PROPOVIJED BISKUPA DUBROVAČKOG

Biskup Mate Uzinić poslao navijačima i svima nama važnu poruku uoči nedjeljnog finala Svjetskog prvenstva

Samo tako možemo jedni drugima, ali i svima pomoći biti dionici onoga za što smo svi od Boga izabrani prije postanka svijeta. A izabrani smo ne da budemo svjetski prvaci u nogometu, iako će se i to ako Bog da dogoditi, nego, kako nam kaže sv. Pavao, “da budemo sveti i bez mane pred njim”

Foto: Pixsell

Biskup dubrovački Mate Uzinić objavio je na svojem blogu razmatranje uz nedjeljno Evanđelje za iduću nedjelju, 15. nedjelju kroz godinu na koju Hrvatska igra finale Svjetskog nogometnog prvenstva protiv Francuske.

U svome razmatranju pod nazivom “Ne navijajmo protiv drugih. Navijajmo za svoje. I osobito navijamo za ‘fair play'”, biskup se dotakao i teme nogometa i aktualna zbivanja sagledao i kroz svjetlo Evanđelja.

Pročitajte što je napisao.

Tekst nastavlja ispod oglasa

“Iz današnjeg evanđeoskog ulomka, koji nas je upoznao s uspješnim prvim poslanjem dvanaestorice Isusovih učenika – „Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali“ – izdvojio bih za nas danas tri kratke poruke.

Prva je da nisu poslana samo dvanaestorica nego i svi mi. Iako Isus najprije šalje dvanaestoricu, poslanje naviještanja evanđelja se ne iscrpljuje u njima. Navještaj evanđelja nije rezerviran samo za jednu određenu skupinu vjernika, pa bili to i mi biskupi i svećenici kojima je to, na neki način, struka, nego je to zadaća svih vjernika. Svi koji su upoznali Isusa Krista i osjećaju se zbog toga blagoslovljeni, ali i svjesni da je to dar koji ničim nisu zaslužili, u sebi osjećaju potrebu da taj dar proslijede i drugima. Ta unutarnja potreba da se taj dar, dar poznanstva s Isusom kroz uključenost u kršćansku zajednicu, Crkvu, dar radosne vijesti – evanđelja, podijeli s drugima, to je poziv i poslanje koje svakome od nas daje Gospodin!

Druga poruka je da nismo poslani sami, nego da smo poslani s drugima, dva po dva. Nije to poslanje u dvoje zato da bismo jedni drugima činili društvo, iako ni to samo po sebi nije loše jer biti u dvoje znači i međusobno se pomagati, nego je to poslanje u dvoje zato što je kršćanstvo u svojoj biti religija zajedništva. I može se živjeti i dijeliti samo u zajednici. A za postojanje zajednice nužno je barem dvoje. Zato duboko griješe oni koji kažu „Krist da, Crkve ne“. Gdje nema Crkve, nema ni Krista! Evangelizacija nikad nije djelo pojedinca – koliko god da je netko sposoban – nego je uvijek djelo zajednice, Crkve. I živi se u zajednici, Crkvi.

Konačno, treća poruka je da smo poslani svima. Poslanje svima znači da ne smijemo čekati da nam netko dođe, nego da trebamo „izaći iz vlastite udobnosti i imati hrabrost poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja (EG, 20). To je poslanje biti „Crkva koja ‘izlazi’“ (EG, 24). Isus nas šalje svima u njihove gradove i njihove kuće, prostor i vrijeme u kojemu žive.

Vjerujem – osvrćući se na Svjetsko nogometno prvenstvo i večerašnje finale u kojemu igra reprezentacija Hrvatske kojoj najiskrenije čestitam za postignuti rezultat koji nas je sve učinio ponosnima, ali i poučio kako bi trebalo izgledati i naše kršćansko poslanje – da to poslanje svima uključuje i sportsku stvarnost, ali ne da bismo svojim molitvama „prisilili“ Boga da pobijedi naša reprezentacija, nego da bismo i u molitvama i u izražavanju navijačke radosti i podrške, bili svjedoci Kristove ljubavi koja nije nikad protiv, nego je uvijek za.

Zato i ne navijajmo protiv drugih. Navijajmo za svoje. I osobito navijamo za „fair play“.

Ovo poslanje svima je, možda je i to važno primijetiti ozračju navijačkog zanosa, poslanje koje se treba vršiti bez bilo kakve ovozemaljske navezanosti. Zato danas onom kruhu, torbi i novcu, a na svoj način i štapu koji je bio oružje siromaha i ostavljanje kojega znači poziv na mirotvornost, trebamo dodati i vlastite nacionalne osjećaje ako bi nas oni dijelili od drugih i našeg kršćanskog poslanja – na jednom drugome mjestu Isus spominje oca i majku, braću i sestre – kako bismo mogli biti potpuno slobodni za prenošenje evanđeoskih vrijednosti, a onda i sposobni, poput Amosa, biti proroci u svom narodu i svojoj zajednici. Jer proroci nisu toliko oni koji dižu svoj glas da bi upozorili na pogreške drugih zajednica i naroda. Proroci su oni koji, bez obzira na cijenu, upozoravaju na probleme i prokazuju ono što nije dobro u svojoj vlastitoj zajednici i narodu. Ne da bi kritizirali. Kritika, osobito zlonamjernih, ima i previše. Nego da bi spasili.

Samo tako možemo jedni drugima, ali i svima, jer svima smo poslani, pomoći biti dionici onoga za što smo svi – ne samo mi, naš narod, naša zajednica, nego svi mi – od Boga izabrani i predodređeni prije postanka svijeta. A izabrani smo i predodređeni ne da budemo svjetski prvaci u nogometu, iako će se i to ako Bog da dogoditi, nego, kako nam kaže sv. Pavao, „da budemo sveti i bez mane pred njim“. Jer Bog nas „u ljubavi predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti”, napisao je biskup na svom blogu.

Više razmatranja biskupa Uzinića možete pročitati OVDJE.

Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 13. srpnja 2018.

Možda vam se svidi