Nije tajna da su i film iz ciklusa o Indiani Jonesu „Otimači izgubljenog kovčega” i videoigra „Koplje sudbine” (Spear of Destiny) bili nadahnuti jednakim izvorom. Film je opčinjavao cijeli jedan naraštaj, i bio je preteča akcijskih spektakla koji i danas pune multiplekse, a videoigra je majka svih 3D ratnih fantazija, koje su danas za mladiće jači uzrok ovisnosti nego droga. No ono što je i danas ostalo tajnom jest činjenica da je ono što je potaknulo veliki tehnološki napredak u kinematografskim specijalnim efektima i računalnim majstorijama dugo čašćeni atribut jednoga crnoga sveca.

U trećemu stoljeću, za vrijeme okupacije Švicarske od strane poganskoga Rima, Mauricije, centurion s područja gornjega toka Nila, uz čitavu legiju od šest tisuća šest stotina šezdeset i šest svojih sunarodnjaka Afrikanaca, radije nego da sudjeluje u progonima koje je zapovjedio car Maksimijan, izabrao je smrt. Uz tako velik broj ljudi koji su zajedno zaslužili palmu mučeništva, nije neobično da je tebanska legija razbuktavala maštu prvih kršćana. Mistična dimenzija njihova broja zasigurno ih je učinila idealnom metaforom za borbenu Crkvu.

Kada se u desetom stoljeću njihov kult proširio na nacionalnu razinu, koplje svetoga Mauricija postalo je žezlom careva Svetoga Rimskoga Carstva. Koliku je važnost taj primjerni zajednički čin samopožrtvovnosti zadobio u hagiografiji prve Crkve može se dokučiti iz veoma stare tradicije da je koplje svetoga Mauricija jedna od najsvetijih relikvija u cijelome kršćanskome svijetu – koplje kojim je Longin na Kalvariji probio bok našega Spasitelja. Konsenzus stručnjaka jest da je oduzimanje koplja svetome Longinu i pridavanja istoga svetome Mauriciju potaknuto za vrijeme vladavine Karla Velikog.

Zbog velikog broja sudanskih i senegalskih trupa u islamskim vojskama jedanaestoga, dvanaestoga i trinaestoga stoljeća nije teško razumjeti zašto je lik svetoga Mauricija tako dominirao za vrijeme križarskih pohoda. Mit o Presteru Johnu, kršćanskome svećeniku i kralju koji je vladao zemljom meda i mlijeka u Etiopiji, i koji je zato bio prijetnja zalaznici islamske vojne sile, može se također povezati s ovim crnim svecem-vojnikom. Kult Prestera Johna postao je temeljem iz kojega se razvilo doba viteštva. On je također izvor za razne crne junake i junakinje u velikim srednjovjekovnim romancama, naročito u ciklusu o Svetome Gralu – čiji je cilj bio prenijeti imperijalne težnje za kršćanskom univerzalnošću u sekularniji idiom. U našemu je vremenu papa Benedikt XVI., pokušavajući objasniti značenje Caput Ethiopicum („glava Etiopljanina”, op. prev.) na svojemu papinskome grbu („Maur iz Freisinga”, simbol koji se također može povezati s Presterom Johnom), istaknuo da ta heraldička figura predstavlja čitavo čovječanstvo.

Ova dugo zaboravljena priča o svetome Mauriciju – koji je nekada bio duhovno iznimno utjecajan i politički iznimno snažan ideal crne muževnosti – nudi Crkvi tako veliku evangelizatorsku priliku da smatram apsolutno nemogućim ne vidjeti u tome nedvosmislen primjer božanske providnosti. Zar tolike duboko promišljene i stručne analize koje su mediji posvetili fenomenu filma „Crna pantera” (Black Panther) ne pružaju dovoljan argument za činjenicu da bi se ovaj crni svetac mogao pokazati beskonačno važnijim? Nedavna smrt Chadwicka Bosemana, koji je igrao glavnu ulogu u tome filmu, također naglašava važnost ponovnog otkrivanja svetoga Mauricija. Priča o Bosemanovoj velikodušnosti prema gradskim mladićima privučenima liku T’Challae – dok se cijelo to vrijeme borio s rakom, od kojega je na kraju i preminuo – jest priča koja je nadahnula mnoge, i koja odražava nešto od herojske krjeposti svetoga Mauricija, kao i od vremenski nam bližih afričkih primjera, poput svetoga Karla Lwange i njegovih drugova, mučenika iz Ugande.

Iz američke perspektive, jedno od najsnažnijih odavanja počasti svetome Mauriciju poteklo je 1850. godine iz pera velečasnoga Theodorea Parkera. Parker je bio pravi Bostonac, unitarijanski reformator, čije su propovijedi poslužile kao nadahnuće i Abrahamu Lincolnu i vlč. Martinu Lutheru Kingu. Kontekst u kojemu je bila izrečena – 22. rujna, na spomendan spomenutoga crnoga sveca – bio je Zakon o odbjeglim robovima (Fugitive Slave Act). Kongres ga je bio odobrio tek četiri dana ranije, i njime je bilo određeno da se robovi koji pobjegnu na Sjever moraju odmah vratiti. Nadalje, bijelci koji su pomagali bjeguncima ili ih podupirali trebali su biti kazneno gonjeni u skladu krajnjim ovlastima zakona. Parker je iznio žestoku kritiku na račun svakoga tko bi se pokorio nepravdi ovoga federalnoga diktata, koristeći kao svoj poklič „katoličku priču” o crnome legionaru i njegovu slavnome odbijanju da se pokori caru Maksimijanu.

Uzevši u obzir sve što je sveti Mauricije nekada predstavljao, on u današnjemu kontekstu može – ne samo crnoj katoličkoj populaciji, nego i crnoj populaciji cijeloga svijeta – pružiti onakvo društveno-političko osnaženje za kakvo su se mnogi na Zapadu bojali da bi ga on mogao očitovati za vrijeme vrhunca prekooceanske trgovine robljem. I doista – sveti Mauricije dobio je tako važno mjesto u vojnoj povijesti da je 1995. godine Nacionalno udruženje pješaštva (National Infantry Association, NIA) zajedno s vođom pješaštva u Vojsci Sjedinjenih Država uvelo vojno odličje Reda svetoga Mauricija. NIA je odobrenje za odličje dobila od ureda vojnoga ordinarijata četiri desetljeća ranije, za uprave kardinala Francisa Spellmana.

Budući da protestanti ne poznaju našu hagiografsku tradiciju i senzibilitete, i oni im uzrokuju nelagodu, već dugo smatram da je ponovno predstavljanje i popularizacija ovoga crnoga sveca naročita obaveza rimokatoličanstva, i to obaveza koja postaje sve potrebnijom i sve hitnijom.

Sveti Mauricije, moli za nas!

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.