Novozaređeni hrvatski nadbiskup mons. Ante Jozić dao je veliki intervju za Informativnu katoličku agenciju u kojem je progovorio o različitim temama. Između ostalog biskup je komentirao pitanje vatikansko-kineskog sporazuma te napeto stanje u Bjelorusiji gdje će služiti kao nuncij, a osvrnuo se i na posljedice prometne nesreće te prijateljstvo s obitelji poginulog mladića.

Podsjetivši se na gotovo kobnu večer 7. travnja 2019., kada se mladić Tiho Lončar zbog neprilagođene brzine zabio u monsinjorov automobil, novi hrvatski nadbiskup istkanuo je: “Bili su to vrlo teški dani za mene, kada sam osjetio jake, teške, fizičke boli, ali hvala Bogu, prošlo je. Uz Božju pomoć i uz molitve mnogih.”

“Zahvaljujući naporima i pomoći liječnika i terapeuta te ostalog medicinskog osoblja, ja sam uspio sve to nadvladati. Ustao sam na vlastite noge, prohodao sam ponovno, učio sam hodati. I hvala Bogu izliječio sam sve rane i vraćam se polagano, normalno, svome poslu”, izjavio je, otkrivši i da je imao ukupno 37 dijagnoza.

“Liječnici su odradili svoje što je najbolje moguće, ali ti isti liječnici su mi rekli znajući kakve sam povrede imao da je bilo ‘intervencija izvana’. To su ti momenti, ne znamo kako, ne znamo zašto jer pojedine bolesti i ozljede teško mogu ozdraviti u tako kratko vrijeme. Ja moram reći da sam polagano stao na noge i načinio prve korake već nakon mjesec i pol dana od nesreće. To je ipak veliko čudo, jer kaže jedan liječnik da su se neki njegovi pacijenti sa sličnim ozljedama, lomovima, oporavljali nekoliko mjeseci, a neki i nekoliko godina.”

Jedan od najdirljivijih trenutaka biskupskog ređenja, koje se odvilo u novoj crkvi Svete Obitelji u Solinu, bio je pozdrav obitelji stradalog mladića, za kojeg je mons. Jozić prikazao svetu misu i ređenje.

“Nisam mogao ne spomenuti to, svi znaju što se meni dogodilo. Imao sam specifično ređenje za razliku od drugih biskupa i drugih nuncija. Ne znam je li itko imao takvo ređenje, je li u povijesti ičije ređenje bilo odgođeno dva puta, pa se održalo kao ‘treća sreća’. Želio sam reći da nemam nikakve osvete prema tome čovjeku. Žao mi je što nisam upoznao pokojnog Tihomira Lončara, susreo sam ga, ne očekujući, drago mi je da sam upoznao njegove roditelje. Oni su došli meni u bolnicu ispričati se. Bilo mi je teško čuti te riječi. Rekao sam im da se ne trebaju ispričavati, jer nije nitko kriv, nisu oni krivi, nije ni on kriv, nije ni on želio tu nesreću, nisam ni ja želio tu nesreću. Dogodila se 7. travnja 2019. Bog je tako htio. Odsad ćemo biti prijatelji. Oni mi se često jave. Bilo mi je drago da su bili nazočni na mojoj prvoj biskupskoj misi, čak je u toj prigodi mama ispekla jednu veliku tortu. No želio sam reći da ću biti povezan s njima. Misa je bila posvećena njemu i njegovim roditeljima. Bio sam jako emotivan, uspio sam doći do kraja, nekako sam uspio kontrolirati osjećaje. Drago mi je da su ljudi to osjetili, to je izvirilo iz moga srca, iako sam često za toga mladića služio mise. Nisam još uspio, ali ubrzo ću posjetiti njegov grob i ponijeti cvijeće. Molit ću za njega i ostat ćemo povezani u Duhu, a On neka nas sve nadahne s neba.”

Hrvatski prelat rodom iz Trilja ima dugogodišnje iskustvo u vatikanskom diplomatskom korpusu. Uz novo zaduženje koje ga očekuje u Bjelorusiji, mons. Jozić djelovao je u Indiji, Moskvi i Hong Kongu.

Opisujući ulogu Crkve u međunarodnim odnosima, poručio je kako ona, između ostalog, obuhvaća “smirivanje napetosti, izbjegavanje nasilja i izbjegavanje ratova”.

“Crkva ima svoj moralni autoritet i ima važnu ulogu da to može učiniti. I mnogo puta Crkva je uspjela u tome. Država u koju ja idem sada, Bjelorusija, proživljava razne napetosti, no želim svojim radom da doprinesem kako bi se te napetosti smanjile, ne samo na dobrobit Crkve, već i svih građana.”

Upitan koje će biti njegovo poslanje u toj zemlji, nadbiskup Jozić odgovorio je: “Kao i u svakoj državi, nas očekuju uvijek isti poslovi. Osim predstavljanja Svetog Oca i povezivanja mjesne crkve sa Svetim Ocem, jedna od glavnih zadaća nuncija je također i imenovanje novih biskupa. Nakon odlaska u mirovinu biskupa koji su navršili 75 godina, Nuncijatura pokreće postupak o imenovanju novih biskupa. Tako i tamo. Trenutno znamo da je politička situacija u Bjelorusiji dosta nesigurna, nemirna, i da je potrebno i to rješavati. Katolička Crkva neće ulaziti u politiku, niti je moja zadaća govoriti o tome, to će svaki narod odlučiti za sebe, opredijeliti se za vlast koju želi, sadašnju ili neku drugu, mi se u to nećemo miješati. I nije dobro da Crkva ulazi u politiku i da se politički angažira za ili protiv jedne opcije. Zašto? Crkva mora biti otvorena prema svima, prema svim vjernicima. Ako Crkva, ili njihovi lideri, opredijele za jednu ili drugu osobu, onda dolazi do podjele vjernika. Jer, svi vjernici ne misle isto. Prema tome, mi smo pozvani svjedočiti evanđenje, Božju riječ, u narodu u kojem živimo i radimo. Biskupi u svojim biskupijama, svećenici u svojim župama. Čim se izdvojimo iz te svoje uloge, čim se opredijelimo za jednu ili drugu političku opciju, onda ćemo doći u stanje da ćemo se suprotstaviti drugim vjernicima unutar Crkve, koji tako ne misle i doći će do napetosti. Biskupi i svećenici moraju nadahnjivati svoje vjernike, podržavati u stavu Crkve, u skladu s evanđeljem, a ne u skladu s političkim strankama. Zato treba prepustiti političkim strankama neka se dogovore, da rade za dobro ljudi, za istinu, za pravdu, za one vrednote koje pomažu svakoj državi – napredak, rast i biti ekonomski neovisni. To će biti moj posao i u Bjelorusiji.”

Mons. Ante Jozić je prije prometne nesreće deset godina proveo u Kini, točnije u Hong Kongu, gdje je služio kao voditelj Studijske misije Svete Stolice. U razgovoru za IKA-u komentirao je sporazum između najmnogoljudnije zemlje na svijetu i Vatikana, koji je izazvao podijeljena mišljenja unutar Crkve.

Premda je nadbiskup ustvrdio da sporazum “nije Bog zna što”, smatra kako je on donio pozitivne pomake.

“U Kini, od jedne teške situacije, kao što znate, nakon skoro trideset godina pokušaja da se nešto konkretno napravi, stavi na papir, pomogne Crkvi, zaštiti Katolička Crkva, da se nađe neka procedura po kojoj će se ponašati, uspjeli smo sastaviti neki kratki ugovor, koji nije Bog zna što, ali je možda prvi put, napismeno, nešto što se i Vatikan i Kina mogu složiti i zajednički djelovati u korist Crkve. Ugovor je potpisan prije dvije godine, sada uskoro istječe, ali će se i produžiti.”

“Mislim da možemo biti zadovoljni da su unazad dvije godine u imenovanjima novih biskupa izbjegnute napetosti, a i rizik, strah, od novih, ilegalnih ređenja biskupa, gdje je kineska država imenovala biskupe po svojoj volji, bez sudjelovanja Vatikana, pa su bili nelegitimni. To je sada izbjegnuto. Radi se na jedinstvu unutar kineske Katoličke Crkve, koja je razjedinjena u dva dijela: ona koja surađuje s civilnim vlastima i ona koja ne surađuje s vlastima. Dakle, zahvaljujući Vatikanskom ugovoru postiglo se nešto o čemu se nekad moglo samo sanjati. Iako su to samo prvi počeci. Vjerujem da će se u budućnosti, nakon pandemije, ići u popravljanje i tog ugovora, odnosno da će se ići k tome da Crkva ima potpuno neovisan pristup imenovanjima biskupa, odnosno postavljanja onih ljudi koji su najbolji za Crkvu.”

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.