Teško je o ovoj tematici razgovarati sa svijetom, jer je svijet prihvatio dogmu panseksualizma. Svijet je sam sebe uvjerio da bi svatko trebao imati spolne odnose s bilo kim i bilo kada on ili ona to želi, s nekoliko iznimaka. To da neograničeni spolni odnosi mogu uroditi djecom, riješeno je kontracepcijom i ako je potrebno pobačajem.

Ali, u trenutku otvorenosti mnogi će priznati da je spolni odnos više od igre i da su ljudi više od predmeta koji služe uživanju. Spolni odnos ima duboke posljedice na sudionike. Spolni odnos jest duboki jezik ljubavi, koji simbolizira prisnu povezanost. To je ljubav koja se prelijeva u iscrtavanje novoga života iz Stvoriteljeve ruke. Ni na koji način nije površna ili sporedna, već dio srži kojom je protkana čitava osoba.

Spolnost osobe može se nazvati njegovom ili njezinom estetskom srži, prostorom na kojem je osoba lijepa, pjesnička i umjetnička. Spolni je odnos također čin u kojem čovjek “izražava i usavršava” svoju ljubav za svoga bračnog druga. Svaki put kada muškarac vodi ljubav sa svojom suprugom on izriče (bilo uistinu ili ne): “Ja se tebi predajem za čitav život; predajem ti sebe u potpunosti. Ne volim nikoga drugoga na ovaj način i moja ljubav za tebe tako je cjelovita da bih želio da se ta ljubav obilato prelije u novi život, koji će tada biti znak naše ljubavi zauvijek.”

To je prirodno značenje koje spolni odnos u sebi nosi i koje ga čini ujedno lijepim i dostojanstvenim.

Kada se spolni odnos zlorabi, čini se da je u njemu uvijek jedna neizbježna tuga, koja je u najboljem slučaju zamišljenost, a u najgorem samootuđenje. Idealist u nama podruguje se zbog divne simfonije koju bismo trebali osjećati u nutrini, a koja je pokvarena udovoljavanjem nagonu za užitkom. To je na jasan način vidljivo kada osoba razmišlja o najgoroj ružnoj riječi koju čovjek može izgovoriti drugome. Taj užasan izraz koji počinje slovom ‘j’ izražava “želim ti potpuno samootuđenje koje se stječe iz nezakonitoga spolnog općenja”. To je implicitno priznanje činjenice da je spolni odnos svet i da je njegova zloupotreba tragična.

Srce gotovo svakog čovjeka razumije da spolni odnos nije i ne bi trebao biti uzet kao tričarija. Spolni odnos nije samo zabavna aktivnost. Ono što je svojevremeno bilo popularno na zapadu pod engleskim nazivom “hooking up” (navika susretanja i vođenja ljubavi s osobom koju nikada zatim nećete susresti) bila je jedno od najtužnijih kulturalnih modnih ludila koja su ikada zahvatila svijet.

Zaključak

Ponašanje koje nije čedno ne će donijeti sreću jer stvara kratki spoj s bogatijim, mirnijim i mnogo temeljnijim ljubavima, kao što su agape, prijateljstvo i prisnost. Kada se muškarac čedno udvara djevojci, on otkriva dubinu njezine osobe, što je samo za sebe duboko ispunjavajuće. Kada žena inzistira na čednosti, ona uspostavlja ispravan temelj njihova odnosa, što je u suprotnosti s “robovanjem” osjećajnoj vezi s muškarcem koji se za nju nije vezao počinjenim spolnim odnosom. Muškarac koji inzistira na čistom udvaranju, izgradit će samopouzdanje kod svoje žene, učinit će ju privlačnijom i pomoći joj da bude dobar model njegovoj djeci. Čistim udvaranjem i muškarac i žena izbjeći će tužan osjećaj trivijaliziranja spolnog odnosa. Pravo kršćanstvo ne može prihvatiti laž ovoga svijeta, bez obzira na to koliko je prevladavajuće ona prihvaćena. Kao kršćani mi se moramo držati istine o spolnosti i istine o čovječnosti. Spolnost je dobra, lijepa i pridržana za brak. A mi, s pomoću Božjom, možemo živjeti u dostojanstvu čednosti.

Preuzeto iz knjige Thomasa G. Morrowa “Kršćansko udvaranje u svijetu naglašene spolnosti – vodič za katolike”