Crkva je obitelj. Koliko ste puta čuli ovu rečenicu? Ako imate nešto vjerničkoga staža, vjerojatno na stotine ili tisuće puta. Slika je lijepa. Obitelj je mjesto u kojem bismo svi jedni druge trebali poštivati, uvažavati, u kojem bismo trebali otvoreno jedni s drugima razgovarati, ne skrivati stvari, zajednica u kojoj jedni drugima ne bismo trebali biti stranci i mjesto u kojem valja misliti na dobrobit svih njezinih članova.

Ova idilična slika često je narušena, ponekad su to dnevne trzavice i svađe koje su neizbježne, no ponekad su to veći skandali o kojima se mora razgovarati, posebice zato što većina skandala izbija jer se nije razgovaralo na vrijeme, ili se razgovaralo iza leđa u nadi da nitko neće čuti o čemu se razgovara, a tema je bila bitna i izravno nas se ticala.

Žrtve u središtu pozornosti

Nedavno objavljeni slučaj u kojem se svećenika jedne hrvatske nadbiskupije svega šest mjeseci nakon odslužene kazne zbog bludničenja nad maloljetnim ministrantom premješta u drugu biskupiju, gdje su mu na upravljanje dodijeljene dvije župe, upravo je takav slučaj kada iz medija doznajemo za bitne stvari koje se tiču dobrobiti svih vjernika. Premda nam se ovih dana poručuje kako u tome slučaju nisu prekršeni ni državni ni crkveni zakoni, pa „slučaja“ zapravo i nema, teško nam se složiti s tako nonšalantnim pristupom temi koja, čini nam se s razlogom, vjernike itekako uznemiruje. Kako u svojem tekstu analizira teolog Valentino Findrik, ako je s crkveno-pravne strane sve i bilo „po slovu zakona“ je li uistinu poštovan i duh crkvenih propisa koji uređuju to područje? Zar opis njegovih kaznenih djela, kojega iz teksta presude već danima citiraju domaći mediji, s pravom ne sablažnjava brojne vjernike, ali i svećenike, kojima je takvo ponašanje potpuno nespojivo s njihovom slikom svećeničkog poziva? Očekivali bismo, naime – posebice zbog odlučnosti posljednjih triju papa da „stanu na kraj“ slučajevima seksualnih prijestupa nad maloljetnicima u Crkvi i strožih uvjeta brige za maloljetnike koje je u posljednje vrijeme propisao Vatikan – da svećenici koji su osuđeni za spolno zlostavljanje maloljetnika više neće imati priliku za izravni doticaj s djecom i mladeži koje roditelji s punim povjerenjem povjeravaju brizi crkvenih pastira.

Stoga ovaj slučaj otvara cijeli niz pitanja kako s crkveno-pravnog gledišta, tako i s pastoralnog, pa se opravdano pitati je li u obiteljskom duhu uistinu prihvatljivo da se svećeniku, koji je prije samo šest mjeseci izašao iz zatvora zbog presude za spolno zlostavljanje maloljetnika, dodijele na upravljanje dvije župe? Kako taj postupak doživljava žrtva svećenikova zlostavljanja? Ne bismo li, kako nam je to više puta iz Crkve poručivano, upravo žrtve trebali staviti u središte naše pozornosti? Mogu li roditelji nakon toga imati povjerenje da će neki idući župnik biti osoba kojoj oni bez ikakvog straha mogu povjeriti svoju djecu i da postoji netko tko ozbiljno brine da se slučajevi iz prošlosti ne ponove? Smije li itko roditeljima zamjeriti ako bi zbog nepovjerenja i nesigurnosti nakon ovakvih slučajeva povukli dijete iz crkvenih aktivnosti? Odgovor na ova pitanja nameće se sam po sebi.

Što sa svećenikom koji je ‘odslužio kaznu’?

No, ako je Crkva obitelj, treba li ta obitelj skrbiti i za svećenika koji je „odslužio svoju kaznu“ ili ga treba odstraniti od sebe? Dakako da se treba pobrinuti za njega, ali povjeriti mu na upravljanje dvije župe samo šest mjeseci nakon izlaska iz zatvora nama izgleda kao dovođenje u ozbiljnu opasnost dobrobiti vjernika, pa čak i samog tog svećenika. Uostalom, i sama je Hrvatska biskupska konferencija u svojim Smjernicama za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba, doduše za fazu dok traje postupak, propisala da “ako u bilo kojoj etapi postupka načelo zaštite dobrobiti djece i ranjivih osoba i prava osoba osumnjičenih za zlostavljanje dođu u sukob, onda prednost treba dati načelu zaštite dobrobiti djece“. Kao vjernici laici kojima je na srcu dobro vjernika i Crkve, potaknuti ovim slučajem apeliramo na sve biskupe da to načelo prednosti zaštite dobrobiti djece dosljedno provode u praksi i kad je riječ o svećenicima kojima su presude za spolno zlostavljanje već izrečene, a kazne „odslužene“. Pri tome im mogu biti od pomoći i norme za postupanje u slučajevima zlostavljanja koje postoje u drugim zemljama, koje se već više desetljeća suočavaju s tim problemom.

Primjerice, Američka je biskupska konferencija još 2002. godine, uz odobrenje Vatikana, propisala norme u kojima, između ostaloga, stoji: “Kad se makar i jedan čin spolnog zlostavljanja od strane svećenika ili đakona prizna ili utvrdi nakon odgovarajućeg postupka u skladu s kanonskim pravom, svećenik ili đakon počinitelj bit će trajno udaljen od crkvene službe, ne isključujući otpuštanje iz svećeničkog staleža, ako to zahtijeva slučaj“. Osim toga, navedeno je da „nijedan svećenik ili đakon koji je počinio čin spolnog zlostavljanja maloljetne osobe ne može biti premješten na ministerijalnu službu u drugu biskupiju/eparhiju ili redovničku provinciju.“ Od ovih normi su prošle 23 godine u kojima je u mnogim zemljama otkriven cijeli niz novih skandala, koji su i Crkvi nanijeli nesagledivu štetu, pa smo iskreno začuđeni da u Hrvatskoj još uvijek postoji mogućnost da svećenik osuđen za spolno zlostavljanje može, praktički bez ikakvih ograničenja, pastoralno djelovati među vjernicima, djecom i mladima. Stoga nam se sasvim opravdanim i jedino mogućim čini postupak sadašnjeg biskupa koji je svećeniku iz ovog slučaja trenutačno oduzeo upravljanje župama i tako spriječio potencijalno puno veću štetu i skandal, kolikogod neki u Crkvi čak i takav njegov postupak dovodili u pitanje. Uostalom, ne postoje li za svećenika i tolike druge moguće crkvene službe koje ne uključuju izravan dodir s djecom i mladima?

Ovo je prevažna tema i na nama je vjernicima odgovornost da ne pustimo da ona bude „gurnuta pod tepih“. Jer ona se tiče svih nas, naše djece, naše Crkve i našeg povjerenja koje u njoj gradimo. Ako sve prođe kao da se ništa nije dogodilo, to bi moglo biti shvaćeno kao poruka da se uistinu nije dogodilo ništa neobično, i da smo kao vjernici spremni da se takvo što može ponoviti.

Pobijediti šutnju i ravnodušnost

Nakon što su (pre)dugo vremena, kad je u pitanju problem zlostavljanja maloljetnika u Crkvi, u fokusu crkvene pozornosti bili najprije svjetovni mediji, a potom i uspostava potrebnih crkveno-pravnih procedura, nije li došlo vrijeme da se u tu temu, kao važni dionici, napokon uključe i vjernici laici? Problem klerikalizma na kojeg papa Franjo tako često upozorava očituje se u tome što se vjernike laike malo što pita i prečesto ignorira, ali dio krivnje je i na nama jer tako rijetko dižemo svoj glas, a kada ga dignemo, obično je to da bismo Crkvi rekli „Zbogom!“. Kada bismo Crkvu više shvaćali kao svoju obitelj, a ne tek kao instituciju, čini nam se da bismo češće i slobodnije viknuli kada nas zaboli postupak nekog njenog predstavnika. I time bismo pokazivali da je Crkva „naša“ i da se ne možemo ponašati nezainteresirano niti za ono što se događa u našoj župi niti za ono što se događa „negdje“ u nekoj drugoj biskupiji.

Krajnje je vrijeme da postanemo spremni i jasno progovoriti kada je to potrebno, a osobito kad je riječ o tako mučnim temama kao što je spolno zlostavljanje u Crkvi. Svi smo pozvani dati svoj doprinos u podizanju razine svijesti i odgovornosti o ovom prevažnom pitanju. Na taj ćemo način dati i prikladan odgovor na poziv koji nam je u ranije spomenutim Smjernicama uputila sama HBK, a prema kojemu je „cijela crkvena zajednica pozvana reagirati na tu bolnu ranu, stavljajući u središte svoga zalaganja brigu i zaštitu najmanjih i najugroženijih. Samo takav pristup može omogućiti crkvenoj zajednici da pobijedi svaku šutnju, ravnodušnost, predrasudu ili neaktivnost koje su se u prošlosti događale u suočavanju s ovim problemom te da ih preobrazi u uključenost, brigu, solidarnost i predanost“.