Hrvatskom je danas prostrujila vijest o tragičnoj pogibli Franje Toljanića, poznatog vinara iz Vrbnika na otoku Krku.

Franjo je – izvanjski gledano jer osobno ga ne poznajemo – odavao dojam uspješnog čovjeka. Od ne previše cijenjene sorte kao što je žlahtina napravio je poznato i priznato vino, u vlasništvu je imao nekoliko ugostiteljskih objekata, među kojima i Vinotel (vinski hotel) Gospoju, a Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika CROMA 2018. godine dodijelio mu je iznimno prestižnu nagradu za menadžera godine.

No njegov pravi uspjeh i najveće bogatstvo bili su vjera te velika obitelj: supruga Katarina i čak 12 djece. U raznim će intervjuima govoriti kako se uvijek trudio, usred i nakon napornog radnog dana, doći doma i biti s njima.

“Mogao bih imati izliku svaku večer negdje biti, s društvom ili u jednom od naša dva lokala. No, gledam što više obaviti onoga što moram (poslovni sastanci, razgovori) da što prije idem kući svojoj obitelji. Doma si ipak svoj”, rekao je u prosincu 2018. za portal Žena vrsna.

Iako sve okolnosti još uvijek nisu razjašnjene, čini se kako je tako i poginuo, žureći doma na motoru nakon otvaranja dvije vinarije u Rijeci.

Njegov prijatelj i suradnik Nedo Pinezić na svom će Facebook profilu pak napisati: “(Franjo) nije imao ni vile ni jahte ni luksuzne automobile, ništa čime bi ugodio sebi. Vjerovao je u snagu obiteljskog zajedništva, ali i rado okupljao kolege, nesebično dijelio ideje, bio je inicijator stvaranja klastera malih obiteljskih hotela otoka Krka i potpornih djelatnosti. Svojim primjerom je pokazao kako poljoprivreda i turizam trebaju ići zajedno, ‘ruku pod ruku’ kao nerazdvojna cjelina. Franjo je bil pravi muž i čovičina.”

Upravo je zbog gore navedenih razloga, a osobito brojne obitelji koju je ostavio za sobom, njegov odlazak mnoge pogodio.

Ostali su, pritom, primjeri i poticaji koje je zajedno sa svojom suprugom Katarinom (inače sestrom poznatog svećenika Zlatka Sudca) nesebično svjedočio.

Posebno izdvajamo već spomenuti intervju za Ženu vrsnu, čiji dio, uz dopuštenje, prenosimo u nastavku (cijeli intervju možete pročitati OVDJE).

Pitanje, koje se brojem djece odmah nametnulo, možda bi bilo neugodno za druge sugovornike. No, oni su radosno prihvatili posvjedočiti. Jesu li  planirali imati dvanaestero djece?

Franjo: Ne, nismo bili uopće u mogućnosti to planirati. Takve stvari jednostavno ne možete planirati. Ljudi misle da smo slabi s računanjem plodnih i neplodnih dana ili da se neko dijete zalomilo, da ne znamo što je „zaštita“, ali svako naše dijete je voljeno, željeno i od Boga te je kao takvo primljeno kao najveći  dar, a ne plan. Da sad kažemo planiramo li imati još koje dijete – i sad je jako teško reći. Iako, sad već imamo dosta godina…

Katarina: Nismo planirali, ali se nismo ni odupirali, to je važno reći! Pogotovo kad ih je došlo troje – četvero u kraćem periodu. Onda smo shvatili kako nam je lijepo s puno djece. Znači, nismo se odupirali da ih bude još.

(…)

Imate li straha za djecu, za njihovu vjeru koja ide u svijet?

Oboje: Ne, uopće!

Kako to?

Katarina: Lijepo! Vjerujemo Bogu! Vjerujemo da On za njih ima svoj plan. Ako taj plan bude preko trnja, neka bude. Mi smo tu da ih usmjeravamo kojim putem krenuti.

Franjo: Vjera, ali i neprestani razgovori. Ne onaj općeniti razgovor reda radi, nego i neposrednim pristupom. Primjerice, kad vidimo da se neko dijete u određenoj dobi pravi važno, počne s pretjeranom brigom za izgled – upozorimo ih i poučimo da to nije najbitnije na čovjeku. Ne želimo čuti od učiteljice da su se naša djeca pravila važna pred drugom zbog vlasništva hotela i sličnog. Kažem im: „Vi nemate ništa, ni vi ni ja! Danas jesi pa sutra nisi.“ Dakako, to ovisi i o dobi. Nekad znamo vidjeti da kroz par godina netko dođe u određenu fazu. Na primjer, tijekom  drugog razreda srednje škole jedna kćer je željela ići od nas. Tada vidiš da ti nešto bježi, da se moraš posebno posvetiti tom djetetu.

Katarina: Da, zanimljivo je reći da su braća vidjela da nešto ne štima u toj dobi s našom kćeri. Još jedan razlog koji objašnjava kako je sve jednostavnije kada nas je više. Prišli smo joj i pokušali riješiti zajedno. I braća i sestre su s njom razgovarali. Svi zajedno smo željeli pomoći. Pokušavali smo na sve načine: nasamo, na lijepo, pa i galamom. I onda smo svi zajedno išli u Međugorje, svi osim nje. I tada je rekla najstarija kći: „Hajdemo se mi sad za nju lijepo pomoliti!“ I mi smo zaista cijelim srcem molili za nju i predali je Bogu u ruke. Bog zna što mi od nje želimo, ali važnije je što On želi od nje. Kako je najednom došlo, tako je i otišlo. Nedavno smo se prisjećali pa je netko rekao: „Sjećate li se kad je ona bila problematična?“ Zamislila sam se… Više se ne sjećam.  Prošlo je.

Kako se oduprijeti krivoj slici očinstva?

Franjo: Izbjegavati grešne prilike, ustrajati u izgradnji vrlina. Obitelj: žena i djeca – oni su najuži životni krug koji držiš i ljubomorno čuvaš. Ne bojimo se, vjerujemo svemu što Bog daje. Radimo na temeljima, dajemo pravac, molimo. (…) Jako je važno reći da i djeca moraju vidjeti da smo mi u svemu zajedno! Da se mi volimo bez obzira na sve, da ne glumimo. Sve oni osjete, vide našu blizinu.

Uz gore navedeni intervju, svakako preporučujemo da pogledate prekrasno svjedočanstvo koje su Franjo i Katarina Toljanić dali za Laudato Tv: