NE SMIRUJU SE STRASTI

Srpski član Mješovitog povjerenstva o Stepincu falsificirao kardinalove riječi

“Za vladiku Nikolaja Hitler je čovjek koji je ‘poduzeo u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju’, a za kardinala Stepinca Hitler je osoba od koje se Hrvati ‘nemaju dobru nadati’, kako je sam zapisao u svoj dnevnik 27. ožujka 1941.”, piše Ivan Miklenić u tekstu objavljenom na stranicama Zagrebačke nadbiskupije.

kardinal alojzije stepinac mješovito povjerenstvo o Stepincu srbi falsificiraju izjave kardinala stepinca

Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne Crkve (u nastavku SPC) 3. studenoga objavio je priopćenje za javnost, koje je potpisao vladika bački Irenej, u kojem se falsificiraju riječi blaženoga kardinala Alojzija Stepinca.

Povod za priopćenje Sinoda SPC-a bile su “sporne” riječi beogradskoga nadbiskupa mons. Stanislava Hočevara izrečene u razgovoru za dnevni list “Politika” 28. listopada kojima se osvrnuo na odnos SPC-a prema postupku kanonizacije u Katoličkoj Crkvi. “Katolici se jako čude kako to da se od njih zahtijeva toliko proučavanje, a nije se postupilo na isti način kada je SPC proglašavao svoje svetce. Znamo da, na primjer, ni u samoj srpskoj javnosti nije bilo jedinstvenoga mišljenja o kanonizaciji vladike Nikolaja Velimirovića, ali on je, ipak, uvršten u red svetih bez dubljega razmatranja tih zamjerki”, rekao je mons. Hočevar.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Čini se da ni mons. Hočevar nije svjestan da je otvorio Pandorinu kutiju. Sveti sinod SPC-a oštro je odgovorio na tvrdnje beogradskoga nadbiskupa, nazvavši ih “neprimjerenim i nedobronamjernim”, jer kako misli Sinod, mons. Hočevar “dovodi u pitanje svetost ‘Novoga Zlatousta’, čak uspoređujući ga s kardinalom Stepincem ili proglašavajući ga srpskim ekvivalentom Stepincu”. Premda se u riječima mons. Hočevara ne može pronaći izravno uspoređivanje kardinala Alojzija Stepinca i vladike Nikolaja Velimirovića, može se složiti s ocjenom vladike Ireneja da se ta dva crkvena velikodostojnika nikako ne mogu usporediti ili još manje proglasiti vladiku Nikolaja Velimirovića “srpskim ekvivalentom Stepincu”.

Sudeći po stajalištima, ali i dobro dokumentiranim izjavama dvojice biskupa, blaženi kardinal Stepinac i vladika Nikolaj, kojega je SPC kanonizirao 2003. godine, doista nisu usporedivi. Vladika Nikolaj Velimirović usred Beograda 1935. godine na Kolarčevu narodnom sveučilištu rekao je sljedeće: “Nacionalizam je srpski najstariji u Evropi, stariji je 600 godina od evropskog. Ali ne samo da je najstariji, već je i savršeniji, jer je jevanđelski i organski. Evropski nacionalizam rođen je u buntu i očajanju, dok je svetosavski nacionalizam započet i ostvaren u tišini i radosti stvaranja. Najzad se Evropa umorila od strašnih i stoletnih borbi i napora i u toj zamorenosti mnogi njeni sinovi digli su ruke sasvim, ne samo od crkve, nego i od vere hrišćanske. Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi Hitleru, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija i jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo, u XX. veku on je došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sv. Sava (…). Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost najstariji u Evropi” (Episkop Nikolaj Velimirović, Nacionalizam Svetog Save, Beograd, 1935. {i 1938.}, str. 27.-28.). Vladika Nikolaj, iste godine kada su u Trećem Reichu doneseni rasni zakoni, o Hitleru je dakle imao samo riječi hvale te se nije libio usporediti nacističkoga vođu Hitlera s ni manje ni više nego utemeljiteljem SPC-a i duhovnim ocem Srba svetim Savom.

Blaženi Alojzije Stepinac naprotiv, samo četiri mjeseca nakon što je preuzeo službu zagrebačkoga nadbiskupa, u ožujku 1938. godine katoličkoj mladeži govorio je o opasnosti i zabludama nacionalizma: “I vi dakle nećete nikad ispravnije i korisnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu, nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe” (Batelja, J., Blaženi Alojzije Stepinac – Svjedok Evanđelja ljubavi, knjiga 2, Zagreb, 2010., str. 47.). Treba spomenuti i glasovitu kardinalovu propovijed u zagrebačkoj katedrali na svetkovinu Krista Kralja 25. listopada 1942., dakle u vrijeme NDH-a, u kojoj je blaženik oštro osudio rasizam: “Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija” i “svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka” (isto, str. 391.).

Iz samo letimičnoga uvida u povijesne činjenice vidljivo je da glasnogovornik SPC-a vladika bački Irenej doista ima pravo kad tvrdi da se kanonizirani svetitelj SPC-a Nikolaj Velimirović i blaženi Alojzije Stepinac ne mogu uspoređivati. Za vladiku Nikolaja Hitler je čovjek koji je “poduzeo u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju”, a za kardinala Stepinca Hitler je osoba od koje se Hrvati “nemaju dobru nadati”, kako je sam zapisao u svoj dnevnik 27. ožujka 1941. Ostaje činjenica da hrvatski blaženik kardinal Stepinac nije nikada veličao ni srpskoga kralja ni ustaškoga poglavnika ni jugokomunističkoga maršala.

U priopćenju Svetoga sinoda SPC-a nalazi se falsificirana tvrdnja kojom se Alojziju Stepincu pripisuje nešto što on nikada nije zapisao. U priopćenju stoji da je kardinal Stepinac napisao da “‘bizantsko Pravoslavlje’ predstavlja ‘prokletstvo Europe'”, što je falsificiranje činjenica i povijesti. Naime, Stepinac u svom dnevniku nije napisao da “bizantsko pravoslavlje predstavlja prokletstvo Europe”, nego: “šizma je najveće prokletstvo Europe” (Dnevnik, 28. ožujka 1941.), što zasigurno nije isto. Ovdje nije mjesto za produbljivanje dogmatsko-eklezijalnoga pitanja šizme u povijesti kršćanstva, ali zasigurno nema sumnje da je šizma kao čin dijeljenja protivna Kristovoj želji da svi budu jedno.

Takvo falsificiranje dokumenata začuđuje i žalosti tim više što priopćenje SPC-a potpisuje vladika bački Irenej, član Mješovitoga povjerenstva HBK-a i SPC-a koje ima zadaću zajednički razmotriti ulogu blaženoga Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, koji samim time treba biti osjetljiv za točnost povijesnih činjenica.

U istoj rečenici u kojoj priopćenje SPC-a falsificira Stepinčeve riječi zapisane u Dnevniku 28. ožujka 1941. navodi se nadalje da je blaženik napisao da su “Hrvati i Srbi, sledstveno, dva nespojiva svijeta”. Opet fabriciranje i falsificiranje. Točan citat iz Stepinčeva Dnevnika od 28. ožujka 1941. glasi ovako: “Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta, sjeverni i južni pol koji se nikad neće približiti osim čudom Božjim.”

Te riječi treba gledati u kontekstu konkretnoga povijesnoga iskustva u kojem su se Hrvati i Srbi nalazili. Stepinac je samo iznosio svoje razmišljanje o stanju u Kraljevini Jugoslaviji u kojoj su Hrvati i Srbi rješenje svoga političkoga pitanja doista gledali s pozicija sjevernoga i južnoga pola. Dok je za Srbe Kraljevina SHS (1918. – 1929.) i Kraljevina Jugoslavija (1929. – 1941.) postala zapravo ispunjenje političkih planova o velikoj Srbiji, za Hrvate je ta tvorevina bila mjesto žandarskih batinanja rodoljuba, šestosiječanjske diktature nakon ubojstva narodnih poslanika u beogradskom parlamentu, sveukupnoga društvenoga i ekonomskoga propadanja naroda te pravoslavnoga prozelitizma.

Stepinčeva tvrdnja: “Hrvati i Srbi dva su svijeta, sjeverni i južni pol” ne donosi nikakav moralni sud o Srbima, nego je to stajalište čovjeka koji razmišljajući nad događajima kojima je bio svjedok zaključuje da se radi o dva naroda različitoga mentaliteta i kulture te društveno-političke povijesti. Ništa drugo. Netko se s tim stajalištem može ne slagati, ali to je pitanje za analizu onodobnih društveno-političkih prilika, a ne za ocjenu onoga tko ih je propitkivao.

Ne može se oteti dojmu da je prošlotjedno priopćenje Svetoga sinoda SPC-a samo izraz dobro smišljene strategije kojom se koristi svaka prilika da se, skrivajući prljavo rublje iz vlastitoga dvorišta, u srpskoj javnosti nastavi izgrađivati iskrivljena slika blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, umjesto da se objektivno i istinoljubivo prikaže njegov život i rad.


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 10. studenoga 2016.

Možda vam se svidi