“Podaj dite ćaći” zvučan je naslov predavanja zbog kojeg su mnogi svojevremeno prvi put čuli za fra Serđu Ćavara, mladog hercegovačkog franjevca na službi u Zagrebu.

Rođen 1986. u Sarajevu, fra Serđo se posljednjih godina bavi temom krize očinstva, a nedavno mu je u izdanju Salesiane objavljena knjiga “Otac“. Radi se o djelu koje nam pokazuje kako od “izgubljenih sinova” nastaju izgubljeni muškarci i očevi, nudeći pritom smjernice za otkupljenje i preobrazbu očinske uloge u sadašnjem vremenu.

Fra Serđo trenutno obnaša službu odgajatelja 23 bogoslova u franjevačkom samostanu u Dubravi, gdje smo i vodili ovaj razgovor.

– Fra Serđo, premda ste odrasli u obitelji te ste mnogima “duhovni otac”, netko bi mogao reći da kao svećenik, koji nema vlastite djece, niste najsretniji izbor za pisanje knjige o očinstvu. Kako ste, uopće, došli na ideju da pišete o ovoj temi? Na koji biste način usporedili ulogu “fizičkog” i “duhovnog” oca, koliko su one slične?

Zapravo se s temom očinstva susrećem čitav život: od vlastitog oca do odgoja i rada s bogoslovima. Pritom je najveću ulogu imao don Mladen Parlov, moj mentor na doktoratu, koji me uputio da proučim krizu očinstva u modernom društvu. Zanimljivo mi je koliko je uloga oca važna, lijepa i velika, a koliko se o njoj – zapravo – malo govori, pogotovo kod nas. Morao sam se značajno osloniti na strane autore i istraživanja kako bih ovu temu upoznao i sa stručne strane.

Paralelno sam u sebi – kroz ispovijedi, duhovne razgovore i povjeravanje ljudi o vlastitoj intimi i problemima – otkrivao dar duhovnog očinstva.

Od jednog drugog svećenika, don Jakova Rađe, čuo sam misao koja mi se jako svidjela, a to je: “Očinstvo je stav srca”. I s time se duboko slažem. Biti tu, interesirati se za čovjeka te ga savjetovati, davajući mu pritom slobodu da sam napravi svoje korake te ide naprijed u životu. Ne treba ti neka posebna služba ili titula da budeš otac, dovoljno je da možeš unijeti tračak svjetla u nečiji život.

Zapravo, mislim da se tek u svojoj duhovnoj dimenziji uloga oca do kraja iscrpljuje: nije dovoljno biti hranitelj i odgojitelj, već muškarci moraju razviti i duhovni autoritet. Nažalost, dnevne obveze i poslovi te tempo života nerijetko nam priječe da upoznamo duhovno blago koje posjedujemo.

– Slično tome, u knjizi spominjete kako je za očinstvo ključan odnos muškarca s Bogom Ocem. Na koji ste način vi razvili taj odnos i što on uopće predstavlja?

Moj se odnos s Bogom Ocem počeo mijenjati i produbljivati posljednjih nekoliko godina molitvom, čitanjem, susretanjem s temom očinstva u karizmatskim stvarnostima te u susretima s ljudima.

Veliku ulogu odigrale su ispovijedi gdje sam po Božjem milosrđu i dobroti, zagrljaju i nježnosti, osjetio da je on doista nježan i da smo mi razlog njegove radosti. Još kada si posrednik te milosti, kao svećenik u ispovjedaonici, možeš puno lakše doživjeti Božje očinstvo.

Među dobrim dijelom vjernika još uvijek postoji strah od Boga i tu svijest moramo mijenjati. Bog je izvor svih milosti i svaka nas naša pobožnost treba voditi k njemu. Kako kaže katolički autor Neal Lozano, ne moramo više biti robovi i raditi neki sitan posao, Božja kuća je naša kuća.

– Kako smo kao Crkva došli do toga da zaboravimo sliku milosrdnog oca?

Ne znam, doista. Možda nam je bilo lakše razvijati kult svetaca, možda je ponegdje bilo i želje za kontrolom: da se slikom oštrog i strogog Boga zadrži poštovanje kod ljudi.

No kao i u odnosu zemaljskog oca i djeteta, to je kratkoročno rješenje. Možda ćeš prijetnjom i galamom nešto ostvariti, ali dugoročno se tako ne može graditi kvalitetan odnos.

Fra Serđo Ćavar na predstavljanju knjige u Dubravi. Foto: Salesiana

– U knjizi navodite nekoliko problema modernog očinstva i općenito muškaraca poput narcizma, bježanja od odgovornosti, želje da se ide lakšim putem i dr. U čemu se, prema vašem mišljenju, konkretno očituje kriza očinstva i muževnosti u svijetu?

Današnjim se muškarcima uopće teško odlučiti da postanu očevi i muževi jer su okruženi nebrojenim opcijama i mogućnostima koje su usmjerene isključivo na njihove potrebe. Zbog toga se pojačano razvijaju narcizam, individualizam, sebičnost i hedonizam o kojima pišem, a za koje istraživanja pokazuju da su posljednjih 30-40 godina u rastu.

Dapače, čini mi se da je danas muški spol taj koji je ugrožen. Muškarci se teže nose s izazovima, češće obolijevaju od karcinoma, skloniji su suicidu i ovisničkom ponašanju te su općenito tjelesno, psihički i duhovno manje zdravi od žena. Očito je da muškarac nije stvoren samo za sebe, da ga to, u konačnici, čini jako nesretnim. Da bi bio otac i ispunio tu vrhovnu mušku ulogu u zemaljskom i u duhovnom smislu, bližnji ti mora biti važniji od vlastitog “ja” ili barem na jednakoj razini, a mnogima nije. Brak i obitelj predstavljaju im samo teret.

Tu veliku tjeskobu primjećujem i u vlastitom radu s muškarcima. Pokazalo se korisnim posvješćivati im da ih Bog nije stvorio da se vrte sami oko sebe te da u njima već postoji klica brige za drugoga koju treba njegovati.

Ukratko, narcizam je izvor velike nesreće, a od njega, nažalost, nismo imuni ni mi, svećenici.

– Spomenuli ste “opcije i mogućnosti” koje su usmjerene isključivo na muške potrebe. Čini mi se da su neki muškarci u takvim, osobito virtualnim, stvarima zapravo pronašli bijeg od odgovornosti i problema, pustivši svijet, s posljednjih nekoliko turbulentnih desetljeća, da prolazi mimo njih. Podsjeća me to na jedan Gibonnijev stih: “Ti ćeš biti sve u pravu, a ja ću imati svoj mir”, u smislu: “Neka bude po tvom, samo me pusti.” Kako da muškarac izađe iz tog lažnog mira i preuzme ulogu u svijetu koju je Bog za njega zamislio?

Nadovezao bih se sličnim Gibonnijevim stihom, ali iz pjesme “Drvo”, gdje kaže: “Jedna slika oca moga, u samoću urasloga.”

Kroz različite procese posljednjih desetljeća, poput pojave feminizma, seksualne revolucije i dr., muškarac je ostao sam i branio se šutnjom (ponegdje, nažalost, uz agresiju). Zato najvažnijim smatram potaknuti muškarce na razgovor, dati im priliku da se izraze i pričaju. Da pronađu prijatelje, kumove, neku zajednicu gdje mogu, u slobodi, svaku temu staviti na stol: od osjećaja kojih ih prožimaju do problema s kojima se susreću.

– Kako potaknuti muškarca da progovori o osjećajima, osobito ako je cijeli život učen da se o tome ne priča? Kako mu uopće približiti da je on jednako muško i kad iznosi svoje emocije? 

Nedavno sam na krštenju nećaka promatrao njegova oca, svog brata, koji ima 30 godina te našeg oca koji ima 60 godina, koliko je njihov pristup u odgoju drugačiji. Radi se o potpuno različitim svjetovima: kako se nas odgajalo i što se zahtijevalo od muškarca tada, a koji su zahtjevi odgoja danas.

Što se tiče razgovora, mislim da će se svaki muškarac najlakše otvoriti u prisutnosti drugih muškaraca. Jesu li to jedan, dvojica ili više njih, manje je bitno, važnije je da se stvori atmosfera povjerenja. Netko će se možda lakše otvoriti u neformalnom okruženju, poput druženja ili roštilja, netko drugi u molitvenom.

Ovdje, u Dubravi, dvije sam godine imao skupinu očeva koji su dolazili jednom mjesečno na susrete te sam ih nakon svakog nagovora pozvao da svoja razmišljanja podijele u krug. Vodio sam i skupine Exitus gdje su svi muškarci bili motivirani na razgovor.

Nekad imam osjećaj da, kad muškarac počne pričati, može biti opširniji i slobodniji od žena.

– Osobno svjedočanstvo možda je ono što najlakše potakne ljude na promjenu. I sami u knjizi navodite konkretne primjere iz života muškaraca koji su spoznali nešto o muževnosti ili očinstvu te to primijenili u životu. Možete li reći koji vas je od njih najviše dotaknuo?

Osobno su mi najljepši trenuci u svećeništvu kad vidim da muškarac zaplače. To je toliko iskreno, čisto i oslobađajuće. Mnogi su godinama, ili čak cijeli život, neke događaje i emocije držali u sebi te ih nikada nisu podijelili. Svjedočiti oslobađanju velikog tereta je svet trenutak.

I žene su mi više puta rekle koliko im je to dragocjeno. One muškarčevu otvorenost i ranjivost uopće ne smatraju znakom slabosti, dapače, osjećaju da su tada najdublje povezane s njima.

Knjiga ‘Otac’ koju potpisuje fra Serđo Ćavar. Foto: Salesiana

– Među važnijim ulogama oca koje spominjete u knjizi je “deidentifikacija”, tj. odvajanje djeteta od majke. Fabrice Hadjadj će to u svom djelu “Biti otac sa sv. Josipom” nazvati rezanjem pupčane vrpce kojim otac uzima dijete od majke i predaje ga Bogu. Kako zauzeti svoje mjesto u obitelji, osobito u situaciji kada majka isključuje oca iz odgoja te sve preuzima na sebe – za što ste posudili izraz “majčinski šovinizam”?

Slažem se s Hadjadjom, odlična misao.

Prvi preduvjet je da muškarac/otac mora jako, jako, jako ljubiti svoju suprugu. Brak je, za razliku od odgoja djece, sakrament te ga treba svakodnevno hraniti. Istovremeno otac majci treba polako davati do znanja da ulazi u život djeteta i preuzima dio odgovornosti na sebe. Vjerujem da će žene, ako im muškarci pruže kvalitetno vrijeme, puno lakše prepustiti djecu.

Što se tiče “majčinskog šovinizma”- izraza koji sam preuzeo od danskog autora Jespera Juula – činjenica je da kod nas mnoge žene još uvijek misle da je odgoj isključivo njihova domena i da su jedino one u pravu u pitanjima djetetovih potreba. Kasnije si mnoge od njih prigovaraju za svaki djetetov neuspjeh ili promašaj, pitajući se što su mogle bolje i gdje su pogriješile.

Slično vidimo i na primjeru vjere. Imamo puno pobožnih i dobrih majki koje su redovite u crkvi, ali njihova djeca ne dolaze. Otac nije bio prisutan, što svojom krivnjom, što možda odnosom žene prema djeci, a to je utjecalo na sliku nebeskog Oca i vjerske stavove.

Juul, naprotiv, ističe da je otac jednako kompetentan odgojitelj u svim segmentima roditeljstva, osim u dojenju. I zato se, dodaje, muškarac treba izboriti za očinski integritet kako bi od najranijih stadija bio uključen u odgoj, jer se tek uz njega događa svestran emocionalni i kognitivan razvoj djeteta.

Tata također predstavlja most u društvo i svijet. On je prva osoba koju dijete upoznaje nakon majke te mu, osobito kroz igru, otkriva sliku vanjskog svijeta. Dodajmo tome da ozbiljna istraživanja pokazuju kako djeca u čiji je odgoj uključen otac ostvaruju bolji uspjeh u školi te su manje sklona ovisničkom ponašanju.

U tom smislu treba “podati dite ćaći”. Vrijeme je da se muškarac emancipira, da pokaže da može sve jednako, od hranjenja do presvlačenja i svih drugih segmenata odgoja. Otac mora biti stup i uporište, svjetionik sigurnosti na nemirnom moru života.

Želim ovdje naglasiti važnost dobre bračne komunikacije, koja je temelj zdravog odnosa i dobrog očinstva i koja može puno utjecati da se lakše “prereže pupčana vrpca”. Prvo interes i briga za suprugu, tek onda za djecu.

– U brizi za suprugu, ulogu ima i preuzimanje kućanskih poslova. Osobni prijatelj, muž i otac šestero djece, jednom je prilikom rekao da naša generacija podsjeća na biblijske “radnike posljednjeg sata”. Dok je u prošlosti muškarac – zbog društvenih, ekonomskih i sigurnosnih okolnosti – na puno jasniji način bio preokupiran privređivanjem i zaštitom, danas, u vremenu relativnog blagostanja i mira, mora preuzeti neke druge odgovornosti. Kako preuzeti uloge koje su se sve donedavno smatrale uglavnom ženskima, a ne osjećati se demaskulizirano?

Osobno mi nijedan posao nikada nije bio ispod časti. Od malena sam prao čaše, čistio sanitarije i ribao podove u obiteljskom ugostiteljstvu te me to čak i odmara.

Iz te perspektive vjerujem i da će se svaka osoba osjećati više kao muškarac ako odradi kućanske poslove, osobito s ciljem da provede više vremena sa suprugom i djecom.

S obzirom na to da su žene već napravile iskorak na tržište rada, a mnogima to, uz kuću i djecu, nije bilo nimalo lagano, onda svakako i muškarac može sudjelovati. No ako mu baš neki posao vrijeđa osjećaj muškosti, vjerujem da se sve može iskomunicirati…

– Na čemu je uopće sazdan njegov identitet ako ga to ponižava?

Slažem se, ne čini mi se opravdanim da nekoga vrijeđaju kućanski poslovi.

Ali moramo biti svjesni da je nova slika oca jedna velika bauštela. U situaciji smo kada ne možemo više kopirati stare očeve koji su imali vlastite brige, izazove i probleme. Promjene u društvu su brze, mijenjaju su i majčinstvo i očinstvo. I ne radi se o fiksnim slikama, već gradimo zajedno. Najprije u svom malom svijetu sa suprugom, onda u nekom kružoku od povjerenja: s prijateljima, molitvenom zajednicom, župom i sl. Mi smo ti koji trebao izgraditi i oblikovati novo očinstvo.

– Kad smo već kod promjene slike očinstva, je li grijeh fizički kažnjavati djecu?

Na prvu mogu reći da je to jako osjetljivo pitanje, a da je meni lako “popovati” sa strane.

Ono što vidim, upravo u primjeru svog brata i njegove djece, da se velik broj problema može izverbalizirati, kanalizirati i preusmjeriti. Postoje različiti načini i tehnike o kojima govore ljudi stručniji od mene.

– S druge strane, čini mi se da danas muškarci puno više djeci govore “volim te”, primjećujete li to?

Da, puno više i to je doista lijepo.

Muškarci su fleksibilniji i otvoreniji te autoritarnost zamjenjuju autoritetom. Dapače, napredak ne staje samo na riječima, već moderni očevi sve dublje ulaze u život djeteta na svim razinama.

Važno je pritom zadržati onu ulogu oca koji zadaje zakone i pravila. Ključno je stoga povezati normativnu i afektivnu ulogu: norme i pravila s osjećajima i privrženosti, a ne zadržati se samo na potonjem.

Fra Serđo Ćavar. Foto: Salesiana

– U knjizi tvrdite da postoje specifično muške i ženske odgojne uloge. Na što točno mislite? Što muškarac specifično donosi u odgoj djeteta?

Osjećaj sigurnosti, samopouzdanja, bolje kontrole, osobito kroz igru gdje ga uči emocionalnoj samoregulaciji. Djeca nerijetko u igri, a to je upravo područje gdje su očevi izrazito potrebni, izbacuju frustracije i negativne osjećaje. Pogotovo muška djeca mogu kanalizirati agresiju i nezadovoljstvo, a otac im dobrim postupcima može pomoći da se bolje nose s tim emocijama.

Također, posebnu važnost ima očinski blagoslov, dobra riječ za dijete kojom mu dajemo do znanja da je vrijedno i dragocjeno.

Sada zalazimo u domenu duhovnog očinstva na koje je pozvan svaki muškarac. Nerijetko se mi, svećenici, u ispovjedaonici susrećemo s osobama koje nisu imale tatu ili je on bio odsutan. U tim situacijama iznimno su ljekovite riječi koje izgrađuju i potvrđuju njihovu vrijednost, o čemu je svojevremeno govorio i pokojni Tomislav Ivančić.

Siguran sam da svaki otac želi najbolje svom djetetu, ali mu to rijetko kaže. Dobre riječi i pohvale razvijaju samopoštovanje te omogućuju lakšu socijalizaciju.

– Što biste rekli očevima koji smatraju ili uočavaju da su pogriješili s odgojem i žele to ispraviti?

Ovisi o dobi očeva i dobi njihove djece.

Prvo, najvažniji su prisutnost i razgovor. Biti opet blizu, tražiti priliku za susret i komunikaciju. Probati s jednostavnim riječima, u nekoj neformalnoj situaciji (šetnja parkom ili ručak) poručiti: Oprosti, nisam razumio ili dao sam sve od sebe, drago mi je što te imam, volim te… To su riječi koje skidaju terete.

Također, nije u redu da mi kao djeca svaljujemo sve na svoje očeve. I prije je bilo puno toga dobroga te su mnogi svoje očinstvo živjeli posvećeno. Moj je otac krvnički radio, po 12, 13 sati u kuhinji i kroz to pokazivao svoju ljubav. Možda nije pričao o emocijama, ali ništa nam nije nedostajalo, a vremena su bila teška. U prošlosti je doista znala vladati borba za goli život, a danas trebamo biti zahvalni da imamo vremena baviti se temom očinstva.

Prijašnje generacije imale su svoje bitke, a mi imamo svoje. Najvažnije je boriti se i ljubiti, kao što kaže knjiga Anselma Grüna. To su dva plućna krila očinstva.

– Katolička Crkva nedavno se suočila s gubitkom pape Franje. Što smo o očinstvu mogli naučiti od Svetog Oca?

Prije svega geste ljubavi i blizine. Poput one slike kada je zagrlio gubavca, sjedio sa staricom za stolom ili političarima iz Južnog Sudana poljubio noge.

Bio je otac koji služi, koji se ne boji sagibati pred ljudima, što je i činio svakog Velikog četvrtka u obredu pranja nogu. To je primjer koji očevi mogu preuzeti od pape: pročitati odlomak iz evanđelja te djeci i supruzi oprati noge. Ovo može biti jako snažan i povezujući čin koji će se urezati u dječje sjećanje za cijeli život.

Sviđa mi se i jednostavnost papina izričaja. U pismu Patris corde, kojim je proglasio Godinu sv. Josipa, poručio je da su mnoga djeca danas siročad, ne zato što njihovi očevi ne privređuju, već zato što im nisu blizu.

Na drugom je mjestu pozvao roditelje da se vrate iz izgnanstva u koje su ih protjerali školstvo, kultura, mediji, TikTok i sl. Vrijeme je da se očevi i majke vrate i budu blizu djeci.