Kako je hajdukovac Josip Radošević Zujo piknuo svetoga jarca prstom u oko

Josip Radošević

Osamnaestogodišnji Josip Radošević ili kako ga prijatelji od malena zovu – Zujo, jer na utakmici može trčati dvostruko više od drugih, odbio je otići u Parmu iako je Hajduk već bio prihvatio milijunsku ponudu. Odbio je, ustvari, stotine tisuća eura koji su mu trebali sletjeti u džep, ostavio je Hajduk bez milijuna… i nastala je strka. Novinari nagađaju zašto je to učinio. Jedni misle da je nanjušio neku veću lovu u Napoliju, koji se također zanima za njega, drugi misle da se prepao prilike, treći misle da je Zujo stvarno prozujao…

Tako, na primjer, jedan od njegovih suigrača, Ivan Vuković, smatra da je odbijanje ponude zaista začuđujuće. „Za mene je to nerealno“, kaže Vuković, „moram biti iskren, pješke bih išao u Parmu da imam takvu ponudu.“
A kapetan Hajduka Mario Maloča kaže: „Koliko znam, novci mu nisu najbitniji, a što je presudilo sam će jednom ispričati. Možda ima neke druge opcije za koje mi ne znamo.“
No Josipov brat Antonio Radošević, inače igrač drugoligaša Dugopolja, je istaknuo kako razlozi nipošto nisu financijski: „Ima tu i drugih klubova koji pokazuju interes za Josipa. Ma nisu sporne financije, pa Josip u Hajduku zarađuje 6 500 kuna mjesečno, mi nismo takva obitelj. Josip se jednostavno ne vidi u Parmi, ima druge planove.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No na novinarsko inzistiranje: „Pa kakva ste vi to obitelj?“ Zujin brat odgovara: “Josip uz Božju pomoć donosi svoje odluke. Gdje vidi da ga Bog želi staviti tamo će otići.“
A Josipov suigrač Franko Andrijašević, očito zabrinut za prijatelja zbog propuštanja takve ‘prilike’, kaže: „Pitao sam Zuju prije dva dana: ‘Pa što će biti s tobom!’ a on mi je odgovorio: ‘Što Bog da!’“

Gotovo da i nije potrebno komentirati sve ovo, samo po sebi je jasno. Živimo u svijetu u kojem je novac – bog, sveti jarac. Onaj tko se ne pokloni svetome jarcu, izaziva čuđenje i podsmijeh. Kao da više ne postoji ni jedna druga vrijednost: ljubav prema klubu, na primjer, ili ljubav prema rodnome gradu, prema domovini, barem nekakva tradicija, ili možda zdravi ponos – bilo što. Ne, ništa, samo sveti jarac i gotovo. Takav je danas svijet.

Nogometaši redovito izjavljuju, kad zgrabe jednu od ovakvih ‘prilika’, da su osigurali egzistenciju. Po logici stvari proizlazi da je Josip Radošević ugrozio svoju egzistenciju. No jesu li novci jedini čimbenik u osiguravanju egzistencije? Što ako ti se teško razboli netko od bližnjih, što ako ti se razori brak, ako ti vlastito dijete postane propalica, što ako te žena vara, što ako te izdaju prijatelji ili ako više ne možeš uopće razlučiti tko je tvoj prijatelj, a tko je prijatelji samo tvoga novca i slave…? Život je slojevit i zahtjevan i koliko god novci bili bitan dio života, nipošto nisu najvažniji. Sreću ne možeš kupiti novcem, iako mnogi misle i ponašaju se upravo suprotno. Tko ima novce, ne treba mu Bog, a tko nema novaca, tješi se Bogom, misle neki. Takvima onda novac postane bog, a da to možda i ne znaju.

Kaže Isus: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prijanjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“

Eto, sad razumjete i naslov teksta. Josip Radošević je piknuo svetoga jarca u oko i uzburkao mnoge koji se tom svetom jarcu klanjaju, a da možda nisu toga ni svjesni.

Bravo Zujo, svako ti dobro želim i Božji blagoslov. Otišao ili ne otišao u Parmu, ‘uspio’ ili ‘ne uspio’ kao nogometaš, ti si već uspio i osigurao si egzistenciju – jer jedini uspjeh i jedina sigurnost i jedina egzistencija su u Bogu.

Petar Nodilo SJ


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 20. siječnja 2013.

Možda vam se svidi