Tko nije čuo za njih:

−    kći visokoobrazovanoga bračnog para koja kod prve menstruacije misli da se ozlijedila na tjelesnom;

−    mladu gospođu doktora koja s obzirom na skorašnju svadbu misli da će njezin muž znati kako »ono« ide;

−    glumicu koja se boji trudnoće, jer joj je neki kolega otraga poljubio vrat;

−    očeve i majke koji smeteno pokušavaju govoriti o »pčelama« ili drugim životinjama, zato što ne znaju kako trebaju nazvati muško spolovilo, rodnicu ili spolno sjedinjenje i zato što im je jednostavno neugodno govoriti o tome;

−    mladoga čovjeka koji je puno čuo o »ljubavi« i pomno je na satima biologije proučavao znanost o nasljeđivanju, ali još uvijek ne zna kako se njemu poznate spolne stanice »zapravo mogu spojiti«.

Trebalo bi samo pitati starije ljude da bi čuli takve i slične priče. Danas se tome smijemo i sve i nije bilo tako tragično kako mnogi tvrde. Ipak, loša pouka o spolnosti bila je i jest zlo, i nanijela je zla mnogim ljudima. Stoga se javlja pitanje: Kako djeci treba prenijeti znanje o spolnosti ako želimo izbjeći nijemost i preveliku stidljivost od nekoć, te ako današnjem zavođenju na hedonizam želimo suprotstaviti »pravi« program odgoja? S crkvenoga gledišta nužno se pridržavati ovih stajališta:

Prvi su odgojitelji roditelji, a ne neki drugi autoriteti. To je tako jer je to Bog tako uredio, a ne zato što je neki parlament tako odredio. Važno je da su roditelji toga svjesni. Država nema pravo staviti roditelje pod svoje skrbništvo i oduzeti im njihovo pravo, a posebice ne u ovom osjetljivom području odgoja djece, u intimnom području spolnosti.

Posve je razumljivo da djeca trebaju dobiti dobre, objektivne informacije o spolnim organima, o tijeku spolnog sjedinjenja te o rađanju. Budući da mnogi roditelji ne znaju tako dobro biološke odnose, ovo prenošenje znanja, barem kao nadopuna, u nadležnosti je škole. U tom smislu može i treba postojati također i školski spolni odgoj. Posve je jasno da se od nastavnog osoblja očekuje da ovu nastavu poveže s normalnim ljudskim nazorima o vrednotama kao što su: ljubav, brak, vjernost itd.

Odgoj za ljubav najvažniji je te o njemu ovisi uspjeh ili neuspjeh svakoga doista ljudskog spolnog odgoja: »Obitelj je prva i osnovna škola društvenosti; kao zajednica ljubavi, ona u sebedarju nalazi zakon koji je vodi i omogućuje joj da raste. Sededarje koje nadahnjuje ljubav među bračnim drugovima jest uzor i mjerilo onoga što se mora ostvariti u odnosima među braćom i sestrama i među različitim naraštajima koji zajedno žive u obitelji… Odgoj za ljubav kao sebedarje predstavlja također prijeko potrebne pretpostavke za roditelje pozvane da svojoj djeci pruže jasan i delikatan spolni odgoj.« A nešto niže Papa piše rečenicu doista dubokog značenja: Najdublje značenje spolnost očituje u tome »kad osobu dovodi do sebedarja u ljubavi«.99

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Pitamo li se o metodama jednoga na takav način određenoga spolnog odgoja, one ne mogu, primjerene temi, biti škole učenja tehnike. Ljubav je dio onoga područja ljudskog života o kojem se doduše može razmišljati i podosta kazati, ali se ne može »naučiti«, nego prije svega – i zapravo čak samo – promatranjem i iskustvom razumjeti. Do spoznaje vrijednosti, kaže veliki filozof D. von Hildebrand, ne dolazimo poukom. Put je do njih drukčiji: učenika treba dovesti u »osvijetljeni krug oko vrijednosti (kao oko lampe)«. Biblijski rečeno: to valja učiniti kao apostol Andrija koji svomu bratu ponajprije govori o Mesiji, ali na pitanje o njemu odgovara tako da ga gotovo uzima za ruku i odvodi k Isusu: Dođi i vidi!

Iz toga slijedi da je najbolji spolni odgoj doživljaj onih koji se vole. To i djeca prije spolne zrelosti razumiju, ako su svjedoci ljubavi. To vrijedi i za književne i filmske dojmove koji pokazuju mladom čovjeku kakva je ljubav. Ukratko rečeno: dobro insceniranje Romea i Julije vrednije je za spolni odgoj od mnogih drugih, teoretskih nastojanja i nastavnih jedinica.

Djeci moramo naravno reći i prije svega protumačiti i konkretne norme etike ljubavi u pitanjima spolnosti, počevši od smisla čistoće, čednosti i stida preko ophođenja sa spolnim nagonom svake vrste, pa sve do pojedinih pitanja kao što su: kontracepcija, bračna dužnost i nježnost kod bračnog zagrljaja.

U svemu tome moraju, u duhu Psalma 119, znati da »spolni moral« Crkve nije ništa drugo nego zbroj Božjih zapovijedi na području spolnosti i ove zapovijedi ne samo da nisu zapreke ljubavi nego joj služe i dovode je do punine.

Ako su ova načela izvan svake polemike, onda se na njima može dalje graditi i uz pomoć psihologa i pedagoga razmisliti o pojedinostima kako se djecu prema njihovu uzrastu i individualno prilagođeno odvodi k ljubavi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andreasa Launa Ljubav i partnerstvo. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

99 Ivan Pavao II., Familiaris consortio, 37.