Darko Milinović, saborski zastupnik, bivši ministar zdravstva i samoproglašeni član „desnog centra“ HDZ-a je za N1 televiziju, nakon što je rekao kako misli da Hasanbegović nije „desniji“ od njega, ustvrdio: „Ja sam protiv pobačaja, ali nisam protiv zakonske zabrane pobačaja. Ja sam za edukaciju, ponosan sam što sam mnoge žene odgovorio od pobačaja.“

Sad, iznimno je pohvalno što je Milinović mnoge žene odgovorio od pobačaja. Svaki od tih slučajeva je (barem) jedan spašen ljudski život. Kao liječnik, Darko Milinović jako dobro zna da ljudski život počinje začećem i da je pobačaj stoga – per definitionem – uništenje ljudskoga života. Pretpostavljamo da je on zato osobno protiv abortusa. Kako kaže Milinović: „Da je i jedan [pobačaj] – previše je.“

Također je pohvalno što je „za edukaciju“. Educirajmo svakako ljude o medicinskoj činjenici da život počinje oplodnjom. Neka se pleme edukatora o tome umnoži. Educirajmo k tome i ljude o moralnome zlu namjernog usmrćivanja nevinih ljudi i o tome da je svaki ljudski život prema našem vlastitom ustavu zaštićen. Za očekivati je da će Milinović onda, zajedno s našom predsjednicom, Kujundžićem i Plenkovićem (jer su svi oni za edukaciju) pokrenuti obrazovnu kampanju o pobačaju i educirati ljude da se tu radi o namjernom prekidu ljudskih života. Ili smo tu u očekivanju Godota?

„Nisam protiv zakonske zabrane“?

Puno zanimljiviji je Milinovićev komentar kako „nije protiv zakonske zabrane pobačaja“. To znači da se ne bi protivio zakonskoj zabrani ili da bi ju čak podržao? Da ne bi ometao ili da bi čak promicao pokušaje zakonske zabrane (ili barem ograničenja) pobačaja? Ako je tako, onda pro-life pokret ima u njemu, ako ne saveznika, onda barem ne-neprijatelja na polju zakonodavstva.

Bojim se, međutim, da se ovdje vrlo moguće radi o lapsusu; da je Milinović htio reći: „Ja sam protiv pobačaja, ali nisam za zakonsku zabranu pobačaja.“ To je uobičajena mantra naših (čak i demokršćanskih) političara. Osim toga, bilo bi čudno koristiti suprotni veznik ali da se izrazi osobno protivljenje pobačaju u prvom dijelu rečenice i otvorenost zakonskoj zabrani pobačaja u drugom dijelu rečenice. No imalo bi savršenog smisla koristiti suprotni veznik u redovitoj floskuli „osobno protiv, ali ne i za zabranu“.

O besmislici takvog stava je više puta i na više načina pisano, uključujući na ovom portalu (kratki i jasni odgovor kardinala Arinzea ovdje). Budući da je barem racionalno moguće ostaviti Milinoviću prostora za dobrohotno tumačenje (bilo bi, međutim, pošteno da se jasno izrazi, pojasni što je želio reći), neću se dugo zadržavati na ovome pitanju.[1] Samo ću ponoviti riječi Petera Kreefta:

To je gotovo kao da kažete: „Osobno se protivim ropstvu, ali sam pro-choice. Ako želite imati robove, samo naprijed.“ Želim upitati te političare: „Zašto se osobno protivite pobačaju? Zato što vjerujete da je pobačaj namjerno ubojstvo nevine osobe? Ako ne, zašto se onda osobno protivite pobačaju? Samo zato što je bljakav? Kao da se osobno protivite jogurtu?“ Ako pobačaj ne ubija ljudski život, slažem se s pro-choicerima: bila bi nesnošljiva opresija ženske slobode i ženskih tijela reći im što trebaju činiti. Ako je to njihovo tijelo, a ne nečije tuđe tijelo, nemate pravo reći im što trebaju činiti. Ali ako je to tuđe tijelo, onda nemaju pravo ubiti tu drugu osobu.

400 ubijenih i četiristostruka ekskomunikacija

Milinović, čini se, izražava određeno kajanje za učinjene pobačaje. Premda je i jedan, kako kaže, previše, priznaje da ih je u karijeri učinio četiristotinjak. Ovo vrlo javno priznanje otvara dva problema.

Prvo, ako se osobno protivi pobačaju zato što vjeruje da se radi o uništenju ljudskoga života, zašto je onda pristao učiniti ijedan pobačaj? Ako vas netko zamoli da upucate siluetu iza zastora i vi ste uvjereni da je ta silueta pravi čovjek, a ne lutka, zašto biste pri zdravoj pameti pucali? Čak i da vas druga osoba sili na to, vaša savjest (ako niste moralno izopačeni) bi vam trebala vrištati: „Ne! To je ljudsko biće tamo!“

Čak i da je sve pobačaje Milinović učinio u bivšem sustavu, pod Jugoslavijom, i da nije imao zakonsku mogućnost prigovora savjesti svejedno je trebao odbiti pobačaj, bez obzira na posljedice po svoju karijeru. Da ste liječnik u fašističkoj zemlji s rasnim zakonima, u kojoj ne možete uložiti prigovor savjesti, svejedno biste trebali odbiti ubijati crnce ili Židove. Da ste liječnik u komunističkoj zemlji s pobačajnim zakonima, u kojoj ne možete uložiti prigovor savjesti, svejedno biste trebali odbiti ubijati nerođene.

No dobro, Milinović očito izražava neku žalost zbog učinjenih pobačaja. Moralno je posustao (400 puta po cijenu 400 ljudskih života). Ali postoje aborcionisti koji su učinili daleko više pobačaja u svojoj karijeri i potom se obratili. Takva obraćenja, složit ćete se, povod su slavlju i oprostu. Možda se možemo nadati da je takav slučaj i s Milinovićem (i da on nije samo još jedan „osobno protiv, ali…“ katolik).

Drugi problem je kanonske naravi. Premda nije uvijek lako utvrditi jesu li političari koji zagovaraju pobačaj automatski ekskomunicirani, puno je lakše utvrditi jesu li aborcionisti automatski ekskomunicirani.

Zakonik kanonskog prava izričito kaže: „Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno.“ (CIC 1398) Sad, upasti u ovakvo automatsko izopćenje je također relativno kompleksna stvar. Osoba u pitanju mora biti starija od 18 godina, imati nakanu da pobaci, pobačaj se stvarno mora dogoditi i – što je najvažnije – mora poznavati zakon u pitanju[2] (opširnije vidi ovdje).

Milinović je katolik („stavove Katoličke Crkve uvažavam, vjernik sam i katolik“) i stoga je podložan ekskomunikaciji.[3] Sigurno je bio stariji od 18 godina, kao liječnik koji je činio pobačaj je očito imao nakanu da ga učini te sam priznaje da je stvarno došlo do oko 400 abortusa. Ako je bio svjestan da je to prekršaj koji povlači automatsku ekskomunikaciju, onda je time četiristo puta učinio zločin za koji je bio ekskomuniciran.[4]

Da je takva stvar moguća, bio bi četiristostruko izopćen.

Sad, ekskomuniciranoj osobi je zabranjeno (1) svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve ili u bilo kojim drugim bogoštovnim obredima, (2) slaviti sakramente ili blagoslovine i primati sakramente i (3) obavljati bilo koje crkvene službe ili služenja ili zadaće ili vršiti čine upravljanja (CIC 1331).

U najmanju ruku – i tu sam maksimalno, možda nerazumno dobrohotan u tumačenju – imamo osobu koja je 400 puta potencijalno upala u automatsko izopćenje, čime bi joj bilo zabranjeno pričešćivanje. U najmanju ruku postoji razumna sumnja o njegovu stanju s obzirom na Crkvu, a ona je sada učinjena javnom. Time su širom otvorena vrata objektivnoj sablazni.

Da se ta sablazan ukloni, Milinović treba javno izjaviti da se pokajao za učinjene pobačaje i da je – pošto je bio ekskomuniciran – vraćen u puno zajedništvo Katoličke Crkve. Ako to nije učinio, treba se odmah prestati pričešćivati, pokajati za učinjene pobačaje i otići se ispovjediti (od Misericordes et misera, može otići bilo kojem svećeniku kako bi izopćenje bilo maknuto) te potom javno obznaniti da je to učinio. U suprotnom – budući da se radi o istaknutoj i javnoj figuri, političaru koji se ispovijeda katolikom – postoji ozbiljna opasnost sablazni. Ako Milinović po tom pitanju ništa ne učini, njegov pastir bi ga trebao – s ljubavlju, ali ozbiljno – pozvati na razjašnjenje situacije i pokajanje.

Kad ubojstvo nije ubojstvo

Eksplicitno možda najproblematičniji dio Milinovićeva intervjua je loš pokušaj redefiniranja ubojstva. Na pitanje „Mogu li sada neki reći da je Dado [sic] Milinović ‘ubojica’?“, on odgovara: „Ne bih rekao da sam ubojica, ja sam radio pobačaje, a ubojstvo bi bilo da sam ženu prisilio na to, ali žena je došla dobrovoljno.“

Razmotrite sljedeće:

(1) Milinović je namjerno radio pobačaje. (2) Pobačaj je prekid nevinog ljudskog života. (3) Namjeran prekid nevinog života je ubojstvo. (4) Dakle, Milinović je radio ubojstva. (5) Osoba koja radi ubojstva je ubojica. (6) Dakle, Milinović je ubojica.

Svi ovi izvodi su valjani. Da biste izbjegli zaključak, morate zanijekati jednu od premisa. Premisu (1) je sam Milinović priznao. Možda biste htjeli zanijekati (2) (sretno s tim), ali Milinović je osobno protiv pobačaja jer valjda zna da se radi o prekidu nevinog ljudskog života. (3) bi trebalo biti očito. (4) slijedi logički. (5) je nekontroverzna definicija. (6) je stoga logički neizbježno.

No, Milinović misli da je pobačaj ubojstvo samo ako bi ženu na to prisilio. Ali to je suludo. Recimo da ste otac dvogodišnjega sina. Otiđete svojem susjedu, dobrovoljno, sa zahtjevom da on ubije vašega sina. Vaš susjed (moralni slijepac kakav je) to i učini. Kad supruga vašeg susjeda sazna za to i (moralna žena kakva je) s užasom optuži vašega susjeda za ubojstvo, može li on odgovoriti: „Ne bih rekao da sam ubojica, ja sam radio usmrćivanje djece, a ubojstvo bi bilo da sam njegova oca prisilio na to, ali on je došao dobrovoljno“?

Jedini smisao „ubojstva“ za koji Milinović može tvrditi da nije kriv je strogo zakonski (u Hrvatskoj je pobačaj legalan i stoga ga se zakonski ne definira ubojstvom). Ali to je otprilike relevantno i uvjerljivo kao ISIS-ovac koji se pravda da prema zakonskoj definiciji svoje zemlje on nije kriv za ubojstvo kad je odrubljivao glavu onom kršćaninu ili jezidu. Zgodno, zar ne?

Sad, priznati da je Milinović učinio ubojstvo ne znači unaprijed ga osuditi na pakao. Neki ljudi koji su bili krivi za najgore zločine i moralne izopačenosti su se obratili ili postali sveci. Priznanje je međutim prvi korak prema obraćenju.

Što ovo pokazuje?

Milinović je visoki član HDZ-a – potpredsjednik je u Odboru za unutarnju politiku, koji sam imenuje „jedim od najvažnijih odbora u Saboru“. Ova tragikomična situacija pokazuje, mislim, da „desnica“ u mainstream politici ne znači gotovo ništa mimo nekih ekonomskih ili nacionalnih ideja. Socijalni konzervativizam (i to u najvažnijem pitanju zaštite nevinih života) u Hrvatskoj nije, čini se, zastupljen nijednom velikom strankom.[5] Ali katolicima bi socijalni konzervativizam trebao biti daleko važniji od bilo kakvih ekonomskih ili nacionalnih ideja.

Ako je ovo doista indikator takvog stanja, preporučujem da na sljedećim izborima glasate manje po stranačkoj liniji, a više svojim preferencijalnim glasom birate pojedince koji su se jasno izrazili kao zagovornici života i zaštite života za sve – uključujući one nerođene.[6]

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net


[1] Opširnije o argumentima za ilegalnost pobačaja sam (davno) pisao drugdje, a nešto noviji tekst o pobačaju u Hrvatskoj možete pronaći ovdje. Za više informacija, bacite oko na stranicu „Istina o pobačaju“.

[2] CIC 1321: „Kazna određena zakonom ili zapovijeđu obvezuje onoga tko promišljeno prekrši zakon ili zapovijed; tko pak to učini zbog propusta dužne pažnje, ne kažnjava se, osim ako drukčije određuje zakon ili zapovijed.“

[3] Osim ako je bio kršten kao odrasla osoba tek nakon što je prestao činiti pobačaje.

[4] Možemo li razumno pretpostaviti da nije bio svjestan tog zakona? CIC 1321 §3 kaže: „Kad je počinjen izvanjski prekršaj, odgovornost se pretpostavlja, osim ako je očito drukčije.“ Jedan vrlo učen kanonski pravnik koji radi u Vatikanu mi je rekao da se za izbjegavanje kazne treba raditi o neubrojivom neznanju, da osoba nije odgovorna za svoje neznanje; ako je osoba odgovorna za svoje neznanje, svejedno upada u ekskomunikaciju. Ako je tako, onda se čini vrlo izglednim da je Milinović doista bio izopćen. Jedan specijalizant kanonskog prava kojeg sam konzultirao je inzistirao: Tu nema nikakve sumnje; njegova ekskomunikacija uopće nije dvojbena. Neznanje u ovome slučaju ne izuzima od kazne.

[5] Premda u njima gotovo sigurno ima (možda i puno) ljudi koji su socijalni konzervativci i zagovaraju život. Ali stav HDZ-a (kao demokršćana, a onda a fortiori ostalih velikih stanaka) kao stranke, i to prema riječima samih njihovih vodećih ljudi, nije pro-life.

[6] Kao što je svojevremeno predložio Projekt Domovina.