Govor o Stepincu u javnom prostoru posljednjih je godina poprilično jenjao. Ako i kada do toga i dođe, Alojzije Stepinac je žrtva promašenog uokvirivanja. Prvi okvir sugerira narativ da je Stepinac „kontroverzna“ ličnost, suradnik ustaškog režima i pragmatik koji naprosto „nije reagirao pravovremeno“ i „nije učinio dovoljno“. Iako za takve tvrdnje ne postoji nikakvo empirijsko uporište jer ih je ozbiljna historiografija davno demontirala i demantirala, one svejedno žive kao relikt. Na životu ih uglavnom održavaju „moralni giganti“ i „intelektualne ljenčine“ koji se inače pozivaju na „sagledavanje konteksta vremena“ da bi abolirali lik i djelo Stepinčeva krvnika (Josipa Broza Tita, op. a.), no paradoksalno, ta ista argumentacija ne vrijedi za zagrebačkog nadbiskupa. Drugi okvir, meni mnogo indikativniji, često je zapažen u crkvenom diskursu i svodi Stepinca isključivo na simbol otpora komunističkoj opresiji.

Stepinac je puno više od toga.

Stoga želim ponuditi drukčiju perspektivu Stepinca, čiji je život dosad bio poglavito tema historiografske ili teološke obrade, a ponajmanje ili gotovo nikako komunikološke. Želim ga predstaviti kao komunikatora, vješta govornika, čovjeka širokih spoznaja na području filozofije, književnosti i političke povijesti, koji je za svog života zbog svojih javnih istupa okarakteriziran kao persona non grata od strane ustaša, nacista i komunista.

Stepinac je imao iznimnu sposobnost prenošenja najsloženijih i najosjetljivijih tema na jednostavan, svima blizak i razumljiv način. Važno je pritom uzeti u obzir da je tijekom 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća na području Hrvatske oko 40 % stanovništva bilo nepismeno. U tom kontekstu je razumljivo da je Stepinac, obraćajući se vjernicima kao svojoj primarnoj publici – heterogenoj skupini različitih demografskih i socioekonomskih karakteristika – posezao za nizom stilskih figura da bi svoju poruku učinio što razumljivijom i istodobno pojačao djelotvornost svoje verbalne komunikacije. Među tim stilskim sredstvima posebno se ističu hiperbole, nabrajanja, anafore, poredbe i anegdote, ali i antiteze, od kojih je možda najpoznatija ona iz njegove znamenite propovijedi na blagdan Krista Kralja 1942. godine: „Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa.“

Dominantne teme Stepinčevih javnih istupa za vrijeme Drugog svjetskog rata bile su tadašnje društvene okolnosti, besmislenost rata i njegove pogubne posljedice; uzaludnost pokušaja uspostave novih društvenih poredaka koji ne poštuju Božje zakone te rasistička ideologija. Posljednja je tema bila lajtmotiv Stepinčevih istupa i prije ratnog vrtloga, rasnog ludila i njegova formalnog zakonskog uređenja na području Kraljevine Jugoslavije i NDH. Tako je u ožujku 1938. katoličkim akademičarkama i akademičarima poručio da se „čovjek na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima“, a u uskrsnoj poruci 1939. upitao: „Nisu li pripadnici sviju klasa bez razlike djeca jednoga te istog Oca nebeskog?“

Stepinčeve osude rasističke ideologije za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu prolazile ispod radara tadašnjim cenzorima. Njihovo postupanje uvelike je ovisilo o temi istupa pa je tako najveće odstupanje primijećeno upravo u izvještavanju o istupima koji su spominjali rasističku ideologiju. Navodim tek tri primjera.

Prvi je proslava Papina dana 14. ožujka 1943. godine. Hrvatski narod, inače dnevnik koji je od početka režima pa sve do njegova sloma 1945. bio okosnica medijsko-promidžbenog sustava NDH, donosi najavu da će Stepinac „u nedjelju dne 14. ožujka u 10 sati prije podne odslužiti pontifikalnu misu u Prvostolnoj crkvi i održati prigodnu propovied“ te da će misu „prenositi i Državna krugovalna postaja Zagreb“.

Tom prigodom Stepinac s propovjedaonice upućuje jednu od najotvorenijih kritika provođenja rasnih zakona te naglašava da „svaki (…) čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast.” Dan kasnije, režimski tisak izvještava da je „…za vrieme mise održao [je] nadbiskup dr Stepinac vrlo značajnu prigodnu propovied o ulozi, koju je papinstvo kroz vjekove imalo u poviesti čovječanstva, osobito naglasivši zasluge ovog najvišeg katoličkog crkvenog predstavničtva za Hrvatsku i druge male narode.” Ono što još zaključujemo iz izvještaja jest da je misi prisustvovao velik broj vjernika, „tako da je velika prvostolna crkva bila dubkom puna“.

Drugi primjer je Stepinčeva propovijed koju je održao na pokorničkoj procesiji u lipnju 1943. godine. U njoj je upozorio da „badava [se] zove u pomoć egipatske sanjare ili današnje teosofe, rasne teorije, komunizam, adventiste i sličnu čeljad.“ Propovijed je prenio Katolički list, no taj je potez rezultirao intervencijom državnih cenzora koji su upali u redakciju tog tjednika i proskribirali izvorni tekst. Izvješće donosi i državni, kontrolirani tisak, opet ne ulazeći u meritum izrečenog sadržaja, no – kao i u prethodnom slučaju – možemo zaključiti da je riječ o iznimno dobro posjećenom događaju. Tako Nova Hrvatska piše da je 60 tisuća Zagrepčana slušalo nadbiskupovu propovijed.

I još je tu propovijed na blagdan Krista Kralja 1943. kada Stepinac u zagrebačkoj katedrali ističe da smo „mi (Crkva, op. a.) svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju“. Već pretpostavljate da je državni tisak i ovdje izostavio ključne naglaske Stepinčeve propovijedi, no u Hrvatskom narodu možemo čitati da „u procesiji [je] sudjelovao velik broj vjernika” te da je „na pločnicima prisustvovalo i mnogo gradjana“. Inače, ovaj je istup znakovit i po tome što je prvi i jedini put isprovocirao javnu reakciju nekog visokog političkog dužnosnika NDH. U komentaru u Novoj Hrvatskoj naslovljenom „Pozvani i nepozvani“, ministar narodne prosvjete u Vladi NDH Julije Makanec, piše da je „Bog svakom staležu odredio njegov krug zadataka; i zato je najbolje, da svaki ostane kod onoga zašto je zvan i pozvan. To važi u potpunoj mjeri i za onog visokog crkvenog dostojanstvenika, koji je nedavno u svome govoru prešao granice svoga poziva i počeo se uplitati u stvari za koje nije pozvan“.

Iz ovoga proizlaze barem dva važna zaključka. Prvi, cenzorski aparat NDH se prilično banalno nosio s nepoželjnim dijelovima Stepinčevih govora – jednostavno je takve dijelove izostavljao da sve bude prilagođeno ideološkom okviru ustaškog režima. Drugi je zaključak još značajniji. Naime, Stepinac je neke od svojih najizravnijih kritika rasnoj ideologiji uputio upravo na događanjima s velikim brojem okupljenih, ali i na onima koja su se prenosila uživo putem radija. Očito je bio svjestan komunikacijskog potencijala auditivnog medija te zajamčenog publiciteta, znajući da cenzori ne mogu manipulirati izrečenim sadržajem u realnom vremenu. To dodatno potvrđuje početnu tezu o Stepincu kao vrsnom govorniku s promišljenom komunikacijskom strategijom, koji je – kako ga i litanije časte – u svojim javnim istupima nastojao biti „gromki glas onih kojima je glas oduzet“.

Dr. sc. Davor Trbušić je docent na Odjelu za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta, gdje predaje više kolegija na području odnosa s javnošću. Doktorirao je 2022. godine na temu oblika i načina cenzure Stepinčevih javnih istupa u tisku Nezavisne Države Hrvatske.