franjevci, dominikanci ili na redovnike misionare i druge posvećene raznim apostolskim djelatnostima (školski odgoj, njega bolesnika, apostolat medija i slično), takvih nema u Pravoslavnoj crkvi i u tome je razlika s katoličkim redovništvom. Moguće je usporediti te dvije tradicije, jer je istočno monaštvo (kao i zapadno) usmjereno na kontemplativni život, a katolički Redovi i Družbe su usmjerene pretežno na pastoralni rad s pukom. U tome je bitna razlika. Ako ćemo govoriti o prednostima i manama, očito je katoličko redovništvo brojnije, raznolikije i aktivnije u pastoralnoj službi, ali se usporedba ne može svesti samo na to, treba uzeti u obzir i svetost redovničkog života i tu može samo Bog dati ocjenu.

S obzirom na niz skandala različite vrste koji su se dogodili u Katoličkoj crkvi, a medijski su – slobodno možemo kazati – prenapuhani, imidž Crkve je u mnogim sredinama negativan. Što učiniti kako bi se popravio? Koju biste ulogu dali laicima u svemu tomu?

Laici imaju veliku, rekao bih, čak i presudnu ulogu u tome da pomognu Crkvi i njezinim službenicima u neprestanom procesu obnove, čišćenja i preporoda. U neku ruku laici su pozvani da budu na primjereni način kritička savjest crkvenih ljudi i njihove djelatnosti, jer Crkva smo svi mi zajedno. Velike sablazni koje su pogodile Crkvu ovih zadnjih godina veoma su bolne i žalosne, ali su ujedno i znak da nešto nije uredu u Crkvi i poziv na uzbunu i preporod. U takvoj situaciji laicima pripada uloga da bdiju i prate svoje pastire molitvom, primjerom, savjetom i ukorom kad treba, bliskošću i prijateljstvom, upozoravajući biskupe kad primijete da nešto nije uredu s njihovim svećenikom. Ovce mogu, nažalost, zastraniti i vrludati, ali pastir ne bi smio nikada. Laici mogu, također, djelovati na medije tako da šalju pozitivne vijesti i članke, da šalju protestna pisma kada mediji napadaju Crkvu, da stvaraju građanske udruge koje će se javno zauzeti i braniti crkvene stavove u pitanju vjere i morala; jednom riječju, laici moraju biti prisutni i aktivni u društvu, a ne samo pasivni promatrači ili samo kritičari.

Jedan od prvotnih pokazatelja kršćanske ljubavi jest solidarnost. Ona se ne očituje samo u materijalnom potpomaganju nego i u suosjećanju i zanimanju za životnu svakodnevicu drugih. Možemo li reći da su pojedine mjesne Crkve međusobno solidarne? Do koje je mjere kršćanska solidarnost unutar Crkve globalizirana?

Ne bih govorio o solidarnosti, odnosno ne samo o solidarnosti unutar Crkve, jer evanđeosko pravilo ljubavi je nešto više od solidarnosti. Kristova zapovijed glasi: „Ljubite jedni druge!“ Dakle, ne samo materijalno pomaganje, suosjećaj i briga za životnu svakodnevnicu bližnjega, jer evanđeoska ljubav, caritas, jest potpuno darivanje čitavoga sebe. Mjesne Crkve u pojedinim zemljama su solidarne međusobno na više načina: preko njihove Biskupske konferencije, preko nacionalnog Caritasa, preko Teoloških fakulteta i interdijecezanskih sjemeništa, preko povremenih akcija za pomoć pojedinim biskupijama. Takva solidarnost, na primjer, došla je do izražaja u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini. Na razini univerzalne Crkve solidarnost je doista globalizirana: to je vidljivo u misijama, u centralnim ustanovama Caritasa i Cor Unuma koji pokrivaju čitav svijet i kroz mnoštvo drugih specijaliziranih Papinskih djela, kao što su: Problem gladi u svijetu, Borba protiv SIDA-e, Borba protiv prodiranja pustinje u Sahelu itd. Mreža crkvene solidarnosti, ili bolje rečeno kršćanskog Caritasa, primjer je pozitivne globalizacije koja ujedinjuje sve zemlje i narode, smanjuje velike materijalne, zdravstvene i kulturne raskorake među njima, postupno ostvaruje socijalnu pravdu prema načelima kršćanske socijalne nauke. Uostalom, i sama zamisao i praksa laičke solidarnosti vuče svoje korijene iz kršćanstva. (kta/bitno.net)