Oružje kojim je bilo probodeno Isusovo tijelo na križu nazvano je Longinovo koplje jer se, prema najstarijoj kršćanskoj predaji, tako zvao vojnik koji je Isusu probo bok. Predaja dalje kaže da je patio od mrene i bio izliječen onoga trenutka kada su na njega pali krv i voda iz Kristova probodenoga boka te da se poslije krstio i umro mučeničkom smrću.

Kršćanska je tradicija prenosila i kako je koplje od početka bilo u posjedu jeruzalemske zajednice. Spominju ga hodočasnici koji su posjetili Svetu Zemlju u V. i VI. stoljeću, među njima Breviarius, Antonin iz Piacenze, Kasiodor, biskup Arkulf i sv. Grgur Tourski. Iz njihovih izvješća proizlazi da je oružje bilo podijeljeno na dva dijela koja su bila pohranjena u dva jeruzalemska svetišta: u apostolskoj crkvi na Sionu i u bazilici Martirij. Koplje je palo u ruke perzijskoga vladara Hozroja II. kada je 614. godine osvojio Jeruzalem. Četrnaest godina poslije bizantski car Heraklije porazio je Perzijance i tako ga ponovno osvojio zajedno s ostalim relikvijama ukradenim iz Jeruzalema.

Hodočasnici u Svetu Zemlju od VIII. su stoljeća prestali spominjati Longinovo koplje. Potom se ono pojavilo na popisu relikvija koje su bile pohranjene u Carigradu. Relikvija je tada bila podijeljena na dva dijela: držak, koji je bio smješten unutar zlatom optočene ikone Yeom, čuvao se u Aja Sofiji te oštricu pohranjenu u riznici carske palače Boukoleon.

Kako je već spomenuto, 1204. godine bizantsku su prijestolnicu osvojili Franci i Mlečani, sudionici Četvrtoga križarskog pohoda. Osvajači ipak nisu ukrali i koplje, koje je ostalo u Konstantinovu gradu. Međutim, car Balduin II., vladar Latinskoga Carstva, zbog financijskih je poteškoća 1241. francuskomu kralju Luju IX. prodao ikonu Yeona u kojoj je bio držak koplja. Ta je relikvija zatim bila pohranjena u kapeli Sainte-Chapelle u Parizu, ali je netragom nestala kada je tijekom Revolucije 1793. godine kapela bila opljačkana i uništena.

S druge strane, oštrica koplja ostala je u Carigradu sve do 29. svibnja 1453. kada su pod vodstvom Mehmeda II. grad osvojili Turci Osmanlije. Osvajači su pobili veći dio stanovništva grada od kojega su željeli napraviti svoju novu prijestolnicu. Aja Sofija pretvorena je u džamiju. Tako je i Longinovo koplje palo u ruke muslimana.

Sultan Bajazid II., nasljednik Mehmeda II., 1492. godine postigao je dogovor s papom Inocentom VIII. U zamjenu za oštricu koplja koju su kršćani častili tražio je od rimskoga biskupa da njegov brat Džem, pretendent na turski tron, nikada ne napusti Papinsku Državu. Papa Inocent dočekao je sultanova brata s velikim počastima i dao mu slobodu kretanja po Vječnomu gradu, ali mu nije dopuštao da prekorači granice države. Zahvaljujući tome, dragocjena se relikvija našla u Rimu.

Turci su 1492. brodom dovezli relikviju do Ancone. Od Ancone do Rima prenijela su je dvojica kardinala: Rodrigo Borgia i Giuliano della Rovere. Zanimljivo, oba su kardinala kasnije postali pape – Aleksandar VI. i Julije II. Sredinom XVIII. stoljeća njihov nasljednik na Petrovoj Stolici, Benedikt XIV., naredio je da se provede istraga o autentičnosti relikvije. Zamolio je francuskoga kralja da mu pošalje držak iz Sainte-Chapelle u Parizu kako bi ga mogao usporediti s oštricom pohranjenom u Rimu. Provjera je završila s izvrsnim rezultatom: dijelovi su idealno odgovarali jedan drugome. Danas je relikvija pohranjena u kapeli u stupu sv. Veronike, jednomu od četiri potporna stupa kupole bazilike sv. Petra u Vatikanu. Svake Velike subote s balkona te kapele vjernicima se udjeljuje blagoslov s Longinovim kopljem.

Je li to doista oružje kojim je bilo probodeno Isusovo tijelo na križu? To ne znamo jer relikvija nikada nije bila predmet znanstvenoga istraživanja. Znamo samo da je to hasta koplje, tj. vrsta koplja kakva su rimski legionari koristili u I. stoljeću. S druge strane, znanstvenici su sa sigurnošću isključili mogućnost da je koplje pohranjeno u dvorcu Hofburg u Beču i koje je bilo carsko znakovlje vladara Svetoga Rimskog Carstva, autentična relikvija Isusove muke.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Svjedoci otajstva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.