ISTINSKA BRAČNA SREĆA
Naravno da je ljubav muškarca i žene u braku važna, ali ima nešto još važnije….
Kad netko misli da partner mora cijeli život značiti »svu sreću«, kako se to tvrdi u najrazličitijim pjesmama i operetama, da on uvijek mora biti »najveći«, a ona »najljepša«, on se vara. Razočaranje, to jest iskustvo da drugi nije sve to i da on sve to ne može ni biti, neizbježno mora doći. Na kraju ljubav, ili ono što pod ljubavlju smatramo, može propasti zbog ovoga prevelikog zahtjeva.
Poruka od najvećeg značenja za uspjeh života i ljubavi, prvenstveno za one čiji brak u manjoj ili većoj mjeri nije uspio, čija bračna sreća nije prešla osrednjost ili kojima je zbog vanjskih okolnosti – primjerice uslijed težeg invaliditeta – ona zauvijek uskraćena, ali i za one koji su zauvijek izgubili svoga voljenog partnera, jest ova:
Oni svi trebaju imati pred očima da je Krist prava ljubav njihova života. Samo tako neće upasti u tmine beznađa i depresije! Uostalom, Crkva poznaje niz svijetlih primjera koji prikazuju kako kršćani izlaze na kraj s nesretnim brakom ili gubitkom voljenog partnera i kako je ljubav prema Bogu i vjernost savjesti važnija i ostaje važnija od svega ostalog. Treba spomenuti velike udovice kao, na primjer, Elizabetu Tirinšku ili Ivanu Francisku de Chantal, ali i hrabre supruge grofa Stauffenberga ili Franza Jägerstättera koji su otišli u smrt zbog svoga otpora nacističkom teroru. Drukčija je opet povijest svete Monike ili isto tako nesretno udane Katarine Genovske koja je ipak na kraju mogla pridobiti svoga muža. Treba spomenuti i muškarce: Toma More koji je volio svoju obitelj, ali se ipak od nje oprostio da bi ostao vjeran svojoj savjesti, i Nikola iz Flüe čije je jedinstveno zvanje bilo da napusti svoju obitelj i da kao pustinjak, isposnik, živi samo za Boga. Dirljiva je i priča koja je dala ime mjestu Fatimi:
Neki je portugalski vojskovođa za svog kralja izvojevao važnu pobjedu. Kao nagradu zatražio je sebi za ženu lijepu maursku princezu Fatimu koja je bila u portugalskom zarobljeništvu. Kralj je prihvatio molbu, pod uvjetom da ona dobrovoljno postane kršćanka i da dobrovoljno želi biti njegova žena. Ljubav je trijumfirala nad neprijateljstvom dvaju naroda. Slijedile su sretne godine. Onda je, pak, još u cvijetu mladosti, preminula Fatima. Potom je njezin muž odlučio preostale godine svog života na poseban način posvetiti Bogu i tako je ušao u samostan. Čežnja za Nebom uvijek je za nj bila ujedno i čežnja za njegovom Fatimom.
Nauk o primatu ljubavi prema Kristu nad svakom bračnom ljubavlju svakako je od iznimne važnosti i za parove koji su sretni u braku. Bez nje oni su izvrgnuti opasnosti da preopterete svoju vezu i da je ugroze kobnim pretjerivanjem. Kad netko misli da partner mora cijeli život značiti »svu sreću«, kako se to tvrdi u najrazličitijim pjesmama i operetama, da on uvijek mora biti »najveći«, a ona »najljepša«, on se vara. Razočaranje, to jest iskustvo da drugi nije sve to i da on sve to ne može ni biti, neizbježno mora doći. Na kraju ljubav, ili ono što pod ljubavlju smatramo, može propasti zbog ovoga prevelikog zahtjeva.
Klikni like i pridruži nam se:
U svezi s tim Crkva kaže: drugoga je potrebno ljubiti, ali ne obožavati! Riječ »obožavati« izdajnička je: staviti nekog čovjeka na mjesto koje pripada samom Bogu, to je početak kraja. Ovomu »zadatku«, za drugoga igrati Boga, nije nitko dorastao i na koncu će veza propasti zbog tog apsurdnog pokušaja. Kada, pak, Bog zauzme mjesto u životu para koje mu pripada, opasnost je uklonjena. Posljednji smisao i posljednja sreća njih oboje jest Bog, za svakog pojedinačno i istodobno za oboje zajedno. To nije razlog za ljubomoru, nego to upravo oslobađa ljubav od tereta. I voljeni čovjek može ostati ono što jest: muškarac ili žena, čovjek s odlikama i s manama. »Dajte voljenom čovjeku što pristoji čovjeku, a Bogu što je Božje«, moglo bi se i tako parafrazirati poznatu Isusovu riječ. Ako damo Bogu što je Božje, onda možemo i čovjeku dati onu ljubav koja mu pripada. U tom smislu moguće je uistinu pripadati »posve Bogu« i ujedno »posve mužu« ili »posve ženi«. Cjelokupnost ljubavi ne proturječi drugoj, nego joj omogućuje njezin žar i čistoću.
Ako je Bog prisutan u vezi, ljubav prema partneru neće biti slabija ili dosadnija, nego će ona rasti i postati, više nego dosad, izvorom radosti i sreće. Istinska vjera ne »zatomljuje« zemaljsku ljubav, nego je čisti od svjesnih i nesvjesnih egoizama. Ona joj ne smeta, nego je dovodi do punine. Stoga vrijedi pravilo: što je veća ljubav prema Bogu, to je veća i ljubav prema muškarcu, ženi, djeci, pa i prema svemu stvorenom.
Te su stvari u katoličanstvu zapravo po sebi posve razumljive, ali prečesto su toliko nepoznate da ih je nužno spomenuti!
Andreas Laun | Bitno.net
Preuzeto iz knjige Ljubav i partnerstvo. Ekskluzivno pravo prenošenja vrijedi isključivo za Bitno.net