Samuel Beckett, pisac drame „U očekivanju Godota“, jedan je od glavnih predstavnika teatra apsurda. Dramatičar pomoću smiješnih i izgubljenih likova prikazuje temeljni besmisao i besciljnost života. Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beckett u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno „trajanje“ ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa. Da bi prikazao apsurdnost takvog života i čovjekovu bespomoćnost, likove svodi na groteskne marionete, koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga ili su čak i u tom kretanju onemogućene.

Cijela radnja ove drame vrti se oko iščekivanja jedne osobe – Godota. Glavni likovi cijelo vrijeme čekaju Godota u nadi da će im njegov dolazak donijeti svjetlo u život. No, Godot nije došao. Tako se njihovo beskrajno čekanje Godota nastavlja. Misteriozni Godot vuče se kroz cijelo djelo, ali važne činjenice – tko je on, kako izgleda i zašto ga protagonisti drame čekaju i kako im on može pomoći ne saznajemo. Jedina stvar koja im još zaokuplja pažnju u tom besmislenom čekanju jest kako se objesiti. No, apsurd biva još veći jer im to ne polazi za rukom jer je konopac preslab, pa obećaju sebi da će se sutra objesiti ako Godot ne dođe.

Ova tragikomedija karikira stanje duha, napose suvremenog čovjeka. Čini mi se da više nego ikoje drugo književno djelo progovara o čovjeku, kojeg možemo definirati kao nadajućeg, kao onog koji je u trajnoj napetosti iščekivanja. Svi nešto čekaju. Iščekuju. Nadaju se nečemu. Neki čekaju plaću, neki čudo, neki nekoga. Neki čekaju bolja vremena, neki nagradu, neki kaznu. Svijet je zapravo velika čekaonica. No što je zapravo istinski, opravdavajući sadržaj našega iščekivanja? Je li to samo silnica koja puca u prazno i promašuje, ili ima svoje opravdanje i cilj?

Liturgijsko vrijeme Došašća obojeno je tematikom nade, nestrpljivosti čekanja, iščekivanja. Može li nam ovo Vrijeme ponuditi odgovore na pitanja gore postavljena? Je li vrijeme Adventa sposobno predusresti tu egzistencijalnu ispruženost ljudskog bića i zasititi nemirnu čežnju njegova duha? Liturgija došašća odgaja nas za spoznaju Onoga koji dolazi. Načinima njegove otajstvene prisutnosti u životu Crkve unosi nas u igru čekanja i ispunjenja. Interakcija življene sadašnjosti i iščekivane budućnosti preobražava vrijeme u iskustvo vječnosti. Kršćanin je čovjek nade, budućnik. Vrijeme koje započinjemo poziv je na budnost i na hod u susret Iščekivanome.

Stoga kršćanin nije „osuđen“ na čekanje nekog nepoznatog „Godota“, koji mu ne može osmisliti život niti ponuditi spasenje. Istina, možda smo u tromosti naše kršćanske nade u napasti „godotizirati“ Krista, i time dovesti sebe, svoj život i vjeru pred zid apsurda. Ali neka nam blagodatno vrijeme Došašća bude na pomoć ushićenog iskoraka prema Onomu koji dolazi.

Dragan Muharem | Bitno.net