Priča o pouzdanju u Boga

[FOTO, VIDEO] Upoznajte malog heroja Franku, ‘hrvatskog Nicka Vujičića’

Časopis Book nedavno je objavio dirljivu i poučnu priču o maloj Franki Deliji, djevojčici rođenoj s malformacijom ekstremiteta i o njezinim roditeljima Ani i Silviji. Priča je to koja podsjeća na onu o Australcu Nicku Vujičiću, čovjeku koji je rođen s istim malformacijama, a danas putuje svijetom kao motivacijski govornik koji naviješta Božju slavu. Ne znamo kakvu je daljnju sudbinu Bog namijenio maloj Franki, ali znamo da se On već sada proslavio u njezinom i životu njezine obitelji. Priča o njoj priča je o povjerenju u Božju volju, Njegovu milosrđu i hrabrosti onih koji se uzdaju u Njegovu riječ. Zajedno s dijagnozom koja je bila pesimistična, Frankini roditelji dobivali su i liječničke savjete o tome “kako postoji način da se to riješi”. Ostali su na strani života, a Bog ih je nagradio brojnim milostima. Pročitajte razgovor s njima.

Djecu s invaliditetom, kako ih zovemo, često se sažalijeva. No, njima samo treba naša pomoć i potpora, a ono što oni nama daju zauzvrat, neusporedivo je veće: oni mijenjaju čitav naš pogled na svijet, naše ustaljene nazore, pomažu nam da se okrenemo od materijalnoga k duhovnome. Svaki je život dar, a s ovim anđelima dolaze i posebne milosti koje se ne mogu usporediti ni s čime…

Gdje ste rođeni, gdje živite i kako i gdje ste se upoznali? Ima li koji poseban trenutak kojeg se sjećate tijekom upoznavanja, zaruka i planiranja vjenčanja?

Ana: Rođena sam 1984. u Zagrebu, odrasla u Belcu u malom selu Repnu, s 19 godina otišla na studij u Zagreb. Bilo mi je 27 kad smo se vjenčali i otad živimo s muževim roditeljima u Zlataru.

Silvio: Rođen sam također 1984. u Zagrebu gdje sam proveo prvi dio djetinjstva. Potom smo se odselili u Zlatar. U Zagrebu sam studirao, i ondje danas radim.
U prekrasnom smo braku tri godine. Upoznali smo se još u srednjoj školi koju smo zajedno pohađali, nakon sada nam smiješnih a tada ‘nespretnih’ situacija. Dakle, bila je to srednjoškolska ljubav koja je prerasla u brak.

„Nešto nije u redu…“

Kada je Ana posumnjala da bi moglo biti zdravstvenih problema sa začetim djetetom? Imate li od početka kakvu liječničku dokumentaciju (nalaze, mišljenja, ili samo usmene preporuke)?

Ana: Osim skoro pa nepodnošljivih cjelodnevnih mučnina nisam imala osjećaj da s djetetom nešto nije u redu. Imala sam užasne noćne more u vezi djeteta, ali nisam to smatrala lošim znakom jer je to jedna od nuspojava trudnoće. Do 19. se tjedna sve činilo u redu, čak je doktorica „izmjerila“ i bedrenu kost (koju Franka nema), a to je jedan od znakova koji eliminira moguće transformacije. Svi su testovi ukazivali da se dijete razvija normalno.

No, nešto mi je ipak ostalo u gorkom sjećanju, netom prije liječničkog pregleda na kojem su prvi put utvrđene malformacije. Bila je to nedjelja nakon ručka; osjetila sam užasne, probadajuće bolove u trbuhu koji su me srušili na koljena. Nisu trajali dugo i nisu se više ponovili, ali tog sam trenutka posumnjala da nešto nije u redu.

Kad sam bila trudna 19 i pol tjedana ginekologinja se na kontrolnom pregledu požalila da nikako ne može izmjeriti dužinu nožica jer ih drži preduboko u zdjelici te k tome ima jako loš ultrazvuk. Zamolila me da ponovno dođem na pregled nekoliko dana kasnije, u bolnicu Zabok gdje postoji bolji ultrazvučni uređaj. No, ni ondje nije uspjela napraviti mjerenje pa nas je uputila u privatnu polikliniku. Pregled smo uspjeli dogovoriti odmah istu večer i tada smo na svoje zaprepaštenje saznali da dijete (još nismo znali ni spol ni ime) ima malformirane donje ekstremitete a da se od gornjih prikazuje samo mali dio nadlaktice (koje ipak pri rođenju nije imala).

Kako ste doživjeli liječnička mišljenja, preporuke i stavove? Kako kao budući roditelji a kako kao vjernici?

Ana: Prijem u privatnoj poliklinici bio je ugodan, doktoru sam objasnila zašto smo došli, a bili smo bezbrižni jer naša liječnica nije izgledala zabrinuto. Za vrijeme pregleda na 3D ultrazvuku, prvi sam puta jasno vidjela djetetovo lice i smiješak na njemu. Odmah nakon toga, doktor je okrenuo ekran od mene i hladnim tonom rekao: „Ovo su jako malformirane noge, ma to ni nisu noge, pa TO nema ni ruke!“ Osjećala sam se kao da mi je netko bližnji umro. Nikad prije nisam osjećala takvu bol, nisam si uopće mogla predočiti što mi je doktor upravo rekao. Zamolila sam ga da sjednem jer mi je pozlilo, željela sam otići po muža, a doktor mi je hladno odgovorio neka sjednem i pričekam da riješimo papirologiju. No, budući da od šoka nisam mogla odgovarati na pitanja, dopustio mi je da odem po muža. Predložio nam je da se odmah riješimo „toga“, odnosno pobacimo, jer „ako se i rodi živo, završit će u specijalnoj ustanovi za djecu s posebnim potrebama“.

Takav nastup jednoga renomiranog liječnika užasnuo nas je, i bacio na koljena. No odmah smo bili sigurni u jedno: ubojstvo nećemo dopustiti. Ni sami ne znamo kako smo došli kući, sjećam se da smo se pred kućnim pragom dvoumili hoćemo li to reći roditeljima ili ne, jer to bi ih neizmjerno rastužilo – Franka je njihovo prvo unuče.

Reagirali smo onako kako bi vjerojatno reagirali svi roditelji u takvoj situaciji: nevjericom i neprihvaćanjem. Zato smo dogovorili još jedan pregled, ovaj put u KBC-u Sestara milosrdnica, kod doktorice specijalizirane za slične probleme u trudnoći. Ona je bila mnogo ljubaznija i pokazala je empatiju prema našem „slučaju“. Na našu veliku žalost, potvrdila je prijašnju dijagnozu uz konstataciju da se, uz malformirane ekstremitete, ne prikazuje želudac. To nas je dodatno dotuklo. Do samog poroda, želudac se nije prikazao ni na jednom ultrazvučnom pregledu, a bilo ih je mnogo. Zbog težine slučaja, doktorica je oformila liječnički tim koji je dodatno potvrdio dijagnozu. Nakon pregleda objasnili su nam težinu malformacija i pitali nas želimo li dijete pobaciti. Nakon što smo odgovorili negativno, na samom izlazu iz ambulante pristupila nam je medicinska sestra, povukla me za rukav i počela nagovarati da ipak pobacim dijete, jer sam „još mlada i uništit ću si život“. Jedva smo je se riješili.

Uslijedili su svakotjedni ultrazvučni pregledi da se utvrdi je li dijete još uvijek živo, jer postojala je mogućnost da umre tijekom trudnoće ili poroda. Ti dani kad sam morala na pregled uvijek su mi bili mučni jer spopadao me strah da je dijete možda umrlo. Ni nakon pregleda ne bi mi laknulo jer sam svaki put čula rečenicu: „Dijete je živo, ali vidjet ćemo što će biti do sljedećeg pregleda“.

Molitvena potpora

Kako ste došli do naše zajednice Kristofori, i što se događalo među vama, u obitelji? Kako su reagirali vaši roditelji, prijatelji i okolina?

Ana: Malo prije nego što sam zatrudnjela, majka mi je donijela Book; rekla je da je zbog bolesti njihova svećenika došao drugi na zamjenu (vlč. Dražen Radigović) koji je besplatno podijelio neke časopise. Zapravo ju je veoma potresla priča o pobačaju, popraćena slikama, pa je htjela da to pročitam.

Kad smo nekoliko mjeseci kasnije shvatili da našem djetetu ne može pomoći nijedan liječnik, odlučila sam se obratiti najizvrsnijem liječniku, Isusu. Ispovjedili smo se, primila sam bolesničko pomazanje, molili smo, davali svete mise na tu nakanu, stavili ga pod zagovor svetog Josipa i naravno majke Božje Marije. U to vrijeme umro je naš svećenik i na zamjenu su dolazili svećenici iz Marije Bistrice, a među njima i vlč. Dražen. Stupili smo s njim u kontakt. Njegova ohrabrenja i molitve prve su nas podigle na noge nakon prvotnog šoka kad smo saznali za malformacije kod djeteta. Uputio nas je na duhovnu obnovu koju je vodio. Ondje smo ponovno „susreli“ Book; tada sam ga detaljnije pročitala i u njemu našla oglas za osobnu molitvu. Nakon konzultacija sa Silvijem, prijavila sam nas.

Vjerojatno se ne bismo bili prijavili da nismo bili na toj duhovnoj obnovi jer nam do tada karizmatski pokret, molitva u jezicima i sl. nisu bili poznati, bili smo tradicionalni vjernici.

Teško je drugima bilo priznati da s našim djetetom nešto nije u redu i da će vjerojatno umrijeti, jer se s tim nismo bili pomirili ni sami. Okolina nam nije bila naklonjena, smatrali su nas fanaticima koji će zbog svoga vjerskog uvjerenja osuditi dijete na patnju. Pojedini prijatelji i rodbina reagirali su slično, ali to nas nije diralo, jer ta naša nevolja donijela nam je nove, prekrasne prijatelje. Naši prvi susjedi podupirali su nas i molili za nas. Najbliži su prijatelji ostali uz nas. Naši su roditelji to dosta teško prihvatili i uglavnom smo mi tješili njih.

Kako su patnja i neizvjesnost rasli, tako je rasla i ljubav u našem braku poduprta razumijevanjem, ohrabrivanjem i molitvom. Započeli smo sa zajedničkom molitvom koja je donijela prekrasne rezultate.

Kod Kristofora

Što je presudilo da se prijavite na osobnu molitvu kod nas? Kako ste se osjećali, i što se događalo do trenutka ulaska u našu kuću u Reki?

Ana: Ništa nisam htjela prepustiti slučaju i zato sam nas prijavila na molitvu. Htjela sam iskoristiti sve što mi je bilo dostupno. Mislila sam da se, ako iskoristim sva sredstva što mi ih Bog daje, nešto mora promijeniti na bolje; ako ni zbog čega drugoga, onda barem kao nagrada za upornost.

Drugi je razlog taj što nam je ponekad bilo preteško moliti, jer težak nam je bio naš križ. Trebali smo Šimuna Cirenca, pa smo izabrali Kristofore.

Veoma sam se razveselila pozitivnom odgovoru i datumu za molitvu. Putem sam imala laganu tremu, nisam mogla ni zamisliti kako će sve to izgledati. Kad smo došli do vaše kuće, počele su mi se javljati neke sumnje; prvo sam pomislila: „Joj, pa to je neka sekta“. Kako ni Silviju nije bilo svejedno a imali smo još vremena do našeg termina, odlučili smo malo prošetati po šumi da razbistrimo glave, no lavež peseka (kojemu je vidno smetalo naše šetanje šumom) vratio nas je. Ispred kuće nas je dočekalo prekrasno, toplo lice koje je otklonilo naše sumnje. (Nažalost, zaboravila sam ime, ali ‘sliku’ i glas nisam; prekrasna gospođ/ic/a).

Silvio: Naravno da sam si postavljao pitanja zašto se to događa baš nama. Nisam bio siguran trebam li moliti Boga da blagoslovi suprugu i dijete u njezinoj utrobi, i da porod prođe u redu, ili da se smiluje tom djetetu, pogotovo ako nema razvijene unutarnje organe, uskrati mu patnje i uzme ga k sebi. Prije, gledajući djecu s posebnim potrebama, bilo na televiziji, bilo u stvarnosti, tijelom bi mi prošao čudan osjećaj, kao Božja opomena da se pripremim na ono što slijedi, te bih pomislio: „Bože, molim te, ne daj nijednom roditelju takav križ“. Kao da sam nekako naslućivao, a sad sam u to i siguran, da Bog ima poseban plan za nas. Kako je vrijeme prolazilo, tako sam prihvatio i taj naš križ (za koji sam kasnije shvatio da uopće nije križ, nego blagoslov) bez previše „zašto?“. Tako sam i kad smo došli do kuće Kristofora u Reki, bio prilično hladne glave; nisam imao upitnike vezane za prošlost, nego za budućnost: kako ćemo odgajati takvo dijete, jesmo li mi spremni za tu veliku zadaću?

Što se s vama događalo tijekom i nakon molitve? Što ste mislili pri povratku? Kakve su bile reakcije obitelji pri vašem povratku kući?

Ana: Molitva i riječi molitelja bile su mi velika utjeha. Kad smo saznali za probleme sa začetim djetetom, u mojem se srcu pojavilo veliko zašto. Nisam znala jesmo li u Božjoj kazni ili milosti? Jesmo li mi kao roditelji krivi za malformacije našeg djeteta? Duša mi je bila potresena. Razumski sam još mogla prihvatiti to što nam se događalo, ali u srcu nikako. Bila mi je potrebna utjeha. Velika utjeha bila mi je duhovna obnova vlč. Dražena, no, trebala sam izravno Božje obraćanje meni osobno. Sama nisam na taj način mogla razgovarati s Bogom i uglavnom sam to očekivala od molitelja. Željela sam da mi Bog kroz njih progovori o problemima zbog kojih smo došli.

Na početku molitve dobila sam riječ koja mi je tada značila sve i toliko obradovala srce da više nisam osjetila težinu poteškoća zbog kojih smo došli. Bila sam veoma sretna i zato se nisam dalje mogla previše koncentrirati. Sve što se događalo bilo mi je potpuno novo i ono što sam doživjela u srcu i osjetilno, razum se stalno trudio pobiti. Iako sam fizički bila mirna, u meni se vodio boj misli.

U jednome trenutku molitve dogodilo se nešto čudno; osjećala sam kao da mi riječi nekako bježe iz usta, usne kao da su se same htjele pokrenuti. Baš sam se borila s tim. Moliteljica me poučila da sam dobila dar jezika i da molim s njima, ali nije išlo; bilo mi je to novo iskustvo koje nisam bila spremna prihvatiti. Laknulo mi je kad su nam rekli da mi nismo krivi za malformacije djeteta. S tim je nestalo i samooptuživanje. Ipak, čuli smo nešto što me je zabrinulo; shvatili smo da ipak postoje ljudi kojima smeta sreća u našem životu. Ali osim zabrinutosti, dobili smo i poticaj da slijedimo Isusovu zapovijed: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.

Molitva za naše neprijatelje dala nam je snagu i povjerenje u Božju zaštitu. Put do kuće trajao je dva sata, dovoljno da se slegnu prvi dojmovi. Kući smo došli s novom snagom i ispunjeni riječima koje su nam bile potpora u predstojećim mjesecima.

Silvio: Nakon molitve koju su molitelji molili nad nama, a pogotovo nakon riječi ohrabrenja kojima je Duh Sveti progovorio preko molitelja, sve sam više bio siguran da naše dijete nije nikakva slučajnost i da za njegove roditelje Bog želi upravo nas. To je naša životna zadaća i u njoj moramo ustrajati i truditi se što bolje prihvatiti je i odraditi.

Zapamtio sam još jedno: u jednome je trenutku Duh Sveti progovorio preko molitelja da bih svoje sviračko znanje trebao upotrijebiti u slavljenju Gospodina.

Rođenje: suze radosnice

Ana, kako je prošao porod, kakve su bile okolnosti prije i poslije? Kakvi su bili vaši dojmovi kad ste prvi put ugledali svoje dijete? Kako je reagirala obitelj?

Ana: Nakon što su se liječnici iznenadili da je dijete „izdržalo“ do 39. tjedna trudnoće, odlučili su me hospitalizirati do poroda. Sjećam se prekrasnih riječi doktorice Vesne Košec: „Kad ste već toliko čuvali to svoje djetešce, idemo do kraja“.

Ni dalje nisam dobivala nikakve nade od liječnika; želudac se ni dalje nije prikazivao na ultrazvuku i pripremali su me na najgore. Vidno dobrog raspoloženja, zbog duhovne potpore velikog broja molitelja – rodbine, prijatelja, zajednice Dobri Pastir, i Kristofora – ostavila sam na liječnike dojam „čudakinje“. Pretpostavljam da su smatrali kako nisam psihički spremna na ono što me čeka. To se dalo naslutiti po njihovim međusobnim pogledima tijekom pregleda.

Smjestili su me na odjel patologije gdje me u sobi dočekalo odlično društvo. U 40. tjednu odlučili su inducirati porod. Za bolne trudove pripremala sam se po knjizi Duhovni pristup rađanju, pjevušeći i zazivajući tako Svetog Duha prilikom svakog bolnog truda. Šećući tako po hodniku i pjevušeći, nitko mi nije vjerovao da imam trudove sve dok liječnici (nakon 12 sati trudova) nisu odlučili da sam potpuno spremna za porod. Nakon pregleda, babica mi je rekla: „Vi ste za pola sata gotovi“. No nakon tri sata u rađaonici više je nisam držala za riječ. Od ulaska u rađaonicu, sa mnom je bio suprug i pružao mi veliku podršku. U jednome trenutku, bol je postao toliko jak da smo morali pozvati doktora koji je ustanovio da je Franka u defleksijskom stavu čelom – bio je potreban hitan carski rez. Za nepunih sat vremena, Franka je rođena živa i zdrava. No to nisam znala sve do drugog dana poslijepodne jer nakon operacije (pod općom anestezijom) bila sam na intenzivnom odjelu bez mobitela i kontakta sa suprugom, a sestre mi ništa nisu htjele reći. Da mi je dijete rođeno živo i zdravo saznala sam tek od supruga kad su ga pustili k meni. Smještena je na odjel neonatologije gdje su je zadržali nepuna tri tjedna. Zbog nedostatka ekstremiteta, liječnici su sumnjali na niz pridruženih anomalija na unutarnjim organima: oštećenje sluha i vida, rascijepljeno nepce, nedostatke na srcu, plućima, kralježnici, mozgu, bubrezima, inkontinenciju, atreziju jednjaka a posebno na spomenuto nepostojanje želuca. Napravljen je niz pregleda i, na našu veliku radost, svaki je nalaz bio uredan. Najviše nas je radovalo što probavni trakt (jednjak, želudac) postoje i potpuno su funkcionalni, za što smo i najviše molili kroz cijelu trudnoću. Kad smo upitali liječnike kako je moguće da se prije poroda želudac nije prikazivao (a morao se), a nakon pregleda je sondiranjem utvrđeno da je ipak ondje, nisu nam znali odgovoriti. Tim djelom, Gospodin je iskušao našu vjeru i prvi puta se proslavio u njezinu životu.

Kad sam ju prvi puta vidjela, nisam mogla suspregnuti suze. Bilo ju je čudno vidjeti bez rukica i malformiranih nožica, no to su bile suze radosnice. Tek sam onda shvatila da sam postala majka. Nisam toliko gledala na njezin invaliditet, koliko na to da se rodila živa i sa želučićem. Bili smo presretni! Imala je tako bistar, prodoran pogled kad je otvorila oči, prekrasne male okice.
Franku je liječnički tim dobro prihvatio, medicinske sestre su uvijek bile pune hvale za nju kad sam ju došla podojiti. Uglavnom, nije bilo nikakvih loših komentara od medicinskog osoblja, već samo riječi hvale i ohrabrenja.

Silvio: Nikad neću zaboraviti kad sam prvi put ugledao Franku. Nakon što su usred poroda shvatili da položaj glave nije pogodan za prirodni porod, već da je potreban hitan kirurški zahvat, bolničko osoblje uputilo me natrag u čekaonicu. Bilo je to najneizvjesnijih sat vremena u mojem životu. Sve sam predao u Božje ruke, neka bude po volji Njegovoj. Kad je medicinska sestra napokon izašla s povijenim djetetom u naručju, pao mi je veliki kamen sa srca. Vidio sam je samo na trenutak, ali taj mi se bistar pogled duboko urezao u sjećanje. Gledala je ravno u mene kao da mi želi nešto reći.

Kad je Franka napokon otpuštena iz rodilišta, bila je doma vrlo kratko jer je već nakon četiri dana morala na hospitalizaciju u KDB u Klaićevoj radi fizikalne terapije i vertikalne trakcije kukova. No ta četiri dana bila su dovoljna da se bake i djedovi zaljube u svoju malenu unučicu.

S navršenih 15 mjeseci u KBC-u Šalata na Franki je obavljen operativni zahvat produljivanja tetiva na nožicama, kako bi se donekle poravnala stopala, što je bio uvjet da može samostalno stajati. Nakon operacije imunitet joj je oslabio i počele su se nizati razne „dječje“ bolesti, od kojih se potpuno oporavila tek nedavno.

Krštenje male Franke

Kako su ljudi oko vas reagirali? Jeste li imali poteškoća pri odabiru krsnih kumova?

Ana: Franku smo krstili kad je navršila tri mjeseca. Šira obitelj bila je već upoznata s tim da nema ruke, dapače, čini nam se da je baš zbog toga svima posebno prirasla srcu. Kumovi su s veseljem prihvatili svoju zadaću. Krstio ju je vlč. Branimir Budinski (još uvijek su nam dolazili svećenici iz Marije Bistrice na zamjenu) dok je Franka svojim gromkim plačem – kasnije će se potvrditi – dokazivala svoju sklonost pjevanju. Krstili smo je kao Franka Josipa zbog zagovora svetom Josipu.

Jednu smo stvar povezanu s krštenjem posebno zapamtili – otkad je došla iz rodilišta, imala je novorođenačke grčeve i znala je zbog toga plakati po nekoliko sati u komadu. Na dan kad smo je krstili, nestali su i grčevi. Možda je slučajnost, a možda i nadnaravna Božja intervencija koju je primila kao poklon u trenutku stupanja u Božje stado.

Frankin napredak i dolazak brace

Kako je Franka napredovala? Opišite njezin život, njezinu bistrinu i borbenost. Opišite rođenje drugog djeteta. Kakav je vaš sadašnji obiteljski svakodnevni život.

Ana: Zbog sumnje da osim vidljivih vanjskih malformacija Franka ima i niz nedostataka na unutarnjim organima, liječnici su je zadržali nepuna tri tjedna na odjelu za nedonoščad. Ondje je prošla niz pregleda od kojih, Bogu hvala, ni jedan nije potvrđivao sumnje koje su imali liječnici. Kad je napokon došla doma i kad smo bili uz nju cijelo vrijeme, shvatili smo da ona ni po čemu neće biti „obično“ dijete. Svoje nedostatke s ekstremitetima ona je već odlučila, naravno uz veliku Božju milost koju joj je dao, nadoknaditi na stotine drugih načina. Dokazala se kao mali srčani borac. Naravno da ona još ne može samostalno jesti, još uvijek ne znamo kada će prohodati i koliko će jedna takva aktivnost biti zahtjevna za njezino maleno tjelešce. Ali sigurni smo da će moći ne samo hodati nego i obavljati mnoge druge stvari potpuno samostalno. Danas s malo više od dvije godine ona svira, crta, pjeva, pleše na svoj način, možda i bolje od drugih vršnjaka. Njezino veselje i domišljatost iznenađuju nas iz dana u dan.

Nedugo nakon prvog Frankina rođendana saznali smo da sam ponovno trudna. Uz sreću koju sam osjetila u tom trenutku, došao je i neki nemir kao podsjetnik na prošlu trudnoću. Iako je trudnoća protekla uredno, svaki kontrolni pregled bio mi je prava muka.

Jakov je rođen 17. travnja ove godine. Snažan i borben dečkić. Franka je na početku teško prihvatila moju podijeljenu pažnju, no sada smo već uigran tim. Ponekad nije lako, no Jakov strpljivo prihvaća Frankinu povećanu potrebu za pažnjom, npr. dok vježbamo (Franku moram više puta dnevno izvježbati prema tzv. terapiji po Vojti, da učvrstimo trup).
Na kraju su Franku svi dobro prihvatili, od rodbine do prijatelja, susjeda i svi su uglavnom puni hvale za nju.

S Frankom smo dobili radost i blagoslov

Kako je sve ovo što vam se događalo i događa se, utjecalo na vašu (katoličku) vjeru i povjerenje u Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga? Što biste rekli ljudima koji su bili, jesu ili će se naći u sličnoj situaciji?

Ana: Kako smo već rekli, prije svega ovoga što nam se dogodilo, bili smo tradicionalni katolici. Kako smo sve više stupali u kontakt s vlč. Draženom, zajednicama Kristofori i Dobri Pastir, tako smo dobivali nova saznanja o karizmatskome pokretu i iskustvu živoga Boga. Postali smo otvoreniji prema Božjoj riječi, a najveća vrijednost koju smo naučili jest ta da Bog danas djeluje jednako kao i u vrijeme Njegova sina Isusa. Spuštanje Duha Svetoga na apostole, govor u jezicima i ostali Njegovi darovi nisu nešto što se jednom dogodilo. Događa se i danas, ali ondje gdje je živa Crkva.

Silvio: Danas aktivno sudjelujem u podružnici zajednice Dobri Pastir u Mariji Bistrici kao član slavljeničkog tima, što vjerojatno ne bih da nije bilo Franke, vlč. Dražena i poticaja Kristofora.
Svima koji se nađu u sličnoj situaciji, poručili bismo da ih ta situacija nije snašla slučajno niti bez razloga. Bog ima plan za svakog pojedinca, kako za majku i oca, tako i za dijete koje je začeto. Čak i prije začeća Bog zna koga, kakvoga i zašto želi i koja će mu biti zadaća u životu. Zato si nemojte ni u kojim okolnostima uzeti za pravo da mijenjate taj savršeni plan. Ako slijedite Božji plan, bit ćete nagrađeni Njegovom velikom milošću i blagoslovom. Jer s Frankom nismo dobili križ, boli ili patnju; jedino što smo dobili je velika radost, milost i blagoslov. Nemojte posustati ni u jednom trenutku, ustrajte u molitvi i čekajte do samog kraja, jer Bog je vjeran, a velika je plaća na nebesima.