VJERA U OBITELJI

Naučimo gledati svojeg bračnog druga kao Božji dar

»Ja uzimam tebe za muža – uzimam tebe za ženu, ljubit ću te i poštovati u sve dane života svojega.«

Brak

Foto: Shutterstock.com

Obred vjenčanja vrlo jasno kaže da su supružnici dar jedno drugomu, jedno po drugome. Taj dar, primljen iz Božjih ruku, obnavlja se iz dana u dan tijekom bračnog života.

Svakog mi jutra Bog daje mojega bračnog druga kao dar ljubavi, svakog me jutra poziva da ga uzmem za muža – za ženu. »Da, Gospodine, uzimam ga/je za muža/ženu i dajem se njemu/njoj da bih njega/nju vjerno ljubila/ljubio tijekom cijelog ovog dana«: to bi mogla biti naša bračna molitva, naša svakodnevna obnova ženidbenih obećanja.

U nekim posebno teškim situacijama čini se grubo, čak nepodnošljivo, poimati svojega bračnog druga kao Božji dar. Neki muževi, neke žene najradije bi rekli: »Rado bismo se odrekli takvog dara«. Pa ipak: supružnici su zatražili da se Bog uključi u njihov brak, da ih daruje jedno drugomu kao bračne drugove. Ako se pak Bog angažira u tome bračnom darivanju, to je zauvijek, dakle za svaki dan! Ako nas Bog daruje jedno drugomu svakog jutra, to je zato što smo to od Njega tražili kad smo se vjenčali.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Budući da me sam Bog daruje mojem bračnom drugu, ne moram se brinuti. Nakon nekoliko mjeseci ili godina braka, kad dođu kušnje i oluje, neki se pitaju jesu li pogriješili. »To je bila pogrješka. To nije osoba s kojom sam trebao/trebala ući u brak.« Ili: »Jesam li ja uopće za brak?« Sumnja se uvukla poput crva… Đavao je vrlo spretan i brzo nas smota brdom svojih laži. Da smo bračnog druga odabrali na svoju ruku, mogli bismo sumnjati u ispravnost te odluke. No u braku se angažira i Bog: on jamči za moj izbor. Od dana vjenčanja svojega bračnog druga primam od Boga koji me ljubi više nego što će me itko ikad ljubiti, od njega koji želi moju sreću i sreću mojega supružnika.

Bračni drug kojeg primam danas onaj je isti kojeg sam primio/primila na dan vjenčanja. Možda se čini da se promijenio/promijenila: postarao se, životne teškoće izmijenile su njegov karakter, bolest ili nesreća narušili su njegovo tjelesno ili duševno zdravlje, itd. I moj pogled na njega se promijenio, posebno ako sam ranjen/ranjena nevjerom, nekom zlobom za koju je/ga nisam smatrao/smatrala sposobnim. I želim se buniti: »To nije onaj čovjek, ona žena, s kojim/kojom sam se vjenčala/vjenčao!« No promijenio se samo privid: u onome što je jedinstveno i beskrajno dragocjeno, osoba je ostala ista, i još je tu.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

»Uzimam te za muža – za ženu – i dajem se tebi.« Ako je katkad teško prihvatiti drugog s njegovim nedostatcima i ograničenjima, katkad je još teže predati mu se kakvi jesmo, s vlastitim slabostima. Koliki nesporazumi nastaju zbog straha supružnika da ne razočaraju jedno drugo… zaboravljajući da je uvijek najgore razočaranje nedostatak povjerenja. »Misliš li da sam te oženio (da sam se za te udala) zbog izgleda, umjetničkog talenta, profesionalnih uspjeha?«

»Uzimam te i tebi se dajem.« Jedna od divota bračnog života jest postupno otkrivanje istine o tome tko moj bračni drug doista jest. Radujmo se kad se sruše iluzije, jer iluzije su lažne. Stvarnost je uvijek veća od snova zato što je istinita. Tražimo od Duha Svetoga blistavu pronicavost ljubavi, a ne ubitačnu oštrovidnost osobe koja nemilosrdno analizira nečije pukotine i pogrješke. Nitko ne vidi kakvi doista jesmo bolje od Boga i nitko se poput njega ne divi onomu što jesmo. Gledati svojega bračnog druga Božjim očima znači otkriti, pod ranama koje ga izobličuju, neizrecivu ljepotu djeteta Božjeg.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 26. lipnja 2012.

Možda vam se svidi