Bila je nedjelja i sreo sam poznanika u gradu, na običan upit ‘što ima i kako provodi nedjelju’ dobio sam odgovor ‘ma evo, standardno… misa, kava, kladionica i ručak’. Od njega nisam ni očekivao da vlastitom voljom eliminira uljeza u svojoj rutini, no poslužio je kao slikovit primjer ogromne mase koja slijedi istu šprancu, a da se nikad nije upitala što je tu pogrešno i kad je u društvu postalo općeprihvatljivo izreći realnu potrebu za klađenjem. Sve ono što se činilo simpatičnim i natjecateljskim kako bi se u društvu isprofilirali pravi sportski znalci, rapidno se pretvorilo u adrenalinske ovisnike koji bi do ujutro pratili drugu ligu ženske košarke s Tajlanda ili plaće ostavljali poradi 22 mladića s nekih od estonskih nogometnih terena.

Mnogi čija se djeca ili muž/žena, član uže ili šire obitelji nađe u problemu kockanja često nemaju pravu podršku i razumijevanje, pa se tako mogu čuti savjeti i konstatacije „pa je li moguće da ne može odigrati normalno kladionicu kao svi“, „Bože dragi, oni kući imaju dovoljno novca i bez kladionice“ i sl. Dojma sam kako na kockanje veliki broj ljudi gleda kao na uzrok problema, a ne da je to ipak posljedica nekog višegodišnjeg stanja ili problema koji se samo kanalizirao prema jednom od poroka. Sjećam se reklame za Cedevitu kada su ‘tražili one koji mogu pojesti samo jedan bombon’. Osim, u ovom slučaju, benignih slatkiša, prema današnjem stanju u društvu sva se odgovornost svodi na pojedinca koji je, tobože neodgovoran, pa ispadne da poroci danas jedini vjeruju u čovjekov razum i umjerenost. Zvuče li vam poznato sljedeće rečenice: ‘Hej, pa kako ne možeš popiti samo dva piva i reći dosta?’, ‘Zar stvarno misliš da si pametniji od kladionice i da ćeš zaraditi?’, ‘Pa što ne prestaneš pušiti ili barem zapali 1-2 cigarete dnevno?’

Baš zbog toga smatram kako danas postoje tri glavna, u društvu skoro pa neoboriva argumenta, zbog kojih se Otac laži slatko nasmije i zadovoljno trlja ruke:

‘Nitko te ne tjera da se kladiš’

Gdje je u današnjici temeljna razlika privole i moranja? Ako ćemo tjeranje svesti na to da nekoga zavežeš u lisice i dovedeš u kladionicu/kockarnicu, onda bi imalo smisla reći da nitko nikoga stvarno ne tjera na klađenje.

No, u marketinškoj ekspanziji gdje su kladionice najčešći društveni oblik ‘zanimacije’ na putu do vrtića, škole, posla i ako svjedočimo da su kladionice najčešće i, uglavnom najkreativnije (najizdašnije), reklame koje nas bombardiraju s TV-a i interneta, danas bi stvarno bilo potrebno dodjeljivati neke moralne ordene onima koji zbog odgoja ili vlastite rane/tinejdžerske odluke ne žele igrati kladionicu.

Kod ove argumentacije ogroman problem je i taj koji se poziva na vlastitu savjest, pa lišeni svake društvene i osobne odgovornosti možemo za nekoga tvrditi da je sam kriv što je upao u kocku jer je slab ili sklon ovisnostima. Nije istina jer takvo razmišljanje implicira da se društvo sastoji od totalno izgrađenih pojedinaca koji u svakom trenutku mogu razlučiti što je dobro, a što loše za njih. Pojavom kladionica bilo je samo pitanje kada se može očekivati val mladih ovisnika, ali i onih koji će do groba nositi taj svoj porok. Za osobe koje jednom zakorače u ozbiljniji svijet kocke, nemoguće je više tvrditi da ih nitko ne tjera da se klade ili kockaju jer se već radi o patološkim kockarima koji se sami ne mogu othrvati s ovisnošću. A takvih je ipak previše u društvu.

‘Ako neću ja raditi u kladionici ili biti vlasnik kladionice, netko će drugi’

Ako doista želite biti tvrdoglavi u svojim naumima, teško će vas itko razuvjeriti u ovu tvrdnju. U današnjem svijetu gdje je radnika potrebno na svakom koraku i u svakoj struci, bespotrebno je trkeljati o nužnosti izbora kako bi netko zaradio svoj kruh. Svi koji rade u toj mašineriji moraju biti svjesni što rade i kakvo društvo izgrađuju svojim poslom. Naravno, nije ista odgovornost obične radnice u kladionici ili programera koji su direktno uključeni u stvaranje ponude ili neke od tzv. igara na sreću, ali se vraćamo opet na nužnost izbora i danas je stvarno nemoguće tvrditi da je netko osuđen na rad u kladionici ukoliko to stvarno sam ne želi zbog vlastitog komfora, karijere ili uljuljanosti/naviknutosti na posao.

Drugi dio navedene argumentacije posebno se odnosi na vlasnike kladionica, a još posebnije na Bosnu i Hercegovinu gdje većinu kladionica od Posavine, Središnje Bosne pa do Hercegovine drže Hrvati nominalno katoličke pozadine.

U toj/mojoj državi dugo vremena se moglo čuti, a može uglavnom i danas da je bolje da kladionice drže Hrvati zbog radnih mjesta i ekonomije. BiH je država koja je najgore prošla u Domovinskom ratu i nitko još nije siguran jesmo li se do danas ekonomski dovoljno oporavili, no smatraju li stvarno vlasnici kladionica da društvu donose boljitak i blagoslov otvaranjem takvih objekata i takvih radnih mjesta? Po financijskim bilancama vjerojatno da, ali omjer zaposlenih i doprinosa društvu je drastično manji u odnosu na stvorene kockare i tisuće razvaljenih obitelji.

‘Ja to samo da se malo zabavim’

Argumentacija koju ćete čuti od ljudi koji ne žele priznati da imaju problem s kladionicom/kockom ili neosporno klize prema tome. Želiš se zabaviti? OK, što mislite bi li itko pristao da se otvori objekt identičan kladionici, gdje stvarno dobiješ listić za praćenje sportskih rezultata, ali da tu nema nikakvog uloga, ali ni dobitka. Vjerujete li stvarno u veliki broj ljudi koji bi se tako htjeli zabaviti? Kako sam već ranije naveo, jedan dio mladića se uglavnom krene kladiti jer je uvjeren u svoje sportsko znanje i dobar dio mladih kladioničara ima sportsku pozadinu jer su trenirali/treniraju neki od sportova pa onda nesvjesni opasnosti krenu u testiranje znanja ili iskustva. Ne znam stručnom terminologijom objasniti što bi kod ostalih muškaraca mogao izazvati novčani dobitak, ali teško mi se otrgnuti dojmu da je kladionica u dobra doba zamijenila neke muške manire i pothvate. Tako kada netko drži listić u rukama i ponosno pokazuje dobitak od recimo 500 eura, današnji je testosteronski ekvivalent muškarca od prije 40-50 godina koji bi se pohvalio konkretnim ulovom u šumi ili na moru, slikom kako je izgradio sam kat kuće ili iskazao neku rukotvorinu napravljenu pomoću zanatskih vještina koju nastoji prenijeti na mlađe generacije.

Poseban dio problematike odnosi se na mlade sportaše koji su od malih nogu izloženi agresivnoj marketinškoj propagandi na koju i postanu imuni s vremenom te im ne preostaje ništa drugo nego takvo stanje prihvatiti kao normalno. Ništa bolja situacija nije ni sa seniorskim uzrastom u kojem je nemoguće pronaći klub kojem kladionica u većem ili manjem opsegu nije sponzor. Sve nogometne lige u zemljama regije nose službeni naziv po kladionicama, a kladionice su sponzori košarkaških i rukometnih liga također.

Igre na sreću odavno nisu igre na sreću. Mnogi čitatelji sjetit će se grebalica iz lutrija ili sličnih igara u kojima je bilo moguće uložiti samo minimalno, a od maksimalnog dobitka nitko ne bi skakao kao lud. Pojavom tehnologije igre na sreću postale su igre na postotak. Što je najgore svi oni koji imaju problem s kockanjem svjesni su toga pa se u tim krugovima često može čuti hvalisanje kako znaju koji je aparat na koji postotak programiran.

Kockanje je jedna od aktualnosti u kojima se poneke mjesne Crkve ne snalaze baš najbolje. Za dobro župe i cijeloga mjesta bilo bi poželjno isključiti bilo kakvo koketiranje s vlasnicima kladionica ili posrednicima koji mogu sponzorirati neke crkvene događaje, pogurati za izgradnju crkve/zvonika ili pojačati župni vozni park.

Pričao sam s jednim prijateljem na ovu temu i rekao mi je da je glavna mana kockara to što izgledaju lijepo. Za razliku od alkoholičara ili narkomana, kockari fizički (barem neko vrijeme) mogu posve normalno izgledati i ako su netom prije toga izgubili 10 tisuća eura. Sociološki profil kockara je u kategorizaciji poroka možda najjadniji jer se, prema riječima dr. sc. Luke Maršića koji se kao psihijatar godinama bavi problematikom kocke, ponašaju kao djeca koja ne mogu spoznati realnu opasnost kockanja niti uvidjeti problematiku sve dok ne dotaknu dno. A to je za mnoge, nažalost, ipak prekasno.

Ukoliko imate nekoga tko se bori ili je zaglavio u kocki, možete uočiti kako su takve osobe uvijek ‘živi zid’ u društvu onima koji su u sličnim ili čak gorim problemima, no uvijek je istaknut pojedinac kao žrtveno janje koji će biti tema razgovora.

Za kraj bih volio podijeliti jedno zanimljivo iskustvo javnog ‘pokajnika’ s naše estrade koji je priznao da se opekao reklamiranjem kladionica. Riječ je o glumcu Goranu Bogdanu koji je u gostovanju na podcastu ‘Zavidavanje’ izrazio žaljenje zbog toga.

“Kad sam snimio tu reklamu, kad su me ljudi počeli upozoravati, kad sam shvatio kolika je pošast kladionica, pogotovo u BiH, a i u Srbiji … To je opasno. Pogotovo da klinci od deset do petnaest godina padaju u kladioničarsku ovisnost … Nisam bio svjestan tih razmjera. Da sam ih bio svjestan, života mi, drugačije bi bilo”, istaknuo je Bogdan.