KRŠĆANSTVO I MUŽEVNOST

Zašto u Crkvi ima tako malo muškaraca?

Treba raščistiti sa stereotipima, kojima se namjerno zamagljuje istina. Pravi muškarac je onaj tko zna tko je, koji zna voditi i pred svojim očima jasno vidi cilj…

zašto u crkvi ima malo muškaraca zašto u crkvi ima više žena nego muškaraca

Foto: www.pexels.com

Tijekom odrastanja otac mi je često znao reći: “Budi muško!” Poticao me je da budem odvažan i odgovoran te da u sebi otkrivam koliko još toga mogu učiniti. Sveti Pavao nas potiče na duhovnu muškost ovim riječima: “…da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove: da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo sve te uzraste u Njega, koji je Glava, Krist (Ef 4,13-15).

Neka mi oproste dame koje čitaju ove retke, ali ovi su moji poticaji prvenstveno namijenjeni muškarcima, osobito očevima, muževima i svećenicima. Moja poruka muškarcima je jednostavna: Budi muško! U ovim su nam teškim vremenima potrebni muškarci koji će junački ustati i djelovati, koji će govoriti istinu i inzistirati na njoj, trebamo muškarce koji će prestati biti pasivni očevi i muževi, trebamo svećenike koji će prestati “igrati na sigurno” šuteći pred moralnim propadanjem koje vide oko sebe. Da, budi muško!

Zašto u Crkvi ima tako malo muškaraca

Sigurno ste primijetili da muškarci rjeđe prakticiraju vjeru i sudjeluju u liturgiji. Za to postoji razlog, doduše možda nije politički korektan, ali je razlog. Većina muškaraca s kojima komuniciram Crkvu smatra prilično feminiziranom. U Crkvi se nerijetko govori o opraštanju i ljubavi, o prihvaćanju i osjetljivosti prema potrebama naših bližnjih. To uistinu jesu predivne i nužne kreposti koje bi trebale krasiti kršćanina. No muškarci žele akciju, žele da ih se pošalje u bitku, žele donijeti promjenu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon silnih godina radikalnog feminizma muškarci se danas srame preuzeti ulogu vođe i autoriteta u svojim obiteljima i u Crkvi općenito. Cijeli taj proces počinje još u ranoj dobi. Svaki je dječak živahan, nestašan, silovit, voli se nadmetati i istraživati vlastite granice. No uglavnom ih se zbog svega toga opominje, kažnjava, štoviše zbog tih se normalnih sklonosti nekima od njih daju lijekovi za smirenje. Za primjer im se ukazuje na djevojčice koje su mirnije, koje ne ulaze u sukob itd. Naravno, granice su nužne, ali dječaci prirodno imaju sklonost biti siloviti, biti od akcije. Neprestano opominjanje i “kroćenje” njihove muške naravi, ne bi li ona više nalikovala blažoj, ženskoj naravi, nastavlja se i tijekom razdoblja adolescencije. Svemu tome doprinose i kulturološki fenomeni kao što su brojne “simpatične” reklame koje, između ostalog, odašilju poruku: “muškarci su glupi” itd.

Iako se posljednjih godina Crkva često opisuje kao institucija kojom dominiraju muškarci, takva izjava ne može biti dalje od istine. U aktivnostima pojedine župe vodeću ulogu uglavnom imaju žene. I one to dobro rade. No Crkva se baš ne iskazuje u angažiranju muškaraca te ne ulaže dovoljno napora kako bi ih odgojila u snažne muževe, očeve i svećenike. S jedne se strane pretjerano naglašavaju kvalitete kao što su: otvorenost za suradnju, slušanje drugoga, empatija i razumijevanje, dok se s druge strane zanemaruju vještine koje su vezane za vođenje drugih s istinskim autoritetom.

Muškarci su stvoreni za akciju!

Zbog ove neravnoteže kojom se zapostavljaju prirodne muške kvalitete mnogi muškarci osjećaju nelagodu koja ih udaljava od aktivnog života u Crkvi. Crkva je nekada muškarce mnogo više poticala na žrtvu, na to da budu jaki, da se izbore za pravdu, da opasnosti pogledaju u oči, da dignu glas, a danas se čini kao da je jedini cilj nekoga ne ugroziti ili uvrijediti.

Nesudjelovanje muškaraca u životu Crkve svelo je mnoge kršćanske muškarce na ulogu pasivnog oca i supruga. Nisu sazreli u svojoj vjeri, nego su ostali duhovna nejačad. Oni svojim obiteljima ne pružaju primjer kršćanskog života na koji ih Sveto pismo potiče (Ef5). Ako idu u crkvu, to je zato što ih njihove žene onamo odvuku. Svoju djecu ne uče moliti, ne potiču ih na upoznavanje svoje vjere i čitanje Svetoga pisma. Taj dio odgoja prepuštaju svojim suprugama.

Hvala Bogu, mnogi muškarci dobro izvršavaju svoju ulogu. Oni ispravno shvaćaju svoje odgovornosti u Gospodinu i što znači biti muško u duhovnom smislu. Žive hrabro predvodeći druge. Oni svoju obitelj vode na nedjeljnu misu, a zajednička je obiteljska molitva dio njihove svakodnevice. Oni započinju molitvu i svojim primjerom potiču na čitanje Svetoga pisma. Oni su gorljivi vođe i učitelji u svojim obiteljima, župama i širim zajednicama. Spremni su boriti se za istinu i zalagati za pravdu.

Gospodinu trebaju pravi muškarci. Jesi li muškarac kršćanskih uvjerenja? Jesi li još duhovno nejače ili duhovno zreo muškarac? Ovaj oblik prave muževnosti ne dolazi s godinama, nego po molitvi, osluškivanju Gospodina i vršenju onoga što nam Bog govori u Svetome pismu, a Crkva naučava. Istinsko se muško postaje hrabro živeći svoju vjeru i potičući druge da beskompromisno slijede Isusa. Pravi se muškarac u svojoj bogobojaznosti ne boji čovjeka jer kada zna iskreno kleknuti pred Bogom, on može uspravno stajati pred bilo kakvom ljudskom prijetnjom.

Autor: msgr. Charles Pope

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Book. Portal Bitno.net prenosi ga s dopuštenjem.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 8. svibnja 2017.

Možda vam se svidi