– Poštovani dekane Parlov, prema Vašem mišljenju, gdje se danas nalazi teologija u Hrvatskoj?

Na to pitanje nije lako odgovoriti. Prije je teologija bila usustavljena, znalo se još od srednjeg vijeka, pa i stoljećima nakon, što je objekt teologije i čime se ona kao znanost bavi. Današnja je teologija toliko razgranata da je teško govoriti o jednoj, jedinstvenoj teologiji.

No rekao bih kako hrvatski teolozi i teološki časopisi nimalo ne zaostaju za svjetskim teološkim izdanjima i znanstvenicima u pogledu kompetencije. Dapače, u nekim aspektima, smatram da su članci domaćih autora čak ozbiljniji i bolji…

Ono što, rekao bih, nama u Hrvatskoj nedostaje jest nekakav vlastiti teološki smjer, koji bi bio posebnost ovih prostora. Na primjer, teološki fakultet u Innsbrucku, u Austriji, razvio je takozvanu dramatsku teologiju. Slični primjeri postoje i na drugim svjetskim teološkim učilištima. Nažalost, u Hrvatskoj nemamo teologiju koja bi bila specifikum naših teoloških promišljanja i kao takva doprinos svjetskoj teologiji. Postojala je, doduše, nakon Domovinskog rata inicijativa da pokušamo razviti teologiju oprosta, kajanja i praštanja, ali nismo stigli dalje od dobrih želja…

– Zbog čega se to nije dogodilo?

Teško je reći. Teolozi su uglavnom profesionalci koji imaju svoja zaposlenja i rijetki su oni u Hrvatskoj koji se bave isključivo znanstvenim radom. Najčešće imamo i druga zaduženja poput pastoralnih; mnogi među nama su župni pomoćnici što svakako oduzima jedan dio kreativnosti i energije. No naš primaran posao je nastavnički, posvećeni smo studentima i njihovim obvezama, a tek onda dolazi vrijeme za bavljenjem znanošću. Pritom tu postoje i formalni uvjeti koji su propisani zakonom o znanosti i visokom obrazovanju, a potom i različitim sveučilišnim ili rektorskim uredbama koje je potrebno zadovoljiti za znanstveno-nastavno napredovanje. Vjerujem da bi mnogi od nas preskočili određene simpozije ili usavršavanja na kojima moramo biti kako bi ispunili formalne uvjete te se radije bavili određenom temom ili područjem u kojem smo stručni. No, nužno je zadovoljiti zakonske propise.

– Smatrate da je forma ograničavajuća?

Rekao bih da onaj tko želi uvijek može naći dovoljno vremena i energije za ono što voli, ali ponekad je jednostavnije ići linijom manjeg otpora i lakšim putevima. No stoji da je to jedan od glavnih razloga zašto se nije formirala posebna hrvatska teologija jer bi ona zahtijevala puno više rada i predanosti, angažmana i žrtve no puko izvršavanje formalnih obveza. U svakom slučaju, žal za teološkim specifikumom i dalje ostaje.

– Koje još prepreke postoje u radu teologa u Hrvatskoj, a koje ih onemogućuju u sustavnijem bavljenju vlastitim područjima i aktualnim pitanjima?

Pitanje je kako uopće reagirati na aktualne teme. Iz perspektive teologije, radi se o složenim problemima kojima možete pristupiti iz različitih aspekata, npr. s filozofskog, biblijskog, moralnog ili dogmatskog stajališta. Dijelom to i činimo. Možda ne toliko vođeni aktualnim trenutkom ili aktualnim temama, već više osobnim preferencijama i područjima koja smo specijalizirali i koja nas onda vuku u svojim smjerovima. Nije jednostavno, a možda ni mudro, izaći iz područja vlastite kompetentnosti kako bi se eventualno odgovorilo na neki aktualni izazov.

– Prošlog ljeta se u intervjuu za naš portal riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić poprilično kritički osvrnuo na stanje teologije u Hrvatskoj. Tada je rekao kako je teološka znanost kod nas „ostala blokirana u prošlosti“ te da joj „nedostaje aktualnosti i spremnosti ponuditi teološki odgovor na pitanja i probleme s kojima se suočavamo u sekulariziranom i pluralnom svijetu“. Slažete li se s njegovom kritikom?

Ne, uopće se ne slažem. Čitao sam taj intervju, i da budem iskren, čudio se biskupovom pogledu na domaću teologiju koji uopće ne odgovara istini. Dat ću nekoliko primjera. Svake godine Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu organizira pastoralni tjedan na kojem se obrađuju vrlo aktualne teme. Slično vrijedi i za naš fakultet u Splitu. Redovito u listopadu održavamo međunarodni teološki simpozij na kojem raspravljamo o važnim pitanjima. Kroz proteklih nekoliko godina naši su znanstveni skupovi bili posvećeni temama suodnosa vjere i medija, teologije i sporta, teologije i ekologije. Prethodno smo imali skupove posvećene temama teologije i lijepoga, suodnosu Crkve i suvremenog društva; emociji srama i stida smo posvetili jedan znanstveni skup. Svi ti skupovi, iako vrlo zanimljivi, nisu privukli baš previše pozornosti niti su imali nekakvog šireg društvenog odjeka. Problem je, čini mi se, što humanističke znanosti, uključujući teologiju, nisu više toliko relevantne za društvo. Danas prevladavaju praktične znanosti, odnosno tzv. STEM područje, koje ima neposredan utjecaj na ljudski život. Na naše simpozije dovodimo vrhunske predavače iz cijeloga svijeta i pokušavamo svake godine, ovisno o temi koju smo izabrali, dovesti najkompetentnije teologe, no ta su okupljanja slabo posjećena. Slično vrijedi i za zbornike radova koje objavljujemo nakon simpozija, jednostavno rijetki ih kupuju i čitaju.

Osobno smatram da ono što nas mora zabrinuti nije nedostatak bavljenja aktualnim temama već upravo ta irelevantnost teologije. A zašto je ona irelevantna? Zato što je Crkva postala irelevantna. Liberalni mediji često optužuju Crkvu zbog prevelikog utjecaja na društvo, ali iskreno utjecaj Crkve na društvene procese je vrlo slab. Crkva se u Hrvatskoj više ne smatra važnim čimbenikom društvenih procesa koji može donijeti nešto dobro, već ju se percipira kao tek jednu od nevladinih organizacija koja ovdje ili ondje eventualno ima ponešto za reći. Znači, slabi utjecaj Crkve doveo je i do smanjenja važnosti teologije.

– No teško se oteti dojmu, i to govorimo iz perspektive najčitanijeg vjerskog portala u regiji, kako je teško naći teološke glasove koji su voljni komentirati aktualne teme. Uzmimo za primjer Sinodalni put u Njemačkoj. Radi se o procesu koji traje već dvije, tri godine, a među hrvatskim teolozima, ali i biskupima, teško je pronaći nekakav relevantan osvrt na njega, premda se radi o procesu koji dotiče čitavu Crkvu. Eventualno možda u zbornicima i teološkim časopisima, no njih čita ograničen broj ljudi. S druge strane, brojni svjetski biskupi – od Australije do Afrike, uključujući i čitave biskupske konferencije – oglasili su se o procesu u Njemačkoj i njegovim možebitnim posljedicama na šire društvo. Također, iz povijesnih zapisa i arhiva te starih brojeva Glasa Koncila možemo vidjeti kako takvo zatišje nije postojalo u vrijeme objave kontroverznog ‘Nizozemskog katekizma’ krajem šezdesetih godina. Tada se među teolozima u Hrvatskoj vodila živa rasprava iz različitih kutova…

Mene, primjerice, nikada niste zamolili da prokomentiram Sinodalni put, a ne osjećam se pozvanim sam pisati o svakoj situaciji koja pogađa svijet ili Crkvu. Mislim da ima onih koji su pozvaniji za to po položaju ili području koje je bliže njihovom teološkom interesu. U ovom slučaju prvenstveno je riječ o ekleziološkoj teologiji koju bi pozvanije mogao komentirati netko tko se bavi ekleziologijom ili fundamentalnom teologijom za razliku od mene koji sam stručan u dogmatici i duhovnoj teologiji. No, ipak vidio sam u nekoliko naših katoličkih časopisa i medija komentare na Sinodalni put. Osobno se nisam osjetio pozvanim komentirati to iz svoje pozicije, premda me trenutni događaji u Njemačkoj svakako žaloste.

– Zašto?

Prvi razlog zabrinutosti je taj što je od, čini mi se, 70-ak njemačkih biskupa njih čak 65 podržalo Sinodalni put i njegove kontroverzne točke. Tek ih je nekolicina, na čelu s kardinalom Reinerom Marijom Woelkijem, izreklo da to nije dobar smjer.

Ono što mi se čini temeljnim problemom jest percepcija same Crkve. Iz glavnih tema Sinodalnog puta (četiri su teme: crkveno učenje o seksualnom moralu, uloga žene u crkvenim službama, svećenički život i disciplina te razdvajanje moći u upravljanju Crkvom, op. nov.) doživio sam kao da njegovi sudionici Crkvu percipiraju i predstavljaju prije svega kao sociološku tvorevinu, a ne kao otajstvo vjere. Crkva spada u tajne vjere, nju je utemeljio Gospodin Isus, a kada se Crkvi pristupa ili ju se tumači i predstavlja isključivo sociološkim pogledom, zapada se u pogrešku iz koje se teško izvući.

Mislim da je posvjetovljenje temeljna pogreška Sinodalnog puta jer suvremeno društvo zahtijeva svojevrstan egalitarizam u pravima i obvezama, a pokušaj da se taj stav transponira u Katoličku Crkvu jednostavno ne prolazi. Crkva tada prestaje biti tajna vjere, prestaje biti Gospodinova, postaje isključivo ljudska.

No posebno me pogađa činjenica da ovaj događaj može imati velike reperkusije na čitavu Crkvu.

– U kojem smislu, možete li precizirati?

Uzrok onome što se događa u Njemačkoj jest manjak vjere koji pogađa i druga područja te se lako može dogoditi da neke partikularne Crkve, osobito na Zapadu, također pokušaju provesti slične inicijative kako bi išle ukorak s „duhom svijeta“. U tom smislu zabrinjavajuće je da predsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija, luksemburški kardinal Jean-Claude Hollerich, praktički podržava teze Sinodalnog puta u Njemačkoj.

S druge strane, raduje me što su zajedničkim pismom reagirali biskupi iz cijelog svijeta, upozorivši na krivi nauk koji Sinodalni put širi. Drago mi je da su biskupi konačno shvatili da kao nasljednici apostola nemaju odgovornost samo za svoju biskupiju već im je povjerena briga za opću Crkvu, zajedno sa Svetim Ocem Franjom. Oni su nasljednici 12 apostola i zato moraju reagirati ako negdje u svijetu dio katoličkog tijela ide krivim putem. To se, uostalom, dogodilo s „Nizozemskim katekizmom“ koji spominjete. Čitao sam intervente kardinala Kuharića i drugih teologa iz tog vremena kao i reakcije drugih biskupskih konferencija na netočnosti ili sumnjiva krivovjerja u tom katekizmu. Upravo su njihove reakcije potaknule Kongregaciju za nauk vjere da izda upozorenje Nizozemskoj biskupskoj konferenciji.

– Zašto danas ne vidimo reakciju hrvatskih biskupa?

Teško mi je točno reći zašto hrvatski biskupi ne komentiraju ovu temu. To bi, prvenstveno, trebalo pitati njih. No ono što znam iz vlastitog iskustva jest da naš episkopat uglavnom osluškuje Vatikan i Talijansku biskupsku konferenciju te potom reagira u skladu s njihovim reakcijama. Već dugi niz godina uglavnom tako postupaju.

– Mislite li onda da hrvatski biskupi i dalje svoju ulogu vide prvenstveno lokalno, a ne globalno, tj. kroz prizmu opće Crkve?

Ne bih tako rekao. Više se tu radi o jednom nutarnjem stavu koji se oblikovao stoljećima. To je, doduše, pogrešan stav koji tvrdi da su Hrvati malen narod čiji glas ne vrijedi. Jedan naš biskup, kojeg neću imenovati, rekao mi je da se najbolje u Vatikanu vidi tko otkud potječe. Kad prelati iz SAD-a dođu u Vatikan oni otvaraju vrata ureda i prostorija kao da je sve njihovo. S istim stavom nastupaju i Francuzi i Nijemci. Hrvati, s druge strane, bojažljivo kucaju na vrata bojeći se nečijeg krivog pogleda ili riječi.

No naši biskupi su – poput svih ostalih, bez obzira sjedili oni na stolici u Milanu ili u Washingtonu – nasljednici apostola te imaju pravo i dužnost pohvaliti i podržati dobre inicijative, a kritizirati loše.

– Na početku intervjua spomenuli ste kako je teologija danas suviše razgranata, a nešto slično tvrdi i slovenski svećenik i teolog pater Marko Ivan Rupnik kojeg se u nekim krugovima smatra i tumačem teologije pape Franje. Pater Rupnik tako tvrdi da upravo podijeljenost teologije na različita područja koči njezin razvoj te općenito rad teologa.

To je djelomično točno. Vrijeme sinteza je prošlo, možda je Joseph Ratzinger zadnji veliki teolog koji spada u plejadu onih koji su uspijevali steći filozofske i teološke uvide u toliko različitih područja da bi ih mogli nazvati teolozima sintetičarima. Njegova djela praktički su svojevrsna Summa Theologiae jer gotovo da nema područja u kojem nije kompetentno pisao. No suvremeni razvitak teologije doveo je do toga da je praktički nemoguće biti kompetentan na svim područjima.

Postoji i drugi problem, a to je pokušaj da teologija bude u modi, da ovisi samo o aktualnostima. No ona bi se morala baviti najvažnijom temom, a to je Gospodin Bog. U opasnosti smo da se bavimo svime, a Boga – onoga koji je najvažniji – zanemarimo.

– U Hrvatskoj je posljednjih godina primjetan pad interesa za teološkim fakultetima. Neki studiji, poput teologije u Rijeci, pritom su ugašeni, a neki jedva egzistiraju. Kako komentirate manji priljev studenata i koji su, po Vašem mišljenju, njegovi uzroci?

Sigurno je jedan od glavnih problema (ne)mogućnost zaposlenja. Vjeronauk je u hrvatske škole uveden u vrijeme stjecanja samostalnosti te su tada mnogi vjeroučitelji bili relativno mlade osobe. Te i sljedeće generacije teologa relativno su brzo došle na radna mjesta s kojih su se postepeno povlačili svećenici te osobito časne sestre. No ta su mjesta sada popunjena i tek se očekuje smjena naraštaja vjeroučitelja u školama. Osobno smatram da teolozi imaju mjesto i u drugim područjima, poput bavljenja ljudskim resursima u srednjim i većim tvrtkama, a što nažalost mnoge tvrtke u Hrvatskoj zanemaruju.

Drugi problem je manji broj djece. Ove godine u našoj Nadbiskupiji imali smo, čini mi se, oko 3900 krizmanika, dok je prije desetak godina taj broj bio i za 50 posto veći. Upisne kvote ne uspijevaju popuniti niti puno razvikaniji studij od našeg…

– Zar ne postoji za teologe laike neka mogućnost većeg angažmana u Crkvi, o čemu, uostalom, redovito govori papa Franjo? Ima li u Hrvatskoj većeg prostora za glas i djelovanje laika?

Pa svakako smatram da bi se trebalo naći prostora, primjerice u pastoralu bolesnika. Drago mi je reći da je Klinički bolnički centar u Splitu jedna od naših nastavnih baza. Studenti ondje surađuju s bolničkim kapelanima te posjećuju bolesnike kako bi stekli iskustvo. Vjerujem da je na svakom odjelu svake bolnice u Hrvatskoj potrebna jedna takva osoba koja u ljudima može buditi nadu i vjeru u život, jer nisu svi pacijenti okruženi ljubavlju, a mnogima nedostaje i ona osnovna obiteljska ili prijateljska ljubav.

Svakako, prostora ima i u župnom pastoralu, no tu uvijek dođemo do pitanja financiranja. Koliko znam, financijsko stanje u župama Splitsko-makarske nadbiskupije, čak ni u onim gradskima, nije takvo da bi se uz orguljaša i/ili zborovođu te poneku osobu koja pomaže na tjednoj bazi, moglo zaposliti laika koji bi se pastoralom bavio puno radno vrijeme. Pritom je nepošteno tražiti od vjernika da na župi rade besplatno, dok klerik istovremeno prima određenu nagradu za svoj pastoralni rad. U svakom slučaju mislim da se trenutno radi o prevelikom financijskom teretu za naše župe.

– U Crkvi je trenutno aktualna tema Sinodalnog hoda koji je pokrenuo papa Franjo. Što je točno Sinodalni hod te u kojoj se fazi trenutno nalazi? Također, što se očekuje od vjernika te jesu li u Hod uključeni i domaći teolozi?

U pripremnom dokumentu koji je izdao Vatikan pružene su upute koje naglašavaju da Sinodalni hod, dakle zajednički hod, pokušava na svim razinama mjesne Crkve pronaći mjesto za svakog vjernika laika, redovnika, redovnicu i klerika. Za sve ima mjesta u Crkvi te je stoga potrebno pomoći ljudima otkriti vlastite darove i karizme koje im daje Duh Sveti, prepoznati ih kao bogatstvo Crkve te im otvoriti vrata da daju svoj doprinos rastu kršćanske zajednice od najmanjih razina do najviših. To je lijepo zamišljeno i radi se o idealu kojem trebamo težiti.

Crkva je sama po sebi „u hodu“, ona je sinodalna, nije statična, no opet postoji strah da taj „hod“ ne ode u krivom smjeru kao u Njemačkoj. Druga bojazan jest da se dogodi ono što se dogodilo s mjesnim sinodama u Hrvatskoj koje su održane, ali bez stvarne želje da se nešto promijeni. Možda je bolje reći da je postojala želja, ali nije postojalo znanje kako da se uvedu promjene. Odgovor bi mogli pronaći upravo u Sinodalnim hodu pape Franje jer Vatikan daje onaj know-how, konkretne poticaje koji mjesnoj Crkvi pomažu da doista bude sinodalna.

Što se tiče naše Splitsko-makarske nadbiskupije, trenutno smo u fazi snimanja terena. Što to znači? Na razini župa vjernicima su podijeljeni upitnici iz kojih će se onda vidjeti koliko su župljani uključeni u rad Crkve, kako vide svoju ulogu u župi i crkvi te gdje bi se mogli angažirati s obzirom na svoje talente i status. Osobno trenutno nisam angažiran u Sinodalnom hodu niti je naš fakultet uključen na nekoj dubljoj razini. S obzirom na etapu u kojoj se trenutno nalazimo, smatram da to nije ni potrebno. Naš angažman doći će u kasnijim fazama kada će trebati postaviti pravu dijagnozu stanja u župama i propisati lijek.

– Cijeli svijet, uključujući Hrvatsku, tijekom prošle dvije godine bio je obilježen pandemijom koronavirusa. S obzirom na to da ste se već osvrtali na tu temu, kako biste sada, nakon povratka u „staro normalno“, ocijenili ponašanje Crkve u Hrvatskoj za vrijeme pandemije?

Prva riječ koja mi pada na pamet je nesnalaženje, ali istini za volju nije se lako snaći u tako kompliciranoj situaciji koja nadilazi naše znanje i dosadašnje krize. Mediji i Stožer za civilnu zaštitu pritom su svakodnevno „pumpali“ strahovite podatke i informacije u kojima se nije bilo lako snaći. Osobno bih volio da su naši biskupi reagirali malo drukčije te da se nisu ponašali kao produžena ruka Stožera za civilnu zaštitu, što je u nekim situacijama bio slučaj. Volio bih da su Stožeru prepustili njegovu ingerenciju nad zdravljem nacije, a više se zauzeli oko spasenja i pokušali iznaći načina kako vjernicima dati duhovnu utjehu, a ne ih ostaviti na cjedilu. Tu prvenstveno mislim na početak pandemije u proljeće 2020. kada je bio lockdown i kada su hrvatski biskupi donijeli odluku da se zatvore crkve, što je bilo posebno bolno. No mislim da je naš episkopat kasnije donosio dobre odluke: vratila su se misna slavlja, a svećenici su ohrabreni da se stave na raspolaganje ljudima.

– Crkva inače ima tendenciju da na određene pojave reagira sa zakašnjenjem, kao da u našem promišljanju nedostaje pogled u budućnost koja nosi mnoge izazove. Tako je sve aktualnije pitanje transhumanizma, kao i rastuće ispreplitanje stvarnog i virtualnog života. Pritom su opasnosti za čovjeka nebrojene: od ovisnosti do ugrožene osobne sigurnosti, pa čak i seksualnog nasilja koje se već pojavljuje u ranim oblicima Metaversa. Je li Crkva spremna za te izazove?

I da i ne. Crkva naizgled kasni i reagira tek nakon što dođe do promjene, ali to je samo dio istine. Crkva je mudra te je uvijek korak ispred problema jer svojim Naukom, izlažući načela koja proizlaze iz riječi Isusa Krista, već ima odgovor na ono što će se dogoditi ili izazove koji će se pojaviti. Kad bi se katolici i ljudi općenito držali onoga što Crkva propagira, poput njezina socijalnog nauka, svijet bi bio potpuno drukčije, bolje mjesto. Postoji toliko genijalnih dokumenata i inicijativa koje su pokrenule pape – spomenimo samo zadnju trojicu: Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i papu Franju – ali koje su propale jer su uši zatvorene. Također, kada bi se poštivao nauk Crkve o dostojanstvu ljudske osobe, onda ne bi ni bilo iskorištavanja u Metaversu, kao što spominjete.

Kroz cijelu svoju povijest Crkva inzistira na tri stupa koja smatra temeljima suvremene civilizacije, a to su svetost i dostojanstvo ljudskog života, obitelj te sloboda savjesti. Bez njih društvo u kojem živimo može se samo urušiti.

Ljudi imaju slobodu i tehnološki razvitak mogu iskoristiti za dobro ili za zlo, baš kao što se nuklearna energija može koristiti za pokretanje elektrane ili za izradu bombe. Problemi će uvijek postojati te će svaka generacija imati nove izazove, a Crkvi ostaje naviještanje koje će biti onoliko dobro i uspješno koliko bude nadahnuto Kristovom Riječi.