KAD HRABROST PREVLADA (3)

Ustaški režim Stepinca je smatrao ‘ljubiteljem Židova’

“Kad hrabrost prevlada” djelo je židovske povjesničarke Esther Gitman u kojoj se ona bavi sudbinom Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i sudbinama hrabrih ljudi, Hrvata i drugih, koji su ih odlučili spašavati riskirajući vlastite živote. Cijelo jedno poglavlje ove knjige čiji je hrvatski prijevod 2012. objavila nakladnička kuća Kršćanska sadašnjost bavi se nadbiskupom zagrebačkim blaženim Alojzijem Stepincem i njegovim nastojanjima da spasi hrvatske Židove od zločinačkog režima. Gitman u svojoj knjizi nudi besprijekoran povijesno-publicistički rad iza kojeg stoji velika količina istraživanja. Zbog toga smo odlučili da u nekoliko nastavaka prenesemo u cijelosti poglavlje o hrvatskom blaženiku. Činimo to uz posebno dopuštenje nakladnika tiskanog izdanja na čemu se zahvaljujemo. Napominjemo da se knjiga može kupiti i u knjižarama Kršćanske sadašnjosti.

Stepinac

STEPINAC I MJEŠOVITI BRAKOVI

Stepinčeva obrana Židova u mješovitim brakovima zaslužuje posebnu pozornost. Od 1938. godine sve se veći broj hrvatskih Židova počeo preobraćati na katolicizam. Sredinom 1941. Židovska općina Zagreb, koja je brojila približno 12.000 članova, smanjila se za 3860 Židova koji su se izjasnili kao katolici. Taj je proces olakšala Stepinčeva uputa svećenstvu da izdaju krsne listove na zahtjev ugroženih Židova i Srba.[1] Djelujući prema tim uputama svećenici, kao dr. Mijo Selec iz crkve sv. Blaža, priznali su da se u vrijeme rata moraju brinuti ne samo za duše svojih župljana nego i spašavati živote Židova i Srba pružajući im utočište u crkvama ili, ako je potrebno, u selima izvan Zagreba.[2]

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iako je do 1942. preobraćeno oko 30 posto zagrebačkih Židova, Stepinac je vrlo bolno bio svjestan da će vjerojatno biti nemoguće spasiti sve. No zbog mnogih pokrštenih Židova, državni tajnik Vatikana Maglione pribavio je dopuštenje talijanske vlade da dopusti jugoslavenskim židovskim izbjeglicama da ostanu u talijanskim zonama.[3]

Kad je hrvatska vlast naložila da se svi Židovi trebaju prijaviti mjesnim ustaškim vlastima, oni u mješovitim brakovima obratili su se za po­moć nadbiskupu Stepincu.[4] Stepinac je 1942. bio obasut pismima katolkinja iz cijele NDH čiji su muževi bili deportirani u koncentracijske logore, napose Jasenovac. Najusuglašeniji napor bio je onaj 48 žena iz Osijeka. Te su se žene, zajedno sa svojim svećenicima i biskupima, došle sastati sa Stepincem.[5] Primivši stotine takvih pisama katolkinja supruga, Stepinac je znao da mora odmah i snažno djelovati; ništa ne poduzimati bilo je ravno kršenju sakramenta ženidbe, i to je on namjeravao spriječiti, čak i uz rizik osobne sigurnosti.[6] Ako se nešto dogodi tim muževima, zaprijetio je da će privremeno zatvoriti crkve u Hrvatskoj i pustiti da zvona neprestano zvone.[7] Istodobno je zamolio i pomoć Vatikana glede toga.

U početku je Pavelić Stepinčeve prijetnje uzeo u obzir. Čak je i Hans Helm, policijski izaslanik SS-a u njemačkom veleposlanstvu u Zagre­bu, u svojim dnevnim izvješćima Berlinu naglasio kako je nadbiskup Stepinac veliki prijatelj Židova i kako će se sigurno zauzeti za njih.[8] U rujnu 1942. oficir SS-a Franz Abromeit, savjetnik za židovska pitanja za Hrvatsku u uredu Adolfa Eichmanna, imenovan je da organizira ko­načnu deportaciju svih hrvatskih Židova, uključujući one u mješovitim brakovima. Kad su Giuseppe Marcone, vatikanski vizitator u Hrvatskoj, i nadbiskup Stepinac čuli za taj plan, poslali su Paveliću pismo u kojem su zahtijevali da Helm i Siegfried Kasche, njemački poslanik u NDH, zaustave deportaciju zaštićenih Židova, preobraćenika te bračnih drugova u mješovitim brakovima.[9] Unatoč izričitim Pavelićevim uputama, Kasche je izvijestio Berlin da će konačna Judenaktion u Hrvatskoj za­vršiti u ožujku 1943. godine.[10] Stepinac je obećao: ako režim NDH poduzme mjere protiv mješovitih brakova, što je on smatrao miješanjem u unutarnje stvari Crkve, onda će u znak prosvjeda sve crkve u Hrvatskoj zatvoriti svoja vrata.[11]

Većina Židova u mješovitim brakovima preživjela je konačnu deportaciju Židova u Auschwitz.

STEPINČEVI KONTAKTI SA ŽIDOVSKOM ZAJEDNICOM

Tijekom svih godina rata Stepinac je održavao bliske veze sa Židovskom općinom u Zagrebu i s pojedincima iz drugih židovskih općina. Njego­va dostupnost te činjenica da su mu se ljudi obraćali, pokazuju njegovu spremnost da radi u njihovu korist. Pisma glavnog rabina Hrvatske, dr. Miroslava Šaloma Freibergera, svjedoče o njihovom bliskom odnosu kao duhovnih vođa koji su zajedno nosili teret brige za tijela i duše svojih vjernika.[12] U većini Freibergovih pisama nalaze se molbe da se djeluje protiv krize na pomolu.[13] Dana 15. prosinca 1942. rabin Freiberger je preko apostolskog vizitatora u Hrvatskoj, opata Giuseppea Ramira Marconea, zamolio Svetu Stolicu za pomoć pri prebacivanju 50 do 60 djece siročadi iz Zagreba u Firencu, Livorno ili Padovu, pri čemu bi troškove podmirila zagrebačka Židovska općina.[14] U drugom je pak pismu rabin molio nad­biskupa da zamoli za evakuaciju u Italiju 200 židovskih dječaka u dobi od sedam do sedamnaest godina koji su ostali bez roditelja.[15] Stepinac je 9. siječnja 1942. zamolio kardinala Maglionea da intervenira pri prebacivanju 200 dječaka Židovskoj općini u Firenci – ili bilo kojoj drugoj općini izvan NDH koja bi se brinula za njihov odgoj i obrazovanje.[16]

Židovske su se vlasti također obraćale nadbiskupu da intervenira pri ministru unutarnjih poslova Artukoviću. Jednom takvom prigodom Stepinac je uputio molbu u ime židovske siročadi:

Na molbu Židovske bogoštovne općine u Zagrebu od 13. travnja 1942., koju sam lično odnio Gospodinu Ministru unutarnjih poslova, odobrio je gospodin Ministar svojim rješenjem broj 2550-1-A-1942. od 15. travnja preseljenje 50 židovske djece u Tursku. Na osnovu ovoga odobrenja iselilo je 11 djece, dobivši putni list prema rješenju Glavnog Ravnateljstva za javni red i sigurnost broj 10888 od 28. siječnja 1943., u veljači o. g. u Tursku. Sad je zamolila Židovska bogoštovna općina u Zagrebu da se povrh neiskorišćenih 38 odobrenja izda dalnje za tridesetero djece sa pratnjom.[17]

Dana 8. svibnja 1943. Stepinac je ponovno pisao Artukoviću na Freibergerovu molbu, ovaj put da bi zamolio pomoć pri puštanju iz pritvora i radne dozvole za zaposlenike Židovske općine:

Gospodine Ministre!

Slobodan sam dostaviti Vam u prilogu molbu židovske bogoštovne obćine u Zagrebu, kojom ista traži slobodu rada za dobro onih, koji su još ostali na slobodi. Sama narav stvari, kako se vidi iz priloga, pravednu molbu preporučuje.

Molim Vas, gospodine Ministre, da toj molbi izađete u susret, da osoba­ma, koje su jedine preostale od obćine i upućene u njezino poslovanje, dadete dozvolu rada na naznačenim područjima djelovanja obćine, a u koliko je koja od navedenih osoba u zatvoru, da dadete nalog, da se pusti na slobodu.

Zahvaljujući Vam, gospodine Ministre, za sve, što ste učinili i što ćete učiniti, da spasite naravno-etički i kršćanski karakter našega naroda, izražavam Vam i ovom prilikom moje duboko poštovanje.[18]

Vlasti SS-a 6. prosinca 1943. ušle su u dom za starije osobe Židove »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu, te naredili stanarima da u roku od deset dana napuste zgradu. Rečeno im je da će svatko tko ostane u domu biti depor­tiran u Auscwitz. Na molbu Židovske općine Zagreb Stepinac je organizirao prebacivanje 58 stanara iz doma u nadbiskupsku zgradu u Brezovici, blizu Zagreba.[19]

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dana 16. listopada 1944. Stepinac je obaviješten da su jedan ustaški časnik i njegovi agenti ušli u prostorije Židovske općine i uhitili osam njezinih zaposlenika, uključujući dr. Roberta Glücksthala, službenog židovskog predstavnika Židovske općine u Zagrebu te njegova pomoćni­ka Ašera Kišickog. Iako su šestorica tih uhićenika ubijena u zatočenju, Glücksthal i Kišicky pušteni su na intervenciju Stepinca i predstavnika Međunarodnoga Crvenog križa.[20]

Zbog napora koje je poduzimao u njihovu korist, Stepinac je primio mnoga pisma u kojima mu je sa zahvalnošću odano priznanje za rad u ko­rist Židova.[21] Jedno je takvo pismo 11. lipnja 1943. napisao dr. Meir Touval-Weltmann, židovski predstavnik u Istanbulu, i uputio ga apostolskom legatu u Istanbulu, monsinjoru Angelu Giuseppeu Roncalliju (kasnijem papi Ivanu XXIII.): »Molimo Vas da priopćite mons. Stepincu izraze naše duboke zahvalnosti za pruženu njegovu pomoć i molimo ga da nastavi svoje tako časno djelovanje u spašavanju naše nesretne braće, sestara i djece koja su zajedno s predsjednikom dr. Hugom Konom i s nadrabinom dr. Miroslavom Freibergerom uhićeni prije mjesec dana.«[22] Weltmann je također konkretno zamolio da nadbiskup iskoristi svoj utjecaj kako bi na­govorio režim da dopusti Židovima da se prebace u Mađarsku i Italiju te, odatle, u Palestinu.

Kao rezultat toga, apostolsko poslanstvo u Istanbulu pisalo je 30. svibnja 1943. kardinalu Maglioneu u Vatikan, uz kopiju na znanje nadbiskupu Stepincu, prenoseći zamolbu Židovske agencije u Palestini za pomoć »400 Židova koji su deportirani«, uključujući Hugu Kona, predsjednika zagrebačke Židovske općine, te glavnog rabina Freibergera i njihove obitelji. U pismu je objašnjeno da su prethodno bili pod Stepinčevom izravnom zaštitom. Kad je nadbiskupov život postao ugrožen, oni su postali kandidati za deportaciju u koncentracijske logore.[23] Agencija je odmah željela informacije o tome gdje se oni nalaze te jesu li još uvijek u Jasenovcu ili moguće u logoru Stara Gradiška. Molilo se za brz odgovor: »Spremni smo djelovati i prebaciti ih u Palestinu.«[24] Unatoč tomu što su se Stepinac i drugi trudili da im pomognu, cijeli je transport s 400 Židova odveden u Auschwitz; mali broj je preživio.

U dosjeima poslijeratne Zemaljske komisije nalazi se još svjedočanstava o Stepinčevoj pomoći Židovima. Hinko Mann, bivši član uprave zagrebačke Židovske općine, koji je spomenut u 2. poglavlju, hvalio je Stepinca priznajući teškoće s kojima je bio suočen:

Nadbiskup je pozvan da se zauzme za Židove u mnogim prigodama; on je uvijek povoljno odgovorio ali, vrlo često, njegove su intervencije bile neuspješne zato što ga je režim smatrao »ljubiteljem Židova«. Očigledno, režim nije bio zainteresiran pomoći mu, napose kad se radilo o pomoći Židovima… Postojao je veliki sukob interesa između Stepinčeva stava prema Židovima i onog ustaša i Gestapoa.[25]

Prije suđenja Stepincu 1946. godine, 20 Židova koji su još uvijek živjeli u Jugoslaviji, a koji su svoje spašavanje i preživljavanje pripisivali nadbiskupu, obratili su se njegovu branitelju, Ivi Politeu, te ponudili da svjedoče u njegovu korist, unatoč opasnosti koja im je prijetila. Preživjeli Židovi koji su živjeli u Palestini isto su se tako dragovoljno javili da svjedoče. Poli­teo im je savjetovao da ne preuzimaju taj rizik, siguran da je Stepinčeva sudbina zapečaćena.[26] Unatoč tomu, preživjeli i spasioci progovarali su je­dan po jedan u njegovu korist, napose u svjedočanstvima predstavnicima Zaklade Stevena Spielberga »Shoah«. Tijekom mojih putovanja zemljama bivše Jugoslavije, Izraelom te Sjedinjenim Državama, ime koje se najčešće spominjalo u 72 svjedočanstva koja sam snimila bilo je ono nadbiskupa Stepinca.[27] Među mnogim tim razgovorima ističu se tri: s dr. Stjepanom Steinerom, dr. Teodorom Grimerom te Olgom Rajšek-Neumann.

Steiner, jedan od onih sretnih liječnika koji su služili u misiji suzbijanja sifilisa u Bosni, pobjegao je 1942. iz Bosne i priključio se partizanima te uskoro postao Titov osobni liječnik. U razgovoru je vrlo pohvalno govorio o dvama iznimnim Hrvatima koji su spasili stotine Židova tijekom rata: jedan je bio dr. Ante Vuletić, o kojemu smo govorili u 3. poglavlju. Drugi je bio nadbiskup Stepinac, kojemu je dr. Steiner pripisivao spašavanje barem 400 Židova i još stotina onih koji su živjeli u mješovitim brakovima, sve pod budnim okom ustaša i SS-a.[28] Steiner se također prisjetio događaja nakon rata kad je, iz radoznalosti, pitao dr. Miroslava Dujića (Deutsch) zašto je čekao do 1943. da se priključi misiji u Bosni. Dujić, koji se preobratio na katolicizam, odgovorio je da je tada Stepinac sve Židove pod svojom zaštitom obavijestio da odmah otiđu iz Zagreba, jer je njegov vlastiti život bio u opasnosti. Oni koji su poslušali njegov savjet i pobjegli, preživjeli su.[29]

Dr. Teodor Grüner ispričao je kako je njegov otac, Bernhard Grüner, glavni kantor Židovske općine u Zagrebu, odveden u Savsku ulicu, gdje se nalazio glavni gradski sabirni centar. Ubrzo nakon što je Stepinac čuo za njegovo zatočenje, kantor Grüner je pušten.[30] Preživio je rat.

Olga Rajšek-Neumann opisala je kako je postala spasiteljicom kad ju je njezin zaručnik Zlatko Neumann, Židov, ratni vojni zarobljenik jugoslavenske vojske u Njemačkoj, u pismu zamolio da otiđe po njegova nećaka, Danka Stockhammera iz Pakraca te ga dovede da s njom živi u Zagrebu. Danku je bila potrebna posebna skrb jer je, u ranoj dobi od osam godina, već bio u dva koncentracijska logora. Nakon što je dječaka dovela u svoj dom, neki je susjed prijavio ustašama da Olga Rajšek štiti židovsko dijete. Danka su 12. travnja 1943. poslali u sabirni centar u Savskoj. Ne znajući što da radi, Olga je otrčala svom župniku, koji ju je uvjerio da će im nadbi­skup Stepinac pomoći. Nakon nekoliko sati Danko je vraćen. Iako je Olga bila Dankov skrbnik, da bi bio na sigurnom te opet uz Stepinčevu pomoć, smješten je u katoličko sirotište do kraja rata.[31]

Olgi Rajšek-Neumann Yad Vashem je zasluženo iskazao počast kad je 14. siječnja 2003. Komisija za pravednike odlučila da joj se dodijeli ti­tula »Pravednice među narodima« za pomoć pruženu Židovima tijekom holokausta.[32] No čini se neobičnim da na toj svečanosti osoba koja je bila odgovorna za Dankovo spašavanje, naime nadbiskup Stepinac, uopće nije spomenuta.

Dr. Ariel Shomrony (Emil Schwartz) bio je osobni tajnik glavnoga ra­bina Zagreba, dr. Freibergera. Kako je Emilov otac bio »počasni arijevac«, i on se mogao slobodno kretati Zagrebom. U srpnju 1943., obavljajući ne­što u nadbiskupiji, rečeno mu je za očekivani val racija na Židove. Isto je tako rabinu Freibergeru trebao reći da će nadbiskup rado primiti njega, njegovu suprugu Irenu, njegove roditelje i sestru Ljubicu kao goste nadbiskupije. No kad su Freibergerovi saznali da će racije obuhvatiti sve Židove Zagreba, odbili su Stepinčevu ponudu, te su umjesto toga odabrali da ih se deportira zajedno s vjernicima. No rabin je zamolio da svoju knjižnicu prebaci na čuvanje u nadbiskupiju.[33] (Nakon rata cijela je knjižnica vraćena Židovskoj općini u Zagrebu.)

Naposljetku, na kraju 90-ih godina 20. stoljeća i na početku 21. stoljeća, 60 preživjelih Židova koje je spasio Stepinac pisali su Ustanovi za sjećanje na holokaust »Yad Vashem« kako bi zamolili da dr. Alojzije Stepinac dobije priznanje kao pravednik nežidov. Njihovoj molbi nije udovoljeno jer su neki preživjeli tvrdili kako njegov život nije bio u opasnosti i da je mogao učiniti više za Židove. Odluka Yad Vashema, naposljetku, manje je važna od činjenice da su ti i drugi preživjeli priznali kako je nadbiskup Stepinac odgovoran za njihovo spašavanje i preživljavanje. Unatoč priznanju onih koje je spasio, Stepinca je u poslijeratnoj Jugoslaviji zadesila okrutnija sudbina.

Ostale dijelove pronađite ovdje


[1] Židovska općina Zagreb (ŽOZ), Općinske knjige prijavljenih obraćenja. Deve­deset posto Židova koji su se obratili na katolicizam učinili su to 1938. godine. Židovsku općinu nisu obavijestili do 1941. godine. Pretpostavlja se da su se mnogi Židovi pripremali za okupaciju Jugoslavije.

[2] Razgovor Esther Gitman s Nadom Grgeč, 29. prosinca 2002., Zagreb.

[3] PHAYER, The Catholic Church, str. 84.

[4] HDA, MPB, NDH, kutija 15, br. 4778/41.

[5] Ivo Politeo, predmet Stepinac, dokumenti 1183, 1197.

[6] HILBERG, Perpetrators, Victims, Bystanders, str. 261.

[7] John F. MORELY, Vatican Diplomacy and the Jews during the Holocaust, 1939- 1943, KTAV, New York, 1980., str. 161. Stepinac je upozorio one na visokim položajima u ustaškoj hijerarhiji koji su imali supruge Židovke – primjerice, Pavelić i zapovjednik domobranstva Kvaternik – da se i sami mogu naći u istoj nevolji.

[8] Review of Croatian History 2, br. 1, 2006., str. 47-72. Slično je pismo poslano Reichsfuhreru SS, zapovjedniku policije u Njemačkoj, 266-267-RSHA-Amt VI, Amt IV, Berlin: tema: Mješoviti brakovi u Hrvatskoj, 25. 3. 1943.

[9] TOMASEVICH, War and Revolution in Yugoslavia, str. 598-599. Abromeit je na tim stvarima surađivao s Helmom.

[10] Facts and Views, »Eichmann Crimes in Yugoslavia«, 125, 1961., str. 8-9.

[11] Dosje Hans HELM, Mješoviti brakovi, 24. 3. 1943., 267. HDA.

[12] PHAYER, The Catholic Church, str. 84.

[13] HDA, Ivo Politeo, predmet A. Stepinac, pripremljeno za Yad Vashem, br. 1187. Vidi i: KRISTO, Katolička crkva, str. 209, dokument 198, naslov: »Priznanje za djela koja su u korist Zidova NDH učinili predstavnici Svete Stolice i biskupi.« Zamolba je upućena u ime tisuća udovica i siročadi.

[14] KRIŠTO, Katolička crkva, str. 242, dokument 231.

[15] HDA, Nadbiskupski duhovni stol Artukoviću, Zagreb, dok. 9274, 22. srpnja te 1536/53, 9. veljače 1943., molba za dopuštenje da se u katoličkim domovima za siročad pruži sklonište židovskoj djeci.

[16] HDA, dokumenti Ive Politea, predmet Alojzije Stepinca, 1187.

[17] HDA, Ivo Politeo, predmet A. Stepinac, kutija 25, 120, dokument 1188.

[18] HDA, Ivo Politeo, predmet A. Stepinac, dokument 1175. Vidi i ŠKALIĆ-ŠTAM- BUK i dr., Proces Alojziju Stepincu, str. 64, dokument 62.23.3.

[19] HDA, Ivo Politeo, predmet A. Stepinac, 14. travnja 1943., 1588/P/43-Dr.F./DA. Od prosinca 1943. do 1947. bivši stanovnici doma »Lavoslav Schwarz« živjeli su na crkvenom imanju, gdje im je nadbiskup postao česti posjetitelj. HDA, ZKRZ-GUZ 2235/45-2, kutija 10, Zapisnik, br. 1771. Vidi i USHMM, 1998.A. 0024, kalem 4.1.

[20] HDA, ZKRZ-GUZ 2235/2-45, kutija 10, Zapisnik, 9. lipnja 1945., 14.

[21] HDA, Ivo Politeo, predmet A. Stepinac. Nakon pogreba Sabine Steiner, Židovi su prikupili novac da bi odali poštovanje preminuloj. Prikupljeni je novac doniran jednom sirotištu kao zahvala i u počast nadbiskupu Stepincu.

[22] KRIŠTO, Katolička crkva, str. 300, dokument 291. Dana 28. veljače 1944. glavni rabin Herzog, uoči njegova odlaska iz Ankare na putu za Eretz, Izrael, napisao je dva pisma zahvale u kojem je Stepinčevo ime spomenuto u povoljnom kontekstu i kojem mu je zahvalio za njegovo djelovanje u korist Židova u Hrvatskoj, dokument 292.

[23] KRIŠTO, Katolička crkva, str. 298, dokument 287, kardinal Maglione apostolskom vizitatoru Marconeu, moleći intervenciju u korist 400 Zidova.

[24] HDA, dosje Ivo Politeo, predmet Alojzije Stepinac. Vidi i: KRIŠTO, Katolička crkva, str. 294, dokumenti 283, 295. Kako je rečeno u daljnjem tekstu, Freiberger se drago­voljno prijavio da bude deportiran zajedno sa svojim vjernicima.

[25] HDA, Ivo Politeo, predmet A. Stepinac, str. 356. Vidi i: SHELAH, The Holocaust in Yugoslavia, str. 292-293.

[26] NARA, NARA, RG 59 [State Dept.], serija dosjea br. 61 D33, Legal Adviser Relating to War Crimes, kutija 33, mjesto: 250/49/25/7.

[27] HDA, dosje Ivo Politeo, predmet Alojzije Stepinac. Vidi i: KRIŠTO, Katolička crkva; Fontes, Izvori za hrvatsku povijest, br. 2, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 1996.

[28] Ljubo BOBAN, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, sv. I-III, Globus, Zagreb, str. 431. Potkrijepljeno svjedočenjem Stjepana Steinera, razgovor, 16. prosinca 2002., Zagreb.

[29] Gitman, razgovor sa Stjepanom Steinerom, 16. prosinca 2002., Zagreb. Vidi i: HDA, Hans Helm, njemački policijski izaslanik, kutija 33, 5, knjiga XIII.

[30] Gitman, razgovor s Teodorom Grünerom, 14. siječnja 2003., Zagreb. Mnogo je sličnih priča, previše da bi ih se potanko ispripovijedalo.

[31] Gitman, razgovor s Olgom Rajšek-Neumann, 26. prosinca 2002., Zagreb. Danko Stockhammer 1998. godine svjedočio je pod prisegom u korist Olge Neumann. U travnju 2004. Olgu Rajšek-Neumann Yad Vashem je proglasio »Pravednicom među narodima«. Čini se čudnim da je ona dobila tu titulu, a da osoba koja je bila odgovorna za to spašavanje nije čak ni spomenuta.

[32] Olga Neumann, Yad Vashem, The Holocaust Martyr’s and Heroes’ Remembrance Authority [Ustanova koja skrbi za sjećanje na mučenike i junake holokausta], dosje 9848a.

[33] U razgovoru 21. travnja 1996. s Ivanom Miklenićem za tjednik Glas koncila, Arielu Shomronyju je postavljeno pitanje: »Ako je nadbiskup Stepinac pomogao tolikim Žido­vima, zašto je tako mali broj Zidova progovorio u njegovu korist?« Odgovorio je: »Židovi nisu ni ujedinjeni niti imaju isto mišljenje o vlastitoj religiji, a da ne govorimo o drugim pitanjima…« Razgovor s dr. Arielom Shomronyjem, promicateljem istine o kardinalu Stepincu, »Kardinal Stepinac je svetac i mučenik«, Bilten, lipanj 1996., str. 44-45.

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 8. svibnja 2014.

Možda vam se svidi