Odgajati djecu uči se cijeli život. Odgajati znači pustiti dijete da se u njemu razvija dobro, pomoći mu da u njega uđu Božje snage i da zakoče svako zlo koje bi ga moglo zavesti, zaslijepiti i odvesti krivim putem. Te snage ulaze u dijete kroz ljubav. Bog je ljubav i tko ljubi ostaje u Bogu i Bog u njemu. No ljubav je tako širok pojam da ljudi sve što čine, što mogu i što žele nazivaju ljubavlju.

Silazili su s planine. Majka je išla naprijed, potom trogodišnja djevojčica, a iza nje otac. Djevojčica je radosno vrištala, bacala se na travu i od sreće valjala po njoj, a onda je tiho išla iza majke. Odjednom je ugledala neki cvijet, zastala, ubrala ga i onda oduševljena pozvala majku da joj ga pokaže. Majka se nije okretala. Djevojčica je uporno trčala za njom, skupila svu snagu da je stigne, gotovo da je pala preko kamenja i trave na putu. Glasno je viknula: “Gledaj, mama, krasan cvijet!” Očekivala je da će je majka zagrliti, pohvaliti je što je našla cvijet i reći joj da je ona najdragocjeniji cvijet koji postoji. No ona se okrenula i upozorila je da ne trči jer bi mogla pasti. U djevojčici se nešto slomilo, zaustavila se. Činilo se kao da je iz nje nestalo svjetla, da su je napustile snage. Tada je ipak zadnjim trzajem ruke pružila majci cvijet.

Očekivala je pohvalu. Majka je uzela cvijet, pogledala ga, izrekla samo neki blijedi “da”, okrenula se i otišla dalje. Djevojčica je spustila glavu, prebirala nešto prstima, a onda su joj suze počele teći niz lice.

Što je bilo pogrešno? Dijete je prvi put doživjelo planine, travu, sunce i oblake, povjetarac i roditeljsku ljubav u hodu niz planinu. Djevojčica je pronašla cvijet i to je za nju bilo životno otkriće, morala je to podijeliti s nekim tko će je pohvaliti, tko će je podignuti visoko i reći joj da je najbolja djevojčica na svijetu. To joj je trebalo, trebala joj je jedna majčina riječ koja bi je ponijela naprijed. Umjesto toga dobila je prijekor, hladnoću i šutnju. Kao da je nešto u njoj umrlo, kao da je izgubila majku. Dok je radosno trčala, očekivala je da će je majka pohvaliti što čak i preko kamena i trave tako uporno, dobro i sigurno trči. Umjesto da pohvali ono dobro što je djevojčica napravila, majka ju je upozoravala na zlo, na pad, na ozljedu, na ono što bi se moglo dogoditi.

Bile su to naoko sitne stvari, ali će djevojčica te rane nositi cijelog života. Ona će osjećati da nije imala majku, da je majka nije voljela i da sve što je u životu radila nije imalo smisla. Koliko je dobrih djela u životu propalo jer nije bilo nikoga tko bi se nasmiješio, tko bi pohvalio, tko bi se začudio nad malim, sitnim otkrićem djeteta.

Uspinjao sam se prema vrhu planine. Susreo sam mlade roditelje kako s djetetom od dvije i pol godine i s djevojčicom od osam godina idu niz brdo. Daleko iza njih, gotovo kilometar, ostao je drugi dječak. Pitao sam se pripada li njima ili nekom drugom.

Vidio sam kako se zgurio, sjeo na zemlju, oborio glavu i tiho slagao kamenčić na kamenčić. Vidjelo se da se ne zabavlja nego da ga nešto iznutra boli. On je ostao, a nitko se od roditelja nije sjetio zovnuti ga, nitko ga nije čekao, nitko nije došao podići ga, pitati boli li ga nešto, je li mu teško ili ga nešto muči. Osjećao je da ne pripada svojoj obitelji, da nema nikoga tko bi se za njega brinuo, tko bi ga volio, tko bi ga tražio. Došao sam blizu njega. Razmišljao samo što bi mu rekao. Gledao sam ga neko vrijeme, a on je gledao mene. Pogledi su nam se sreli. Potom sam pogledao nizbrdo i vidio oca kako stoji, gleda i maše sinu da dođe. Upitao sam ga čiji je, kome pripada. Samo je hladno mahnuo rukom rekavši:

“Moji su roditelji otišli tamo negdje dolje niz planinu.” Tada sam mu rekao: “Gle tata te zove, pođi, on te čeka.” Otac je nasreću i dalje mahao. Sin ga je ugledao, uzeo nekoliko kamenčića u ruke, pa najprije polako, a onda sve žurnije te naposljetku trčeći krenuo.

Dolje ga je čekao otac. To je najljepše što se djetetu može dogoditi. Uvijek se zanimati za dijete, pitati ga što mu je, odgovoriti na sva njegova pitanja, pohvaliti ga i za najmanju sitnicu, našaliti se s njime i slušati kako dječak pripovijeda ocu ili djevojčica pita majku – to je način da djeca spoznaju sebe i odrastu u dobro odgojene ljude.

Uspinjući se dalje uz planinu, sreo sam oca i uz njega petogodišnjeg sina, odjevena slično kao otac, s kapom na glavi i stotinu pitanja na koja je otac radosno odgovarao. Sin je bio ponosan, vidjelo se na njemu da ga otac priznaje svojim partnerom u razgovoru, da može oca sve pitati i da je pametan, da ga otac drži vrijednim. Bilo ih je lijepo promatrati. Neka čudesna milina ležala je u toj dvojici, ocu i njegovu malom sinu.

Kako je potrebno viknuti odraslima da ih djeca vole i trebaju, da je to najbolji životni posao i da se život isplati jedino radeći za djecu i s djecom. Vidim, zapadni svijet je zajedno s nama nekamo odlutao od vlastitog središta. Nažalost, ne samo svijet Europe i Zapada. Šteta! Treba napraviti zaokret prema središtu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića “Ostati uspravan”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.