POLITIKA I ABORTUS

Da, stav ‘osobno sam protiv pobačaja, ali…’ je nužno u neskladu s naukom Crkve

Suprotno Vargićevoj kritici, zapravo je on taj koji je učinio više ozbiljnih pogreški u argumentaciji. Ovdje ću (pokušati) pokazati zašto stav “osobno sam protiv pobačaja, ali…” jest nužno u neskladu ne samo s naukom Crkve nego i s razumom.

Milan Kujundžić - osobno protiv, ali - pobačaj - hrvatska politika

Hrvoje Vargić je u nedavnom tekstu na portalu Bitno.net kritizirao Nikolinu Nakić da je u svojoj kolumni o “ćatolicizmu” Milana Kujundžića (i drugih hrvatskih političara) učinila poprilično ozbiljnu logičku pogrešku. Ona je naime ustvrdila da u rečenici “osobno sam protiv pobačaja, ali…” – ovaj “ali” znači da je osoba zapravo za pobačaj.

Prema Vargiću, to je pogrešno. Ništa nije nužno sporno u izjavi “osobno sam protiv pobačaja, ali nisam za njegovu zabranu”. To je zato što – argumentira on – biti protiv zabrane pobačaja nije isto što i biti za pobačaj. To objašnjava ovako: netko može biti protiv pobačaja, ali istovremeno i protiv strategije zabrane pobačaja ako misli kako nije realistično da se pobačaj u aktualnim okolnostima zabrani. Umjesto toga, legitimno je raditi na edukaciji i na druge načine promicati život. Zabrana pobačaja je – tvrdi – samo jedno od sredstava za ostvarenje zaštite života i dostojanstva osobe.

Na kraju zaključuje: Ne trebamo “prebrzo prekrižiti strategiju ‘bez zabrana’ kao nelegitimnu” jer se može dogoditi da “u ime ‘ideala’ propustimo ostvariti moguće dobro koje i jest realni cilj politike”.

Suprotno Vargićevoj kritici, zapravo je on taj koji je učinio više ozbiljnih pogreški u argumentaciji. One su redom: (1) navodna logička pogreška u prijelazu s “biti protiv zabrane” na “biti za pobačaj” je irelevantna; (2) brka iskaz “osobno sam protiv pobačaja, ali nisam za njegovu zabranu” s iskazom “osobno sam protiv pobačaja i želio bih da je zabranjen, ali ne mislim da je to sada ostvarivo”; (3) zanemaruje implikaturu Kujundžićevih i Plenkovićevih izjava; (4) brka strategije promicanja života i dostojanstva osobe s temeljnim uvjetima za ostvarenje takvih strategija; (5) krivo tumači određene dijelove enciklike Evangelium vitae i Doktrinarne note Kongregacije za nauk vjere.

Ovdje ću (pokušati) pokazati zašto stav “osobno sam protiv pobačaja, ali…” jest nužno u neskladu ne samo s naukom Crkve nego i s razumom.[1]

Prije nego što to učinim, pretpostavljam da radi pune transparentnosti trebam napomenuti kako osobno poznajem Hrvoja, smatram ga prijateljem i dobrim filozofom. U polemiku s njim ne ulazim olako – što zbog oštrine njegova uma, što zbog našeg prijateljstva -, ali mislim da javna narav ove rasprave to zahtijeva.

Logička pogreška

Tvrdi Vargić:

Kolumnistica bitno.net-a Nikolina Nakić… u svom nedavnom tekstu požuruje ustvrditi kako u Kujundžićevoj tvrdnji „osobno sam protiv pobačaja, ali…“ – ovaj „ali“ ustvari znači da je on zapravo za pobačaj. Autoričin trud za zaštitu nerođenih je svakako pohvalan, no treba ujedno istaknuti kako ona ovdje radi neopravdan prijelaz izjednačujući Kujundžićev stav da je protiv zabrana s tvrdnjom kako to znači da je zapravo za abortus. Ova logička pogreška iz pera kolumnistice zapravo otkriva dublji problem…

Sad, istina je da “biti protiv zabrane pobačaja” ne implicira “biti za pobačaj”. Netko može biti osobno protiv pušenja, ali i protiv zabrane pušenja. To, međutim, ne znači da je on za pušenje; da se zalaže za pušačke aktivnost, želi da što više ljudi puši i da misli kako je pušenje nešto skroz dobro.

Ta očita činjenica je za našu temu savršeno irelevantna. U određenom smislu, nitko – ni najzagriženiji pro-choice političar – nije za pobačaj.[2] Nitko – pa ni Hillary Clinton, koja želi da pobačaj bude legalan sve do zadnjeg trenutka trudnoće ili Joe Biden, koji je poznat po svojoj “osobno protiv, ali ne za zabranu” politici – neće reći kako se zalažu za pobačaj. Rasprava, ispravno govoreći, nije “za ili protiv pobačaja” nego “za ili protiv legalnosti pobačaja”. Malo tko bi se zalagao za povećanje broja pobačaja u zemlji. Ali puno bi ih se zalagalo za održavanje pobačaja legalnim i lako dostupnim.

Stoga, u jednom smislu, Vargić je u pravu. “Osobno sam protiv pobačaja, ali nisam za njegovu zabranu” ne implicira “osobno sam protiv pobačaja, ali sam za njegovo širenje, mislim da je to dobra stvar itd.”. Ali to je nekontroverzno i irelevantno.

Međutim, tvrdnja “osobno sam protiv pobačaja, ali nisam za njegovu zabranu” implicira “osobno sam protiv pobačaja, ali želim da on bude legalan”. Ali upravo to je ono što katolicizam (i razumnost mimo katolicizma, jer pobačaj nije religijsko pitanje) isključuje.

Vargić međutim argumentira da ipak jest moguće biti dosljedan katolik (ili bilo kakav razuman pro-lifer), ali svejedno u određenim okolnostima imati stav “osobno sam protiv pobačaja, ali i protiv zabrane”. Pogledajmo sad to pobliže.

Pobrkani iskazi

Vargić objašnjava da tvrdnja “osobno sam protiv pobačaja, ali sam i protiv zabrane” može biti legitimna ako se u konkretnim okolnostima dobro zabrane pobačaja ne može ostvariti. Kaže:

… mi u politici nikada ne možemo ostvariti idealno dobro, nego nam je cilj postići moguće dobro, tj. ono koje je realno ostvarivo u ovom vremenskom trenutku s obzirom na okolnosti koje su nam zadane… u tom smislu je sasvim legitimna politička procjena da u ovom trenutku zabranu pobačaja nije moguće ostvariti… stoga kad bi netko rekao “ja sam protiv pobačaja, ali u ovom trenutku nisam za strategiju zabrane” to bi bio legitiman stav ako bi proizlazio iz uvida u društvenu i političku situaciju iz koje bi zaključio da ne postoje društveni i politički uvjeti za zabranu pobačaja.

Sad, ovo je sve savršeno točno. Ali nevolja je što Vargić ovdje ne opisuje stav “osobno sam protiv pobačaja, ali ne i za zabranu”, nego stav “osobno sam protiv pobačaja, za njegovu sam zabranu, ali ne mislim da je to sada ostvarivo”. Dva sasvim različita iskaza.[3]

Drugi iskaz je sasvim imun na pro-life prigovore i vjerojatno ocrtava našu situaciju u Hrvatskoj. Mimo moguće odluke Ustavnoga suda – kako Vargić primjećuje – čini se da u Hrvatskoj nažalost ne postoji politička i biračka volja da se zaštiti temeljno pravo na život svih ljudskih bića.

Ali problem nije bio taj iskaz – “trenutačno zabrana nije ostvariva”. Problem je bio iskaz “ja sam protiv zabrane”. Čak i kvalificiran kao “ja sam protiv pobačaja, ali u ovome trenutku nisam za strategiju zabrane”, neprihvatljiv je zato što bi svaki katolik[4] trebao biti za strategiju zabrane u svakom trenutku. Radi se o zaštiti fundamentalnog prava na život. Jedino relevantno pitanje jest je li ta strategija izvediva. Ako nije, ne mora ju se kontraproduktivno gurati. Ali se za nju – opet, jer je riječ o temeljnom pravu – mora biti. Vjeran katolik (i ne samo on) za nju ne može ne biti.

No možda sam ja (zajedno s Andrijanićem, Nakić i Raspudićem) nemilosrdan prema Kujundžiću, Plenkoviću, Grabar-Kitarović i njihovim izjavama. Možda ih treba dobrohotnije tumačiti. Oni ipak – kako napominje Vargić – nisu filozofi navikli na precizne distinkcije, nego političari koji se “u svom redovnom poslu bave dnevnim stvarima i rijetko misle o krajnjim istinama”. Je li uvjerljivo da su naši demokršćani pravi pro-liferi, samo to ne znaju točno reći?

Promašena implikatura

Koliko god bih volio da je to istina, taj mi se prijedlog čini neodrživim. Čak i ako u najboljem svjetlu shvatimo izjavu “osobno sam protiv pobačaja, ali sam i protiv zabrane” – da ju shvatimo kao da u njoj nijedna riječ ne implicira podržavanje legalnoga abortusa – problem leži u implikaturi takve izjave. Što je implikatura? Ne mogu to bolje ilustrirati od filozofa Edwarda Fesera:

Pretpostavite da izađete na slijepi spoj i prijatelj vas poslije pita kako je prošlo. Vi zastanete i onda bezbojno, s podsmijehom odgovorite: “Pa, svidio mi se restoran.” Nema ništa u doslovnom značenju rečenice koju ste izrekli, razmotrenoj po sebi, što bi značilo ili impliciralo bilo što negativno o osobi s kojom ste izašli. Ipak, s obzirom na kontekst, rekli ste nešto uvrjedljivo. “Odaslali ste poruku” da vam se sviđa restoran, a ne osoba. Ili pretpostavite da pokažete nekome sliku i kad ga upitate što o njoj misli, on odgovori: “Sviđa mi se okvir.” Rečenica sama po sebi ne implicira da je slika loša, ali sveopći govorni čin zasigurno ipak prenosi tu poruku. Sve su to primjeri onoga što je H. P. Grice slavno nazvao implikaturom i ilustriraju kako ono što govornik kaže u činu komunikacije ne treba pobrkati s onim što njegove riječi znače. Očito postoji veza, ali to dvoje nije uvijek istovjetno.

Mislim da vam je jasno kamo s ovim idem. “Osobno sam protiv pobačaja, ali…” je ad nauseam ponavljana fraza među američkim (i drugim) političarima kao kodni izraz za pokušaj očuvanja kršćanskih kredencijala i istovremeno opravdanja svoje pro-choice politike, glasanje protiv restrikcija pobačaja i sličnih (nimalo katoličkih) poteza. Mislim kako je sigurno da gotovo svi političari danas poznaju tu frazu. Nije li iznenađujuće da te, doslovno iste riječi ponavljaju i Kujundžić i Plenković i Grabar-Kitarović ako su oni samo nenavikli na točne filozofske distinkcije i ne znaju se precizno izraziti? Bojim se da to nije vrlo uvjerljivo.

Bojim se da su naši demokršćani – kako se izrazio Vargić – “previše ‘demo’, a ‘premalo ‘kršćanski'” za ukus crkvenoga nauka i naravnoga zakona. Tome u prilog govore i kvalifikacije koje oni sami (a ne Vargić) daju svojim izjavama o pobačaju. “Zabrane ne donose rješenje”, kaže novi ministar zdravlja. Čudne riječi za nekog tko bi, ako je već sada nemoguće, ipak u budućnosti htio vidjeti da pobačaj bude nezakonit. Kad govori o navodnim strategijama promicanja života, Kujundžić ne govori o edukaciji oko ljudskosti, biološke cjelovitosti i života embrija/fetusa – edukaciji koja bi mogla dovesti do promjene nepovoljnog javnog mnijenja – nego cilja na to da se “nijedna majka ne boji začeti dijete”. Hvalevrijedno i poželjno, svakako, ali tu se uopće ne radi o promicanju nerođenoga života i njegovu dostojanstvu. Izjave predsjednika HDZ-a i predsjednice države nisu relevantno drukčije.

U svakom slučaju, čak i da kojim čudom nisu svjesni implikature svoje komunikacije o pobačaju, poruka koju njome odašilju ostaje nepromijenjena i ne treba biti previše inteligentan da ju se shvati. Da bi poništili tu implikaturu, naši bi se demokršćani morali jasno i nedvosmisleno udaljiti od problematičnog “osobno protiv, ali…” jezika, objasniti da se protive pobačaju, ali da je problem u teškoj ostvarivosti njegove zabrane u ovim okolnostima te naglasiti da će raditi ne samo na (hvalevrijednoj) edukaciji za majčinstvo nego i na osnovnom etičkom i znanstvenom informiranju hrvatske javnosti o statusu nerođenoga života, ne bi li se potaknula politička volja te se zaštiti temeljno pravo nevinog života da ne bude prekinut. Koliko je opravdana nada da će se to dogoditi?[5]

Samo jedna strategija?

Vargić ispravno napominje da “biti za život nije samo eufemizam za biti protiv pobačaja, nije tek verbalna igra”. Ali čini pogrešku u onome što dalje kaže:

Zaštita života i dostojanstva osobe je cilj, a zabrana pobačaja jedno od sredstava za ostvarenje tog cilja. Namjerno kažem jedno od sredstava jer kad bi i pobačaj bio zakonom zabranjen, pro-life grupe bi i dalje imale što raditi i tražiti druga sredstva kako bi zaštitile život (npr. raditi na sprječavanju spontanih i ilegalnih pobačaja te na smanjenju smrtnosti majki pri porođaju).

Utoliko je na pitanje „Jeste li vi protiv pobačaja?“ ispravno odgovarati „Ja sam za zaštitu svakog života od začeća“ i onda je sasvim legitimno dodati onaj „ali“ koji odražava različite strategije kojima se može to učiniti (npr. „Ja sam za zaštitu svakog života od začeća, ali putem edukacije i potpore majkama“).

Prema Vargiću, zabrana pobačaja je samo jedna strategija za ostvarivanje cilja promicanja života i dostojanstva osobe. Međutim, tu se radi o brkanju – ili barem nedovoljnom razlikovanju – temeljnih uvjeta (nezakonitost pobačaja) s pukim strategijama (edukacija, financijska pomoć) za ostvarivanje određenog cilja u državi (promicanje života).

Drukčije rečeno, zabrana pobačaja nije samo jedna od mnogih mjera koja služi ostvarivanju svrhe zaštite života i dostojanstva osobe. Zabrana pobačaja je nužan uvjet za ostvarenje te svrhe. Samo ako je pobačaj zabranjen, može se reći da je u društvu (nevin) život zaštićen. Mjere poput edukacije i financijske pomoći su dobre, ali nisu apsolutno nužne za pravedno društvo. Nelegalnost ubijanja najranjivijih ljudskih bića je s druge strane apsolutno nužna za pravedno društvo.

Opet drukčije rečeno, moguće je društvo u kojem građanima nije potrebna edukacija i financijska pomoć (možda su dovoljno educirani i dobrostojeći), a da ono svejedno ostvaruje cilj zaštite života i promicanja dostojanstva osobe. Ali nije moguće društvo u kojem je pobačaj legalan, a da je cilj zaštite života i promicanja dostojanstva ostvaren. Prvi zahtjev je relativan (premda tipično vrlo potreban i dobar), drugi je apsolutan.

Prema riječima mons. John Myersa,

Postoje određeni zli čini koje zakon bilo kojeg pravednog društva mora zabraniti. Jedna od središnjih svrha javnoga autoriteta je spriječiti nepravde. Teško nepravedni čini, osobito čini nepravednog ubijanja, ne mogu se pravno tolerirati. Niti može javni zakon dopustiti nepravedno ubijanje čitave klase ljudskih bića, dok štiti živote drugih.

Ili, kako je to rekao sv. Ivan Pavao II:

Civilni zakon mora zajamčiti da svi članovi društva uživaju određena temeljna prava koja su vlastita osobi, prava koja svaki pozitivni zakon mora priznati i zajamčiti. Prvo i temeljno među njima je nepovredivo pravo na život svakog nevinog ljudskog bića (EV 71).

Sad, poprilično je jasno da druge strategije promicanja života i dostojanstva osobe koje Vargić navodi ne uživaju jednak status kao zabrana pobačaja i da je nikako ne mogu zamijeniti ili biti odvojena, paralelna strategija uz nastojanja da se pobačaj u društvima okonča. Nastojanje oko zabrane pobačaja nije jedna od strategija, nego uvjet mogućnosti poštivanja života i osobe u društvu.

Mutno protumačeni dokumenti

Kao podršku svojoj tvrdnji da stav “osobno sam protiv pobačaja, ali…” ne mora biti nužno u neskladu s naukom Crkve, Vargić navodi dva crkvena dokumenta: Doktrinarnu notu o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu Kongregacije za nauk vjere i encikliku Evangelium vitae pape Wojtyłe. Iz prvog citira:

Moralno su prihvatljive različite strategije za ostvarenje ili jamčenje iste temeljne vrijednosti, mogućnosti da se na različiti način tumače temeljna načela političke teorije, a također i tehničke složenosti dobrog dijela političkih problema.

Sad, vidjeli smo gore kako zabrana pobačaja nije tek jedna od “strategija za ostvarenje ili jamčenje iste temeljne vrijednosti”. Ono o čemu se u ovom dijelu Note govori je sloboda u izboru političkih opcija koje su “spojive s vjerom i naravnim moralnim zakonom”.

Kako točno urediti odnos poslodavca i radnika u ovom ili onom pitanju? Koliko točno useljenika primiti svake godine? Kako voditi sustav oporezivanja i koliko što valja oporezivati? Trebamo li imati profesionalnu vojsku? Koji sustav glasovanja imati – “first past the post” ili neki drugi? Koje uopće političko uređenje imati? To su pitanja na koja može postojati više odgovora spojivih s vjerom i naravnim moralnim zakonom te su stoga “moralno prihvatljive različite strategije” da se njima ostvari dobro. Malo toga ovdje ima veze s pobačajem, a dio Note koji abortus eksplicitno spominje kaže ovo:

Kada političko djelovanje dolazi u dodir s moralnim načelima koja ne dopuštaju ukidanja, iznimke ili kompromis, tada zauzetost katolika biva još izraženija i pod teretom veće odgovornosti. Kad je riječ o temeljnim i neotuđivim etičkim zahtjevima, vjernici moraju znati da je u pitanju sama bit moralnog reda, koji se tiče dobra osobe u cjelini. To je slučaj sa zakonima o pobačaju i eutanaziji… Takvi zakoni moraju braniti temeljno pravo na život počevši od njegova začeća do njegova prirodnog svršetka.

Nema nikakvog govora o “različitim strategijama ostvarivanja istog dobra, od kojih je zakonska zaštita nerođenog života samo jedna”, nego se nekvalificirano traži zaštita nevinog ljudskog života, od začeća do prirodne smrti.

Kako bi objasnio da je legitimna politička procjena kako u ovom trenutku zabranu pobačaja nije moguće ostvariti, navodi Evangelium vitae, koji priznaje da postoje situacije kad

nije moguće otkloniti ili potpuno dokinuti zakon o pobačaju koji je već na snazi ili predložen za glasovanje, da ‘jedan zastupnik, čije bi osobno apsolutno protivljenje pobačaju bilo jasno i svima poznato, dozvoljeno ponudi vlastitu potporu prijedlozima koji smjeraju smanjenju štete nekog zakona te da smanji negativne učinke na razini kulture i javne moralnosti’ (EV 73).

Na temelju toga Vargić kaže da je legitimno za političara imati stav “ja sam protiv pobačaja, ali u ovom trenutku nisam za strategiju zabrane”. O tome da ni taj iskaz nije prihvatljiv smo govorili gore, ali važno je napomenuti o kako ograničenim okolnostima sv. Ivan Pavao II. ovdje govori. Neposredno prije citiranog odlomka, Wojtyła naglašava:

Pobačaj i eutanazija su… zločini koje nijedan ljudski zakon ne može legitimizirati. Nema obveze u savjesti poštovati takve zakone, umjesto toga postoji teška i jasna obveza da im se protivi prigovorom savjesti… U slučaju po sebi nepravednog zakona, poput zakona koji dopušta pobačaj ili eutanaziju, nije stoga nikada dopušteno poštovati ih ili sudjelovati u propagandnoj kampanji za takav zakon ili glasovati za njega (EV 73).

Situacija koju sveti Papa ima na umu je političar s jasnim “i osobno sam protiv pobačaja, i on treba biti ilegalan”, ali koji je u parlamentu manjina i bez nade da pridobije druge za donošenje zakona da se zaštiti nerođeni život. U takvim – i samo u takvim – okolnostima je dopušteno da taj političar da glas za zakon koji bi, istina, ostavio pobačaj legalnim, ali bi uveo dodatne restrikcije – možda bi ga dopustio samo u prvom tromjesečju, dok je prije bio dopušten u bilo kojem trenutku trudnoće.

Ali ništa u tome ne opravdava stav političara da “bude protiv strategije zabrane”. On je – i uvijek je – za strategiju zabrane. Radi se o zaštiti temeljnog prava. Ali u okolnostima u kojima nema realne nade za zaštitu tog prava, može glasati za zakon koji će barem umanjiti opseg zla.

Moguće dobro i nemoguće zlo

Mislim da je iz svega rečenog jasno kako prigovaranje hrvatskim demokršćanima za njihov “osobno protiv, ali…” stav nije nikakva “nazovipravovjernost” nego legitiman postupak. Kao katolici i kao sljedbenici naravnoga moralnoga zakona, političari ne mogu imati takav stav. Vršenje pritiska na njih i javno prozivanje njihovih nonsensa nije propust učiniti moguće dobro, nego je pokušaj sprječavanja moralno nemogućeg zla. To je opravdan postupak u demokratskom uređenju i način kako političare držati odgovornima za njihove riječi.

Treba biti, opet ističem, pošten prema Vargiću. On nije zagovarao džobajdenovski katolicizam ni bilo što takvo. Vjerujem da bi se složio s većinom, ako ne sa svim što sam ovdje napisao. Ali je u svojem tekstu ipak učinio nekoliko, držim, značajnih pogreški na koje je trebalo odgovoriti. Nadam se da sam to učinio i uspio u namjeri pokazati kako stav “osobno sam protiv pobačaja, ali…” – ispravno razlikovan od prihvatljivih iskaza – nužno u neskladu s naukom Crkve.

Hrvoje Juko | Bitno.net


[1] Nešto preciznije, ali manje retorički impresivno: da je ta izjava u neskladu ne samo s naukom Crkve, nego i s onim što možemo spoznati pukim razumom, neovisno o bilo kojem dijelu katoličkog učiteljstva. Moralnost oduzimanja nevinoga života nije specifično katoličko pitanje, biološki status embrija/fetusa nije specifično katoličko pitanje, uloga države u promicanju općega dobra nije specifično katoličko pitanje. Sve su stvari spoznatljive razumom neovisno o Učiteljstvu.

[2] Osim možda okultista kojima je pobačaj nešto poput anti-sakramenta ili lanaca klinika za pobačaj koji zarađuju prekidajući nerođene živote.

[3] Važno je biti pošten i istaknuti da Hrvoje Vargić ne brani onaj neodrživi i diskreditirani “osobno protiv, ali” argument koji je u politici postao popularan 1980-ih godina.

[4] i svaki razuman čovjek mimo katolicizma jer se, opet, ne radi o religijskom pitanju.

[5] Osim toga, ako Kujundžić i naši ostali demokršćani jesu stvarno pro-liferi u nezgodnoj političkoj situaciji i koji se ne znaju dobro izraziti, zašto jednostavno ne donesu zakon kojim bi učinili pobačaj ilegalnim? Imaju većinu u parlamentu. Ne bi im bilo teško. Možda bi se moglo prigovoriti da za to ne bi imali podršku većine glasača, ali budimo realni – za koliko konkretnih zakona parlament ima podršku većine glasača? Ne, da to ozbiljno hoće, to bi i napravili..

Objavljeno: 29. listopada 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi