ISTINSKA BRAČNA SREĆA

Ljubav muškarca i žene u braku je važna, ali nije najvažnija

Kad netko misli da partner mora cijeli život značiti »svu sreću«, kako se to tvrdi u najrazličitijim pjesmama i operetama, da on uvijek mora biti »najveći«, a ona »najljepša«, on se vara. Razočaranje, to jest iskustvo da drugi nije sve to i da on sve to ne može ni biti, neizbježno mora doći. Na kraju ljubav, ili ono što pod ljubavlju smatramo, može propasti zbog ovoga prevelikog zahtjeva.

Foto: Shutterstock.com

Poruka od najvećeg značenja za uspjeh života i ljubavi, prvenstveno za one čiji brak u manjoj ili većoj mjeri nije uspio, čija bračna sreća nije prešla osrednjost ili kojima je zbog vanjskih okolnosti – primjerice uslijed težeg invaliditeta – ona zauvijek uskraćena, ali i za one koji su zauvijek izgubili svoga voljenog partnera, jest ova:

Oni svi trebaju imati pred očima da je Krist prava ljubav njihova života. Samo tako neće upasti u tmine beznađa i depresije! Uostalom, Crkva poznaje niz svijetlih primjera koji prikazuju kako kršćani izlaze na kraj s nesretnim brakom ili gubitkom voljenog partnera i kako je ljubav prema Bogu i vjernost savjesti važnija i ostaje važnija od svega ostalog. Treba spomenuti velike udovice kao, na primjer, Elizabetu Tirinšku ili Ivanu Francisku de Chantal, ali i hrabre supruge grofa Stauffenberga ili Franza Jägerstättera koji su otišli u smrt zbog svoga otpora nacističkom teroru. Drukčija je opet povijest svete Monike ili isto tako nesretno udane Katarine Genovske koja je ipak na kraju mogla pridobiti svoga muža. Treba spomenuti i muškarce: Toma More koji je volio svoju obitelj, ali se ipak od nje oprostio da bi ostao vjeran svojoj savjesti, i Nikola iz Flüe čije je jedinstveno zvanje bilo da napusti svoju obitelj i da kao pustinjak, isposnik, živi samo za Boga. Dirljiva je i priča koja je dala ime mjestu Fatimi:

Neki je portugalski vojskovođa za svog kralja izvojevao važnu pobjedu. Kao nagradu zatražio je sebi za ženu lijepu maursku princezu Fatimu koja je bila u portugalskom zarobljeništvu. Kralj je prihvatio molbu, pod uvjetom da ona dobrovoljno postane kršćanka i da dobrovoljno želi biti njegova žena. Ljubav je trijumfirala nad neprijateljstvom dvaju naroda. Slijedile su sretne godine. Onda je, pak, još u cvijetu mladosti, preminula Fatima. Potom je njezin muž odlučio preostale godine svog života na poseban način posvetiti Bogu i tako je ušao u samostan. Čežnja za Nebom uvijek je za nj bila ujedno i čežnja za njegovom Fatimom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nauk o primatu ljubavi prema Kristu nad svakom bračnom ljubavlju svakako je od iznimne važnosti i za parove koji su sretni u braku. Bez nje oni su izvrgnuti opasnosti da preopterete svoju vezu i da je ugroze kobnim pretjerivanjem. Kad netko misli da partner mora cijeli život značiti »svu sreću«, kako se to tvrdi u najrazličitijim pjesmama i operetama, da on uvijek mora biti »najveći«, a ona »najljepša«, on se vara. Razočaranje, to jest iskustvo da drugi nije sve to i da on sve to ne može ni biti, neizbježno mora doći. Na kraju ljubav, ili ono što pod ljubavlju smatramo, može propasti zbog ovoga prevelikog zahtjeva.

Klikni like i pridruži nam se:

U svezi s tim Crkva kaže: drugoga je potrebno ljubiti, ali ne obožavati! Riječ »obožavati« izdajnička je: staviti nekog čovjeka na mjesto koje pripada samom Bogu, to je početak kraja. Ovomu »zadatku«, za drugoga igrati Boga, nije nitko dorastao i na koncu će veza propasti zbog tog apsurdnog pokušaja. Kada, pak, Bog zauzme mjesto u životu para koje mu pripada, opasnost je uklonjena. Posljednji smisao i posljednja sreća njih oboje jest Bog, za svakog pojedinačno i istodobno za oboje zajedno. To nije razlog za ljubomoru, nego to upravo oslobađa ljubav od tereta. I voljeni čovjek može ostati ono što jest: muškarac ili žena, čovjek s odlikama i s manama. »Dajte voljenom čovjeku što pristoji čovjeku, a Bogu što je Božje«, moglo bi se i tako parafrazirati poznatu Isusovu riječ. Ako damo Bogu što je Božje, onda možemo i čovjeku dati onu ljubav koja mu pripada. U tom smislu moguće je uistinu pripadati »posve Bogu« i ujedno »posve mužu« ili »posve ženi«. Cjelokupnost ljubavi ne proturječi drugoj, nego joj omogućuje njezin žar i čistoću.

Ako je Bog prisutan u vezi, ljubav prema partneru neće biti slabija ili dosadnija, nego će ona rasti i postati, više nego dosad, izvorom radosti i sreće. Istinska vjera ne »zatomljuje« zemaljsku ljubav, nego je čisti od svjesnih i nesvjesnih egoizama. Ona joj ne smeta, nego je dovodi do punine. Stoga vrijedi pravilo: što je veća ljubav prema Bogu, to je veća i ljubav prema muškarcu, ženi, djeci, pa i prema svemu stvorenom.

Te su stvari u katoličanstvu zapravo po sebi posve razumljive, ali prečesto su toliko nepoznate da ih je nužno spomenuti!

Andreas Laun | Bitno.net

Preuzeto iz knjige Ljubav i partnerstvo. Ekskluzivno pravo prenošenja vrijedi isključivo za Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 17. kolovoza 2017.

Možda vam se svidi