„Često ističemo da je obitelj privilegirano mjesto odgoja, odnosno da su roditelji najodgovorniji za odgoj vlastite djece. I u pravu smo, koliko god nam to neki ne žele priznati. To da smo u pravu pokazuje stanje našeg društva, a i Crkve, koje je ovakvo kakvo jest. A nije dobro“, ustvrdio je u propovijedi dubrovački biskup i nastavio: „To je tako zato što je društvo, a na svoj način i Crkva, zaboravilo i zanemarivalo važnost obitelji kao svoje temeljne zajednice, zajednice o kojoj ovisi i njegova budućnost. Nismo obitelj dovoljno cijenili i štitili. I dalje to ne činimo. I zato su nam mnoge obitelji zakazale. I previše smo vremena gubili i gubimo na različite ideološke teme i sporedna pitanja koja, nažalost, postaju glavna a onda ponajviše udaraju na obitelj kao osnovnu društvenu i crkvenu zajednicu. Istovremeno smo se premalo trudili pomoći obitelji u suočavanju s onim unutarnjim izazovima, često izazvanim slabošću članova obitelji i nespremnošću za obiteljsko poslanje.“

Zato papa Franjo kao jednu od najvažnijih pastoralnih zadaća naglašava izazov praćenja mladih obitelji odnosno mladih bračnih parova. Uočavajući tu unutarnju slabost obitelji sv. Pavao u Poslanici Kološanima daje važne preporuke o međusobnom pokoravanju, služenju i ne ogorčavaju članova obitelji, ali i poziva, što je biskup ponovio, na milostivost, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, opraštanje, ljubav i zahvalnost, bez kojih nije moguć obiteljski život, a još manje obiteljski odgoj.

Sv. Pavao tome dodaje i nešto što su nažalost mnoge obitelji zaboravile, a to je „riječ Kristova“ odnosno Kristova prisutnost za koju Pavao želi da u svem bogatstvu prebiva u kršćanima i njihovim obiteljima. „Usuđujem se reći da je jedan od glavnih razloga među tim unutarnjim razlozima zbog kojih su zakazale mnoge naše katoličke obitelji nedovoljno pouzdanje u milost koje muž i žena, odnosno otac i majka, mogu crpiti iz sakramenta ženidbe, odnosno onog da riječ Kristova, kojeg su pozvali kao trajnog svjedoka i člana svoje obitelji, prebiva u njihovoj obitelji. A on, Krist, može prebivati u obitelji po obiteljskoj molitvi, koje nažalost ima sve manje, i obiteljskom sudjelovanju na nedjeljnim euharistijskim slavljima koje je, opet nažalost, sve rjeđe“, ustvrdio je biskup Uzinić.

Nastavljajući promišljanje o važnosti obitelji kao privilegiranom mjestu za odgoj biskup je kazao kako se time ne želi reći „i da je obitelj isključivo mjesto odgoja djece“. Dodao je kako postoje i zajednice u koje je potrebno integrirati vlastito dijete, kako bi ono moglo rasti, razvijati se, susretati druge ljude, učiti da su ti drugi ljudi, nerijetko i drugačiji ljudi, braća i sestre koju treba ljubiti, za koje se treba brinuti, kojima se treba otvoriti, s kojima je potrebno surađivati u izgradnji boljeg društva, Crkve i svijeta. „Zato se na one odgojne temelje koje je postavila obitelj, ali i u suradnji s obitelji, u odgoj djece preko svojih ustanova, kao što su predškolske ustanove, škole, župe i sl., uključuje i društvo i Crkva kao šire zajednice. Ove su zajednice, to često zaboravljamo, sastavljene ne samo od pojedinaca, nego i od obiteljskih zajednica kao najosnovnijih i društvenih i crkvenih zajednica. I zato se, jer to zaboravljamo, nedovoljno brinemo za obitelji.“

Obitelj kao zajednica otvorena za druge

Dubrovački biskup istaknuo je potrebu otvorenosti obitelji i suradnje s drugima kad je riječ o odgoju vlastite djece jer se samo tako obitelj uspijeva oduprijeti opasnosti „zatvaranja u svijet uskih osjećajnih i krvnih povezanosti i interesa koji vide samo sebe, a ignoriraju druge“. Objasnio je kako obitelj, otvarajući se drugim, većim zajednicama i surađujući s njima, omogućuje svojemu djetetu proširiti obzore i otvori se drugim ljudima, „ali i onom poslanju koje Bog ima s njim“. Kao primjere naveo je Samuela i njegovu majku Anu koja svog sina daruje Bogu i njegovu poslanju, te Isusa i Mariju u događaju kada je Isus „prvi put svojima dao do znanja da njegovo poslanje nadilazi poslanje vlastite obitelji i da je povezano s Ocem i onim poslanjem koje on ima s njim“. Biskup je zatim kazao kako oba ova događaja šalju važnu poruku svim roditeljima, a ta poruka je „poruka da im je njihovo dijete samo privremeno povjereno“. „Svako dijete je veličanstveni dar koji bi roditelji – koji po tom daru postaju obitelji – trebali prihvatiti kao dar. Dar je to koji je dan nama, ali nije dan za nas, nego za druge, za novu obitelj kada za to dođe vrijeme, ali i za širu crkvenu i društvenu zajednicu, svijet i vrijeme, odnosno ono poslanje koje Bog ima s konkretnom ljudskom osobom, a Bog sa svakim ima svoj plan“, kazao je dubrovački biskup.

Iako je Isusu bilo vrlo stalo do obiteljske zajednice te se želio se utjeloviti u konkretnoj ljudskoj obitelji, on ipak zbog plana koji Bog ima s njim „odbacuje obiteljsku isključivost i promiče otvorenost i drugim zajednicama, dapače svim ljudima“, rekao je biskup povezavši to i sa životom svake druge osobe. „Događaj koji nam prenosi današnji evanđeoski ulomak i odgovor roditeljima je znak tog njegovog odbacivanja obiteljske isključivosti i promicanja otvorenosti širim zajednicama, u konkretnom slučaju se radilo i o religioznoj i o nacionalnoj zajednici, koja će svoj kasniji odjek pronaći u njegovoj opredijeljenosti za bolesne i siromašne, grešne i slabe. To će biti razlog novog nesporazuma s vlastitom obitelji – a nastaviti se sve do otvorenosti svim ljudima i narodima – kroz poslanje koje je kao uskrsnuli Gospodin dao svojim učenicima i koje će zato postati i izvor sukoba s pripadnicima njegovog vlastitog naroda – koje želi u Crkvi i po Crkvi uvrstiti u svoju obitelj.“

„Obitelj koju Bog želi je otvorena obitelj, obitelj koja se kao zajednica uključuje u veće zajednice koje o njoj trebaju voditi brigu, štiti je u njezinom dostojanstvu i pravima, svjesne da tako štite i izgrađuju same sebe, ali i koje ona, obitelj, treba izgrađivati i obogaćivati uključivanjem svoje djece u njihov život i njihovo poslanje, dok sve zajednice i svi ljudi ne stignu do svog konačnog cilja.”

„Za društvenu zajednicu taj cilj je funkcioniranje konkretnog društva, kako bi svi njegovi članovi mogli imati dostojanstven i miran život. Za katoličke obitelji i Crkvu postoji i dugoročniji cilj. Taj je cilj zajedništvo svih u velikoj Božjoj obitelji spašenih“, zaključio je biskup Uzinić.

Gledati šire od nacionalnih interesa

Biskup Uzinić se osvrnuo i na Dan iseljenika koji se ove nedjelje obilježavao. „Ta je tema za hrvatski narod aktualna već više od jednog stoljeća, a danas dobiva dodatno na važnosti zbog novog iseljeničkog vala koji našem narodu prijeti potpunim demografskim izumiranjem,“ ustvrdio je dubrovački biskup i ponudio sagledavanje tog problema u teološkom svjetlu.

Teško je, gledano samo iz naše perspektive, u ovom što se događa doista prepoznati Božji plan. Ali mi katolici to trebamo gledati šire, katolički. Proširujući svoj pogled tako nećemo vidjeti samo svoje uske nacionalne interese i ono što smo u tom smislu izgubili, nego ćemo gledati šire i radovati se i onome što su drugi narodi i druge Crkve dobili. A s našim su iseljenicima, svjedok sam i osobno toga, doista puno dobili.

Možemo se nadati da je to, kako sam nedavno rekao našim iseljenicima u Kanadi, i zbog nas koji smo ostali u domovini, kako bi se oni koji su otišli možda jednom vratili, osobno ili u svojim potomcima, da nas podsjete na one vrijednosti koje su sa sobom ponijeli i da nam donesu nove vrijednosti koje su stekli, osobito radnu disciplinu te pravnu i društvenu sigurnost, koje nam u našem hrvatskom društvu tako nedostaju i koje su, na svoj način, i razlog što mnogi odlaze. No ako se to i ne dogodi, ako se i ne vrate, ostaje nada one vječne budućnosti, nada koja ne umire i koja nas uvijek i ponovo poziva da s vjerom svoji život pretvorimo u odziv na onaj temeljni poziv koji smo od Boga dobili i koji nas sve vodi u vječno zajedništvo Božje nebeske obitelji.“

IKA | Bitno.net