Katarina Toljanić i njeno 12-ero djece nedavno su osvojili priznanje za europsku veliku obitelj godine, samo nekoliko mjeseci nakon tragične pogibije oca Franje, poznatog hrvatskog vinara.

Tim povodom majka Katarina dala je intervju za Hrvatsku katoličku mrežu u kojem je progovorila o danu suprugove smrti, traženju odgovora u molitvi, milosti kojima ih je obasipao Gospodin, blagoslovima koje je prepoznavala putem kalvarije te marijanskim primjerom vjere i predanja.

– Što ova nagrada znači za vas i vašu djecu?

Prije svega bili smo jako iznenađeni i počašćeni, za nas to znači da nas se netko sjetio i da nas ljudi nisu zaboravili u ovim za nas jako teškim trenutcima. Značajno je i da je netko u ovom vremenu ukazao na važnost mnogobrojnih obitelji. Počašćeni smo i veseli zbog same pomisli da smo između više od tisuću kandidiranih obitelji mi odabrani. Ne smatram da smo jako važni ili drukčiji od drugih cijenjenih i plemenitih obitelji, ovo je poticaj – osjećaj da iako naš tata nije s nama kao da nas gleda s neba i kao da nam govori – netko nas se sjetio iako ja nisam tu kraj vas.

– Vaš je suprug Franjo nedavno iznenada preminuo, vijest o njegovoj pogibelji potresla je Hrvatsku. Kako je to izgledalo između Vas i Boga od trenutka kad ste saznali što se dogodilo do danas?

Jako često molim Očenaš kroz dan i sad kad se vraćam 7 mjeseci unatrag, sjećam se… tog jutra sam se probudila i počela sam moliti Očenaš. Kad nam se nešto u životu dogodi gledamo unatrag i tek onda nam se otvore oči. U Očenašu je, svi znamo i ona riječ: „budi volja Tvoja.“ Taj dan sam to molila. Jednostavno je tako moralo biti, bila je volja Božja. Ni ja ni jedno moje dijete nismo nikad bili ljuti na Boga u smislu kako je to dozvolio, zašto baš nama. Ne pridajem sebi nikakvu zaslugu za to što nismo osjećali ljutnju na Boga to je jednostavno bila milost Božja.

Normalno, bio je to užasno veliki šok. Mi smo svi međusobno razgovarali, ja i suprug smo bili svjesni da kako Bog život daje Bog ga mora i oduzeti. Osobito kad je u obitelji toliko puno djece, uvijek je tu pomisao da se možda neko dijete neće roditi zdravo ili da se nekome od tolikih nešto može dogoditi, toga smo bili svjesni, ali stvarno nikad nismo pomislili da bi se to moglo dogoditi glavi naše obitelji, nikad. Evo, Bog nam je spremio i takvo jedno iznenađenje, nimalo ugodno, ali sad kad gledamo unatrag toliko nas je ojačalo i dalo nam je jednu drukčiju dimenziju pogleda na sve, ali baš na sve. Na vrijednosti života.

To se dogodilo tu blizu naše vinarije i blizu naše obiteljske kuće. I u tome vidim jedan Božji blagoslov jer smo svi mogli biti tamo prisutni da se zadnji put pozdravimo s tatom. I naša tri svećenika: moj brat (vlč. Zlatko Sudac), stric i bratić mog muža bili su na licu mjesta i molili su iznad njega dok je on još ležao na zemlji. Mi smo se svi uhvatili za ruke i svi smo molili iznad tijela našeg tate i mog supruga. Ja znam da ljudi danas stradavaju na raznim mjestima, događaju se avionske nesreće, na autoputu…, samo doznaš tu vijest i onda u glavi sve vrtiš, a mi smo imali taj blagoslov da smo svi bili tamo i da smo ga svi mogli primiti za ruku i svi ga poljubiti i pozdraviti se s njime. To je baš bio jedan veliki blagoslov za nas.

Ostatak intervjua možete pročitati OVDJE.