Kao što je rekao španjolski pisac: “Istina je ono što jest (i ostat će istina) čak i ako mislimo suprotno.” Brak je između muškarca i žene i za čitav život. Druga je stvar što nam serviraju razne “istine”, ali istina nije ono što se kaže ni ljepota ono što se nosi, ni dobro ono što se čini.

Prelistavajući žuti tisak stječe se dojam da je nevjera veliko postignuće koje nam je donijela demokracija. To je stara tema, o kojoj već tisuće godina imamo vijesti. Samo pitajte kralja Davida.

Treba ponoviti tisuću puta da želi li se biti sretan treba biti vjeran, a želi li se biti jako sretan treba biti jako vjeran. Sad ne razrađujem teorije. Govorim ti to iz iskustva koje sam prikupio u svojoj okolini a koje i ti možeš potražiti.

Ono što se ne može jest polaziti od situacije koja je poročna u samom svom korijenu. Kada postoji “strah od neopozivog” kada je ono “zauvijek” odbojno, kada nedostaje hrabrosti da se stavi život na jednu kartu, ne možete biti sretni. Pročitao sam neki dan u novinskom članku: Uvjetovana ljubav je trula ljubav.

Ljubav “da vidimo kako će funkcionirati” brutalna je prijevara između dvoje ljudi. Bezuvjetna ljubav može propasti, ali ljubav s uvjetima ne samo da je propala čim se rodi već se zapravo ne uspijeva ni roditi. Što je to ponekad teško? Vidi što kaže Goethe: Brak može ponekad biti neugodan; doista to vjerujem i sigurno je tako. Nismo li jednako tako vjenčani sa svojom savješću koje bi se često rado riješili zato što je puno neugodnija od onog što mogu postati jedan muž ili jedna žena?

Sigurno ima loših trenutaka. Jedni odmah prođu, a drugima treba više, ali svi se nadvladaju kad postoje ispravne namjere i odlučna volja za pomirenje. Ono što se može nazvati ludošću jest ne podnositi ni najmanju neugodnost i tražiti lagani izlaz – prividno – da se riješi jedan problem stvarajući pritom drugi puno veći.

Ponekad se svi putovi čine zatvoreni i bez izlaza. Točno, i to se događa u većini brakova. Također i kod onih koji se drže za ruke nakon pedeset godina vjernosti. I oni su imali dijelove puta na kojima nisu ništa vidjeli i sve im se činilo teškim. Ali su to izdržali, nisu zbog toga pomislili da su pogriješili i da bi najbolje bilo prekinuti obvezu.

Vrlo je važno biti i znati biti iako se čini da izvodimo komediju. Noći ljudske ljubavi prolaze i dolazi zora. Ne može se uvijek biti u zanosu; treba biti svjestan da i razdoblja suše postoje da bi se prevladala.

Ako iziđemo kao pobjednici, ponovo se vraća entuzijazam i vatra. Ali za to treba znati biti, a ne bježati pred prvom poteškoćom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Antonija Vázqueza “Brak za novo vrijeme”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.