Hvaljen Isus i Marija! Ja sam Enya, animatorica sam na 1. godini online 3D-a (prijave su još otvorene), članica SKAC zbora, kći, sestra i ljubljeno dijete Božje. Ipak, ovo svjedočanstvo nije o meni, već o Božjem milosrđu i čudima koja je Krist podario mojoj obitelji preko svoga obećanja za pobožnost prvih petaka i uzdanja u Njegovo Presveto Srce.

Od malih nogu bila sam duboko u vjeri kojoj me poučavala moja majka, inače vjeroučiteljica, ali tek sam kao srednjoškolka u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji saznala za pobožnost prvih petaka. Nju su nam prenijeli pateri, te sam, saznavši o Isusovim obećanjima vezanim uz nju, odlučila tu devetnicu moliti za svoga djeda s velikim povjerenjem da će ga Isus privesti svome Srcu. Naime, moj je djed bio jako dobar čovjek, ali daleko od Boga i Crkve, a Marijino ime nije mogao ni izustiti. Jako sam se bojala za njegovu dušu te sam devet mjeseci usrdno počela ići u Isusovačku rezidenciju svaki prvi petak. Jedno od obećanja bilo je da duša za koju se moli neće umrijeti, a da ne dobije priliku za ispovijed. Tada sam bila u 1. razredu srednje škole.

Kada je devetnica završila, ništa se nije promijenilo, ili sam barem tada tako mislila. Prošle su tri godine. Moj je djed bio sve bolesniji, doživio je dva moždana udara i ostao nepokretan, s potrebom za 24-satnom brigom. U to vrijeme, kada je djed bio sve bolesniji, moja je baka počela moliti krunicu za snagu od Gospe, jer druge molitve nije baš ni znala. Tako je počela redovito moliti uz djedov krevet. Malo pomalo njegovo je srce omekšavalo. Neprimjetno, Isusovo je srce topilo njegovo tvrdo srce.

Za kontekst, moji se baka i djed zbog iznimnih okolnosti u svojoj mladosti nisu vjenčali u Crkvi i to je mojoj baki bio veliki teret. Pedeset i pet godina bili su u braku bez sakramenta. U studenom 2023. godine moja je baka jednog dana došla do djeda i rekla mu kako joj je teško na srcu što nemaju sakrament vjenčanja. Moj je djed na to kao iz topa, iako mu je u 78. godini govor bio jako otežan, rekao: „Pa hajmo se vjenčati!” Moja je baka to u čudu prihvatila i odmah nazvala župnika. Župnik je poslao molbu za odobrenje biskupu te su krenule pripreme za vjenčanje. Nakon mjesec dana priprema, zove mene baka hoću li joj pjevati na vjenčanju. Moje je srce bilo radosno kao u malog djeteta.

I tako su 9. prosinca 2023. moji baka i djed, u 78. godini života, došli zajedno pred oltar u našoj maloj crkvici u Tenji s najužom obitelji, a ja sam im pjevala na vjenčanju. Meni je najživlji ostao trenutak kada su jedno drugome govorili zavjete i kada su došli do dijela: „Tako mi pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji.” Moj je djed u tom trenutku prvi put izustio Marijino ime, i to sa suzama u očima. Tada sam znala: moj se djed obratio.

Njihovu godinu dana crkvenog braka obilježila je teška djedova bolest, suze, teškoće i odlazak u starački dom, ali i velika radost, mir i ljubav koju nisu imali u svih 55 godina prijašnjeg braka. Djedu je u studenome 2024. naglo pozlilo i dobio je upalu pluća, ali moji su mi roditelji rekli da mu se stanje poboljšava. No 6. studenoga 2024., jedno jutro dok sam bila na predavanju, osjetila sam da nešto nije u redu. Pitala sam svoje je li djedovo stanje dobro, i oni su mi opet rekli da se poboljšava, ali u meni je bio nemir. Izašla sam oko pola deset iz predavaonice i cijelim srcem molila Mariju: „Majko, molim te, nemoj dopustiti da mi Gospodin uzme djeda k sebi bez ispovijedi.”

Sat vremena poslije, nazvala me mama da mi javi kako je djed preminuo. Nazvala sam baku kako bih je utješila, u nadi da je primio posljednju pomast. U jednom trenutku razgovora, a da joj to nisam ni spomenula, rekla mi je: „Enya, znaš li što se dogodilo? Sestre su u jednom trenutku nazvale svećenika, on je došao oko pola deset i dao mu posljednju pomast, a deset minuta nakon toga je izdahnuo.” U tom je trenutku tolika radost i zahvalnost prožela moje srce jer sam znala da je Isus uslišio moju molbu prvih petaka. Doveo je moga djeda k svome Srcu i otopio mu srce ljubavlju prema Njegovoj Majci. Dao mu je milost ispovijedi prije smrti i ja sam znala da je moj djed sada u Božjem kraljevstvu.

Bilo je još čuda u mojoj obitelji. Kroz te sam godine nastavila obavljati pobožnost prvih petaka, svake godine na drugu nakanu. Upravo je preko tih prvih petaka moj otac počeo svojevoljno ići na misu nakon dugog niza godina u kojima nije kročio u crkvu, a moja sestra, koja je bila daleko od Crkve i vjere, odlučila se krizmati. Prve petke molim i dalje, u pouzdanju u Božje milosrđe, te ohrabrujem svakoga da se odazove pozivu na milost koju nam je Gospodin dao.

*Tekst je objavljen uz dopuštenje autorice