Ljubav je naravni dar, ona je dio stvorenoga svijeta, i postoje više ili manje nereligiozni ljudi koji su u braku istinski bili sretni. Jedan lijep primjer za to je i kabaretist Karl Farkas koji kaže o svom braku: »U 44 godine našega braka moja žena i ja nismo se nikada prezasitili jedno drugoga. Želio bih gotovo reći da smo nas dvoje tijekom ovih godina postali jedna osoba. To ide toliko daleko da se ni ja ne osjećam dobro ako se moja žena ne osjeća dobro. Mi jedno drugo toliko dobro poznajemo da točno znamo što drugi misli, osjeća, kako će reagirati. Odatle dobro poznajemo također i svoje slabosti i možemo ih izbjeći. Ali najljepše je možda ovo: Nas oboje znamo da smo u drugom našli osobu na koju se uvijek 100% možemo osloniti.«

Ipak, dobro je imati pred očima da je također i jedan »samo prirodan« brak put spasenja. Jer u bračnom obećanju u svakom slučaju leži »stav duboke poslušnosti Božjoj volji, što nužno traži njegovu milost«. Stoga su takvi supružnici, tako kaže Ivan Pavao II., dovedeni »na doista pravi put spasenja«.88

Vjera i sakrament otvaraju novu dimenziju bez okrnjivanja ove istine. Postoji pritajena zabluda s obzirom na bračnu ljubav, kao da bi duh evanđelja slabio bračno-spolnu ljubav, ili je činio dosadnijom, težom, te je nekako »kočio«!

Tko tako misli, nije ništa razumio od duha Katoličke Crkve! Jer jedno od velikih katoličkih načela glasi: Milost ne uništava narav, nego je ozdravlja i usavršuje!

Preneseno na brak to znači da po duhu Kristovu ljubav Kristova ne samo da ne slabi nego se pročišćuje od elemenata egoizma i biva ljepšom, snažnijom, usrećujućom, i u spolnom zagrljaju ljubavi, što se isto tako može pročitati već i kod Tome.89 Kršćanski je brak čvršći od poganskog, on je intimniji, donosi više radosti, a »krštenu« bračnu ljubav sebi neki poganin zapravo ne može ni predočiti.

Ako iskustvo pokazuje da su mnogi »poganski« brakovi bolji i sretniji od »kršćanskih«, time teza o sretnijem kršćanskom braku nije opovrgnuta, nego to samo pokazuje da mnogi »kršćanski« brakovi nisu ono što oni tvrde da jesu, a istodobno mnogi »poganski« brakovi puno više stoje pod utjecajem milosti nego što to mnogi sa strane misle da znaju. Uostalom, milost i kod braka pretpostavlja narav, tako da zbog toga vrijedi: posljednji sud nama ljudima ni o bračnoj ljubavi nije moguć.

Tako ostaje: brak s Kristom bolji je od braka bez Krista, on samo po Kristu dolazi do one punine koju mu je Bog zamislio.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru bitnih informacija – klikni like[/facebook]

U tome je važna i suradnja samih ljudi. Praktično to opet pojašnjava sveti Franjo Saleški. Nakon što je objasnio gospođi Brulart kako ona može i treba općenito ispuniti zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, on nastavlja:

»U svemu tome, pak, pazite brižljivo na to da Vaš gospodin Suprug… ne bi bio protiv toga ako Vi predugo proboravite u crkvi, predugo se povučete te popustite u brizi za vaše kućanstvo… Vi ne trebate samo biti pobožni i ljubiti pobožnost, nego je Vi trebate ujedno i svakome pokazivati vrijednom poštivanja. To ćete učiniti kada je ona drugima korisna i ugodna. Bolesni će ljubiti Vašu pobožnost ako oni po njoj dobiju utjehu punu ljubavi; Vaša obitelj, ako spozna da Vi time puno više mislite o njezinu dobru, da ste puni blagosti u poslovnim stvarima, dobrohotniji u korenju; Vaš gospodin Suprug, ako vidi da ste Vi s rastućom pobožnošću sve više srdačniji i nježniji u naklonosti prema njemu.«90 I drugima on inzistira na tome: istinska je pobožnost ugodna i ljubazna za okolinu. Nekoj udanoj ženi piše: »Neka Vaša pobožnost drugima, ponajprije Vašemu mužu, bude privlačnom i živite radosni zbog toga jer ste započeli ovaj životni put.«91

Bračna je ljubav od Boga željeni put svetosti, ali je poruka evanđelja istodobno relativizira: ona je dio ovoga vremenitog svijeta.92 To znači da ona nije tako važna kako to nevjernici tvrde i time se oslobađa od pritiska očekivanja kojemu se ne može oduprijeti: ni najsretniji brak ne treba biti čovjekova »cijela sreća«, jer u središtu svega kršćanskog života stoji Krist. Ona smije biti ono što jest: ljubav u ovom svijetu, izvor najveće sreće u zemaljskom životu, a time i prozor kroz koji čovjek u obrisima sluteći može vidjeti i razumjeti »svadbu Jaganjca«.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andreasa Launa Ljubav i partnerstvo. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

88 Ivan Pavao II., Familiaris consortio, 68.
89 Usp. Toma Akvinski, Summa theologiae, I, 98, 2 ad 3.
90 Franjo Saleški, Briefe (Pisma) II, str. 79.
91 Franjo Saleški, Briefe II, str. 42. sl.
92 Usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1619.