Kršćansko se poimanje čistoće ne smije miješati s društvenim poimanjem “čednosti” (u jednomu smislu te riječi), to jest s pristojnošću ili doličnošću. Društveno poimanje pristojnosti određuje u kolikoj se mjeri ljudsko tijelo može izložiti pogledima drugih, o kojim se dijelovima toga tijela može govoriti i koji se izrazi pritom mogu upotrebljavati prema običajima određenoga društva. Tako, dok je poimanje čistoće jednako za sve kršćane svih vremena, poimanje pristojnosti se mijenja. Djevojka s nekoga otoka u Tihome oceanu, koja nema na sebi gotovo nikakve odjeće, ne mora biti ništa manje “čedna” ili pristojna od dame iz viktorijanskoga razdoblja koja je do grla zakopčana; i jedna i druga se odijevaju u skladu s mjerilima društva u kojemu žive i, po onome što možemo reći na temelju njihove odjeće, obje mogu u istoj mjeri bili kreposne (odnosno nekreposne). Neke izraze koje je u Shakespearevo vrijeme mogla bez srama izgovoriti svaka kreposna žena, u devetnaestomu bi stoljeću mogla upotrijebiti samo potpuno razuzdana žena. Kada ljudi krše pravila pristojnosti koja vrijede u njihovu društvu zato da bi u sebi ili drugima izazvali pohotu, tada oni vrijeđaju čistoću. Međutim, ako se tih pravila ne pridržavaju zbog neznanja ili nemara, možemo im predbaciti samo loše ponašanje. Kada ljudi, što se često događa, drsko krše pravila pristojnosti jer žele šokirati i sablazniti druge, to ne mora nužno značiti da se ogrješuju o čistoću, nego se ogrješuju o milosrdnu ljubav prema drugima: jer upravo to znači uživati u tome da se netko osjeća neugodno. Ni u kom slučaju ne mislim da su pretjerano stroga ili sitničava mjerila pristojnosti dokaz čistoće ili bilo kakva pomoć u tome pitanju i zbog toga zdušno prihvaćam popuštanje i pojednostavljenje tih pravila kojemu svjedočimo. Međutim, kod toga popuštanja i pojednostavljenja ima danas jedna poteškoća. Naime, ljudi različite dobi i temperamenta ne prihvaćaju ista mjerila pa se ponekad i sami u tome teško snalazimo. Sve dok dolazi do ovakva brkanja, mislim da stariji ili staromodniji ljudi nikako ne bi smjeli mlađe ili “emancipirane” ljude smatrati pokvarenima svaki put kada su (po njihovu starome mjerilu) nepristojni. Isto tako mlađi ne bi smjeli starije nazivati lažno kreposnima ili puritancima zato što ne prihvaćaju lako nova mjerila. Naša stvarna spremnost da u drugima otkrijemo što više dobra i da nastojimo kako bi se među nama ugodnije osjećali pomoći će u rješavanju mnogih problema.

Čistoća je najnepopularnija od svih kršćanskih kreposti. No od nje nikako ne možemo pobjeći. Staro kršćansko pravilo glasi: “Ili ženidba i potpuna vjernost bračnome drugu ili pak potpuno suzdržavanje.” To je, mora se priznati, teško i u tolikoj mjeri protivno našim nagonima da nam se čini kao da je ili s kršćanstvom ili sa spolnim nagonom nešto pošlo po zlu. Ili i s jednim i drugim. Naravno, budući da sam kršćanin, mislim da je s našim nagonom nešto pošlo po zlu.

Međutim, to nije jedini razlog za takvo mišljenje. Biološka je svrha spolnosti potomstvo, kao što je i biološka svrha uzimanja hrane održavanje tijela. Jedemo li kad god zaželimo i onoliko koliko nam se svidi, očito je da previše jedemo, ali ne i sasvim preko mjere. Netko može pojesti za dvojicu, ali ne može pojesti za desetoricu.

Tek u određenoj mjeri apetit mu prelazi svoju biološku zadaću, ali ne previše. Kada bi se pak, zdrav, mlad čovjek odavao spolnome uživanju kad god bi mu se prohtjelo i kada bi se svaki put nakon toga rodilo dijete, za deset bi godina lako mogao napučiti manje selo. Takav spolni apetit bio bi smiješno i u najvećoj mjeri protivan svojoj zadaći.

Pogledajmo to s druge strane. Na predstavu striptiza doći će velik broj ljudi da gledaju kako se djevojka svlači na pozornici. Pretpostavite sada da se nalazite u nekoj nepoznatoj zemlji. Uđete u kazalište i čekate početak predstave. Gase se svjetla, a na pozornicu, obasjan reflektorima, izlazi čovjek, noseći pokriven tanjur, zatim počne polako podizati poklopac tako da neposredno prije nego što se reflektori ugase, svi mogu vidjeti da se na tanjuru nalazi rebarce ovčetine ili komad slanine. Priznajte, zar ne biste pomislili da s apetitom tih ljudi nešto nije u redu? I zar se netko tko bi odrastao u svijetu drukčijemu od našega ne bi isto tako začudio nad stanjem spolnoga nagona u nas?

Neki je kritičar jednom zgodom rekao da kada bi nabasao na zemlju u kojoj bi se prikazivao takav striptiz s hranom, kao što to rade sa ženama, zaključio bi da u toj zemlji ljudi skapavaju od gladi; time je želio kazati da striptiz ne treba pripisati spolnoj izopačenosti već gladi. U tome se potpuno slažem s njim. Kada bi stvarno postojala takva zemlja u kojoj ljudi trče na predstavu razodijevanja hrane, što bih drugo mogao pomislili osim da je u pitanju glad? Međutim, ako želimo utvrditi radi li se tu o gladi, mogli bismo to provjeriti tako da ustanovimo jede li se u toj zemlji puno ili malo. Ako bismo ustanovili da se dobro jede, morali bismo odbaciti našu pretpostavku o gladi i potražiti neko drugo objašnjenje. Isto tako, prije nego što striptiz objasnimo kao rezultat spolne izgladnjelosti, trebali bismo ustanoviti da li u ovomu našem vremenu ima više spolnoga suzdržavanja nego ranije dok se još nije znalo za striptiz? Jasno nam je da nije tako. Sredstva protiv začeća učinila su spolni čin puno bezbrižnijim u braku i sigurnijim izvan braka dok javno mišljenje još od poganskih vremena nije bilo tako slobodno u pogledu nedopuštenih veza, pa čak i svih mogućih oblika spolne izopačenosti. Pretpostavka o spolnoj izgladnjelosti nije ni jedina koju možemo zamisliti. Svatko zna da spolni nagon, kao i svi drugi porivi, raste ako mu popuštamo. Gladan čovjek mislit će samo na jelo, baš kao i proždrljivac – obojica uživaju u podražajima.

Još nešto. Teško ćete naći čovjeka koji će pojesti nešto što nije za jelo ili ne će pojesti hranu, nego će s njom učiniti nešto drugo. Drugim riječima, izopačeni je nagon za jelom rijetkost. Međutim, izopačeni je spolni nagon čest, zastrašujuć i teško izlječiv. Žao mi je što moram ulaziti u sve ove pojedinosti, ali to je potrebno jer su nas posljednjih godina kljukali debelim lažima u vezi s čovjekovom spolnošću. Već su nam uši oglušile od slušanja o tome kako između želje za spolnim činom i svih drugih prirodnih želja nema nikakve razlike, samo treba odbaciti glupe predrasude o potiskivanju toga nagona pa će sve biti u redu. To nije istina. Čim pogledate činjenice, čim zaboravite na propagandu, vidjet ćete da to nije istina.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Elementarno kršćanstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.