TEOLOGIJA TIJELA

Je li ‘misionarski položaj’ jedini prihvatljiv za katolike u vođenju ljubavi?

Ukoliko uistinu želite “dobar seks”, počnite zazivati Boga – koji jest ljubav – da bude s vama. (Ne brinite. Bog se ne će zacrvenjeti. On je stvorio spolnost.) Neka vam svjetla budu upaljena. Svjesno obnovite svoju ženidbenu privolu jezikom svojih tijela

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Je li za katolike “misionarski položaj” jedini prihvatljivi oblik spolnoga čina?

Za čitatelje kojima nije poznat ovaj izraz, “misionarski položaj” označava spolni čin tijekom kojega je muž na ženi, dok je ona na leđima i licem okrenuta prema njemu. Priče se razlikuju, no čini se da je tako nazvan jer su ga misionari promicali kao “ispravan” položaj među domorodačkim stanovništvom koje su evangelizirali, odgovarajući ih od drugih položaja kao neosobnih i nalik životinjskima.

Iako se ni za koji položaj ne može reći da je u sebi i po sebi neispravan, ipak su (ako je priča točna) ti misionari imali pravo. Znakovito je, na primjer, što ljudi spolni odnos s leđa opisuju kao “pseći stil”. Takvi opisi obezvrjeđuju ljudski pristup spolnosti. To ne znači da je taj položaj inherentno pogrješan, ali sjedinjenje licem u lice, umjesto s leđa, može samo pomoći u poticanju osobnoga karaktera supružničkoga sjedinjenja.

Ako se sjećate naše rasprave o Knjizi Postanka, Adam je otkrio da se razlikuje od životinja upravo po svojoj spolnosti – po svojemu pozivu da ljubi putem tijela. Ali koja je bila prva posljedica istočnoga grijeha? Adam i Eva su se sakrili jedno od drugoga i od Boga.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Što god da su napravili, to je bilo ispod njihova dostojanstva kao ljudskih bića. Na neki način, spustili su se na životinjsku razinu. Muž i žena bi u svojemu spolnomu odnosu trebali činiti sve što je moguće kako bi potaknuli istinski osobno i intimno međusobno sjedinjenje, umjesto da se spuštaju na razinu pukoga zadovoljenja instinkta kao što to čine životinje.

Jednom sam čuo da intimnost znači “pogledom prodrijeti u mene”. Ako muž i žena tijekom spolnoga čina namjerno skrivaju svoja lica jedno od drugoga, tada nešto nije u redu. Oni bi trebali biti u stanju prodorno gledati jedno drugomu u oči upravo u tomu najranjivijemu trenutku – da, u trenutku vrhunca – i naslađivati se u otajstvu tako intimnoga međusobnoga spoznavanja. Svaka je osoba neiscrpivo otajstvo. Pristupa li se spolnosti s ciljem potpunijega spoznavanja otajstva svojega bračnoga druga kao osobe (kao što je Adam spoznao svoju ženu Evu – usp. Post 4,1), onda položaj nije ni važan.

Što je pogrešno u nastojanju da svoj spolni život začinite malom promjenom?

Svjetlost svijeća, krasno ozračje, nošenje privlačne spavaćice, promjena mjesta i položaja svakako mogu doprinijeti sveukupnomu doživljaju. Malo bi ljudi to zanijekalo. No, istinski “dobar” seks nema nikakve bitne veze s tim stvarima.

Spolni odnos pruža najveće moguće ispunjenje onda kada se muž i žena bezuvjetno predaju jedno drugomu – i prime jedno drugo – u potpuno nagoj i iskrenoj objavi svojih osoba. Ako spolni odnos nije istraživanje neiscrpivoga otajstva druge osobe, “partnerima” će neizbježno u takvoj razmjeni postajati sve dosadnije. Način na koji nas društvo uči da razmišljamo o spolnosti pothranjuje takvu dosadu. Stoga na tržištu ima na tisuće “priručnika o seksu” napisanih u namjeri da pomognu parovima začiniti svoj spolni život.

Većinom vam ti priručnici daju savjete zbog kojih će vam, ako ih primijenite, bračna soba nalikovati sceni iz pornografskoga filma, umjesto da vam pomognu iskusiti Božju ljubav i imati udjela u njoj. Ukoliko muž svoju ženu mora odjenuti poput pornografske zvijezde da bi se “napalio”, ukoliko par mora stalno tragati za novim i sve iskrivljenijim položajima tijela da bi izbjegao dosadu, ukoliko neki od supružnika mora postati tek glumac u scenariju koji je onaj drugi smislio u svojoj mašti, ukoliko par stalno traga za novim “tehnikama” kojima će pojačati svoj tjelesni užitak umjesto da traži kako će s više ljubavi učvrstiti svoje bračno sjedinjenje, onda je nešto jezovito krivo.1

Ukoliko uistinu želite “dobar seks”, počnite zazivati Boga – koji jest ljubav – da bude s vama. (Ne brinite. Bog se ne će zacrvenjeti. On je stvorio spolnost.) Neka vam svjetla budu upaljena. Svjesno obnovite svoju ženidbenu privolu jezikom svojih tijela. Mislite ono što izgovarate, a izgovarajte ono što mislite.

Bezuvjetno predajte cijeloga/cijelu sebe svojemu supružniku. Bezuvjetno prihvatite svojega supružnika. I dok činite to, gledajte prodorno i postojano jedno drugomu u oči te, dok budete eksplodirali u ekstazi istinskoga zajedništva osoba, zahvalite Bogu na radosti koju upoznajete time što ste stvoreni na njegovu sliku.

Čini se da izvođenje stvari na moralan način oduzima spontanost. Zašto se čak ni oženjeni parovi ne mogu jednostavno prepustiti trenutnoj strasti?

Već smo puno kazali o tomu kako je potrebna potpuna promjena paradigme da bismo razumjeli istinu i značenje spolnosti, o potrebi da se zagledamo u Božji plan na početku, o neurednosti naših strasti uzrokovanih istočnim grijehom te otkupljenju naše spolnosti u Kristu. Ako muž i žena spontano slijede svoje neuredne strasti, njihova će međusobna ljubav biti zasjenjena sebičnošću. Oni će neizbježno završiti iskorištavajući jedno drugo.

Crkveno učenje oduzima od te vrste spontanosti, kako i treba. No istodobno nas Krist poziva na drugačiju vrstu spontanosti, na spontanost koja donosi mnogo više ispunjenja i koja se javlja nakon što uložimo zajednički napor vježbajući se u istini ljubavi. Putem neprestanoga prihvaćanja našega otkupljenja u Kristu preobražava se i sam karakter naših spolnih želja.

Što više budemo doživljavali tu preobrazbu, iz nas će više provaljivati želja da se učinimo istinskim darom – i to s daleko suptilnijim i plemenitijim intenzitetom od onoga koji bi puka požuda ikada mogla rasplamsati. Parovi bi trebali slijediti strast takvoga trenutka – s radošću i posvemašnjim predanjem. Čineći to, spontano će se prepustiti zahtjevima ljubavi.

Jednom sam čuo ovakvo objašnjenje: neka neškolovana osoba može “spontano” lupati po tipkama glasovira i biti zadovoljna što je uspjela proizvesti buku. Ali u konačnici, to je zapravo sve – buka bez značenja. S druge strane, kada koncertni pijanist “spontano” dotakne tipke, stvara zvukove ljepote koji su u stanju uzdići dušu do nebesa i dalje. Ali kao što svi znademo, iza ljepote glazbe krije se doživotna samodisciplina i vježbanje, doživotni napor usmjeren na usavršavanje pijanističke vještine.

Napor potreban za spontano “sviranje prekrasne glazbe” putem spolnoga sjedinjenja nije ništa manje zahtjevan. Da biste postali “profesionalni ljubavnik”, potreban je čitav život uz dugotrajno nošenje onoga “četvrtoga prstena”. Ali radost koju ono donosi toliko je veličanstvena da se “buka bez značenja” uzajamno iskorištavajućih orgazama s njome ne može uopće uspoređivati.

Sve ovo izgleda tako teško. Zar ne može spolnost biti samo zabava?

Spolnost jest teška. Kao ništa drugo, prisiljava nas na bavljenje temeljnom “stvari” života. Način na koji shvaćamo, razmišljamo i živimo našu spolnost ima vječite posljedice.

Budući da je spolnost doslovce najkreativnija sila u vidljivu svijetu (ništa nije veće od sile pomoću koje surađujemo s Bogom u stvaranju ljudskoga života), ona je pri zloporabi ujedno i najdestruktivnija. Spolnost nas suočava s najtemeljnijim i najsnažnijim čežnjama naših duša i prisiljava nas da se uhvatimo u koštac s razlikama između svojih najviših težnja i najnižih sklonosti. Prisiljava nas na izbor između dobra i zla, između ljubavi i svega što je oprječno ljubavi, između služenja Bogu i drugima (mojoj supruzi i našemu potencijalnomu potomstvu) nasuprot pukomu služenju sebi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ivan Pavao II. ide tako daleko da kaže kako je spolno sjedinjenje “pitanje života i smrti”. Kad supružnici postanu “jedno tijelo”, zapaža, “oni se nađu u situaciji u kojoj se sile dobra i zla bore i natječu jedne protiv drugih”.2

Ah! To je uistinu teško. Ali ovdje postoji prekrasan paradoks. Kada prestanemo pokušavati pobjeći od njezine težine i umjesto toga prigrlimo vječitu veličinu njezine važnosti, ona nam prestaje biti teret. Spoznajemo smisao Kristovih riječi: “Uzmite jaram moj na sebe… I naći ćete spokoj dušama svojim” (Mt 11,29–30).

Živjeti istinu o spolnosti silno je radosno. Jednostavno ne postoji ništa što se može usporediti sa zadovoljstvom življenja u skladu sa slikom po kojoj smo stvoreni. Jednostavno ne postoji ništa što se može usporediti s radošću muža i žene koji prigrle istinu – sa svim njezinim rizicima, sa svim njezinim posljedicama i odgovornostima – kada se uzajamno zagrle u intimnosti svojega sjedinjenja.

Unatoč tomu što nas mediji potiču da tako mislimo, spolnost nije namijenjena našoj zabavi. Naše genitalije nisu “seksualne igračke”. “Zabava” nije ispravna riječ za bračno sjedinjenje. Više mu odgovara vrhunsko ekstatičko blaženstvo. I ako shvatimo da su sakramenti predokusi neba, nije tek klišej reći da je istinski, iskreni spolni čin iskustvo neba na zemlji. Kao što Katekizam kaže: “U radostima njihove ljubavi [Bog daje supružnicima] već na ovome svijetu predokus svadbene gozbe Jaganjčeve.”3

Ukoliko želite najbolji mogući seks u životu, onda predajte svoju spolnost, svoj život, svoj spolni život Isusu Kristu. Ako vam to zvuči neobično ili izaziva u vama osjećaj nelagode, onda ste prekomjerno bili pod utjecajem prevelikoga broja ljudi koji pojma nemaju o značenju života, o značenju spolnosti, o značenju Kristova poslanja u svijetu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.


1 U Ljubavi i odgovornosti (pročitajte str. 278–287) Ivan Pavao II. pravi razliku između “tehnike” u bračnim odnosima i “kulture bračnih odnosa”. Sama riječ “tehnika” podrazumijeva umjetnu ili depersonalizirajuću analizu spolne intimnosti. S druge strane, ispravna “kultura bračnih odnosa” dovodi do istinskoga ispunjenja jer dopušta i mužu i ženi da prodru i dožive međusobne “svjetove”. Neinteresna, altruistička nježnost u bračnim odnosima, govori on, omogućuje “sposobnost spremnoga ulaska u emocije i iskustva onoga drugoga, što može odigrati veliku ulogu u harmoniziranju bračnoga spolnoga čina”.

Primjerice, ta neinteresna (bezuvjetna) muževljeva nježnost dovodi ga do shvaćanja postupnoga spolnoga uzbuđivanja njegove žene i nadziranja vlastite reakcije na to, kako bi doveo svoju ženu do vrhunca zajedno sa sobom. Bez takve nježnosti, postoji opasnost da bi muž mogao težiti prema podvrgavanju svoje ženu zahtjevima svojega tijela. Dakle, uvijek motivirani ljubavlju, supružnici namjerno rade na određivanju trenutaka kada će jedno drugomu donijeti puninu radosti u njihovu sjedinjenju. To se prilično razlikuje od hedonističkoga nastojanja kako pojačati tjelesni užitak.

2    TT 115,2

3    KKC 1642


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 16. ožujka 2015.

Možda vam se svidi