U povodu Dana posvećenog života, Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP) organizirala je 2. veljače u Zagrebu konferenciju za novinare s temom “Doprinos redovništva u borbi protiv ovisnosti”.

Ovisnost

Na fotografiji predsjednik HKVRPP-a o. Vinko Mamić, OCD, s. Amata Anđelić i don Ivan Filipović

U pozdravu je predsjednik HKVRPP-a o. Vinko Mamić, OCD, istaknuo da su redovnice i redovnici u Hrvatskoj, a jednako tako i u Bosni i Hercegovini, uvijek nastojali prepoznati potrebe ljudi na kulturološkoj, sociološkoj i opće ljudskoj razini u sredinama u kojima su djelovali, tražeći na njih prikladne odgovore. Osobitu osjetljivost pokazivali su prema nemoćnima i marginaliziranima, prema onima za čije poteškoće nije bilo dovoljno razumijevanja i interesa. S ciljem da im se pomogne osnivali su bolnice, sirotišta, vrtiće, škole i slične ustanove, od kojih mnoge još uvijek djeluju. U novije vrijeme redovništvo je prepoznalo potrebu mnogih za odvikavanjem od ovisnosti. Ustanovljeni su različiti instituti, udruge, zajednice koje su prihvaćale ovisnike bez obzira na njihovu vjeru, nacionalnost i svjetonazor. Ovisnik je uvijek prepoznat kao čovjek u potrebi i kao takvom mu se pristupalo, rekao je Mamić, te predstavio voditelje dviju takvih zajednica.
O Centru za odvikavanje od ovisnosti “Marjanovac” govorila je s. Amata Anđelić, ASC, operater u terapijskoj zajednici i voditeljica I. faze. Uvodno je u kontekstu karizme Družbe klanjateljica Krvi Kristove istaknula početke djelovanja sestara na području Bosne i Hercegovine. Njihovo je djelovanje razvidno u traganju za novim oblicima služenja, iščitavanju znakova vremena u duhu karizme i nastojanju dati adekvatan odgovor na potrebe “dragog bližnjeg”, te u blizini malim ljudima kroz ratna i poratna zbivanja. Pojašnjavajući, pak, zašto su se odlučile za rad s ovisnicima, istaknula je kako su nakon ratnih događanja potrebe bile mnoge, a sestre su problem ovisnosti o psihoaktivnim supstancama prepoznale kao problem koji društvene strukture često zaobilaze, a obitelji negiraju i nasjedaju skupim i neadekvatnim liječenjima. Odlučile su da kuća u Aleksandrovcu bude centar za odvikavanje o ovisnosti te su tako svojim socijalno-pastoralnim aktivnostima postale nositeljice projekta Centar za odvikavanje od ovisnosti “Marjanovac” u kojem rade i četiri redovnice kao djelatnice Centra dok su ostalih šest članova tima laici.
Centar “Marjanovac” je neprofitabilna, nevladina i nereligiozna udruga koja je započelo s djelovanjem 2000. godine. U djelovanju se razvio oblik rada prihvaćanjem mladih u Centar i razvijanjem njihove osjetljivosti za problem droge. Porastom fenomena ovisnosti “Marjanovac” 2003. traži način kako dati konkretniji i profesionalniji odgovor na tu problematiku te preuzima terapijski program prema filozofiji i metodologiji “Projekt Čovjek” uz suradnju Talijanskog Centra Solidarnosti (CeIS) iz Rima. S. Amata prisutne je kratko upoznala i s programom “Projekt Čovjek”. Projekt nastoji promicati rast svakog pojedinca svojstven njegovoj osobnosti. U korijenu je duboka vjera u svako ljudsko stvorenje, neovisno o njegovim kvalitetama, o kulturnoj, socijalnoj ili bilo kojoj drugoj raznolikosti.
Kratko je predstavila i aktivnosti Centra, te sam program koji se odvija u četiri etape.
Govoreći o korisnicima, s. Amata istaknula je kako je riječ o osobama koje imaju problema s ovisnošću; koje imaju problem uklopiti se u društvo i upravljati vlastitim osjećajima; koje su godinama živjele neurednim načinom života. Predstavljanje Centra završila je s nekoliko statističkih podataka. U jedanaest godina djelovanja kroz strukture Centra, tj. kroz sve četiri etape bilo je uključeno oko 500 osoba od čega su 25% žene, a 75% muškarci. Kompletan program završile su 93 osobe tj. 16% žena i 84% muškaraca. Od osoba koje su završile program njih oko 80% živi i danas život dostojan čovjeka, život bez supstanci, dok se njih oko 20% nažalost u ovom ili onom obliku, vratilo prvobitnom stilu života. Trenutačno u programu sve četiri etape ima oko četrdesetak osoba.
Zajednicu Cenacolo predstavio je duhovnik don Ivan Filipović, i sam bivši ovisnik. Uvodno je podsjetio na početke Zajednice Cenacolo, tj. ideju koja je nastajala u srcu s. Elvira Petrozzi sedamdesetih godina. Ona je vidjela mlade ljude po ulicama, te je osjetila poziv da im pomogne. No, kako i sama ističe, te godine čekanja pomogle su njoj samoj, jer je njena prvotna želja sazrela. Tako je Majka Elvira godine 1983. započela rad. Na početku je jednostavno željela pomoći mladima u problemima, tužnima, izgubljenima. Osjetila je u srcu da tim ljudima treba Bog, i da je smrt koju nose u sebi posljedica nedostatka Boga. Govoreći o životu u Zajednici, Filipović je rekao kako je on jednostavna molitva i rad. S prisutnima je rado podijelio svoja iskustva molitve i rada, te briga Majke Elvire. Ona je točno osjetila što mi živimo, vidjela je naše probleme, posljedice koje su ostavile droga ili bilo koja druga ovisnost, i znala je govoriti, znala je što nam treba, znala je dati pravi savjet. A mi smo joj vjerovali, rekao je Filipović. Istaknuo je, kako Majka Elvira sama zna reći da je ona mladima ponudila ono što je njoj pomoglo, dala im je ono što je na sebi osjetila i vidjela da je stvarno promijenilo neke stvari u njenom životu, da je postala bolja, da je više ljubila, imala više razumijevanja. Filipović je rekao da nije uvijek bilo lako prihvatiti ono što je im je govorila, trebalo je pobijediti vlastiti ponos, vlastite strahove, nesigurnosti. No, dotaknule su ih njezine riječi, jer su one izlazile iz srca.
Filipović je istaknuo kako je u Zajednici mnogo mladih našlo sebe, život, Boga. Majka Elvira nikada nije Zajednicu definirala kao klasičnu terapijsku zajednicu. Nije htjela stvoriti jedan okvir zajednice samo za ovisnost. Stoga je Zajednica otvorena za sve tužne, izgubljene, bez smisla, a ona nije htjela prihvatiti pomoć koju su ministarstva davala terapijskim zajednicama. Tako Zajednica živi od Božje providnosti. Teško je, ali ljudi vide, jer su u Zajednici prepoznali nešto Božje. Nije Zajednica zatvorena, nego se proširuje na naše obitelji, naše prijatelje, prijatelje koji su upoznali Zajednicu. To je ogromna obitelj, preko ljudi Bog uvijek providi, rekao je Filipović te na kraju napomenuo kako se Zajednica u tridesetak godina razvila u nešto što nitko nije očekivalo. Počela su nicati redovnička, svećenička i misionarska zvanja, a Crkva je prepoznala Zajednicu kao takvu, te je priznata od strane Papinskog vijeća za laike. To je bila prigoda čuti i svjedočenja dvoje mladih bivših ovisnika iz Zajednice Cenacolo, koji su se u Zajednici upoznali, i danas su sretna obitelj. U iskrenom svjedočenju posebno su istaknuli vrijednost molitve i povratka Bogu.
Na konferenciji za novinare pročitana je i čestitka koju je osobama posvećenog života uime Hrvatskog društva katoličkih novinara uputio predsjednik Neno Kužina.
Na kraju konferencije, uime HKVRPP-a Mamić je Filipoviću i Anđelić uručio zahvalnicu i prigodnu donaciju, a potom su prisutni imali prilike razgledati prodajnu izložbu ručnih radova Zajednice Cenacolo i Centra “Marjanovac”.(ika/bitno.net)