Brak se sklapa zakonskim međusobnim izgovaranjem privole propisno pripravljenih mladenaca. Između ostaloga, to znači da su zaručnica i zaručnik služitelji sakramenta ženidbe. Iako ljudi tipično kažu da ih je taj i taj svećenik vjenčao, to je netočno. Taj i taj svećenik nikoga nije vjenčao – on je u celibatu. Svećenik (ili đakon) samo služi kao službeni svjedok za Crkvu. [14]

To je važna točka. Ženidba nije nešto što se tek onako “dogodi” paru time što mladenka odjene bijelu vjenčanicu, a mladoženja svečano odijelo pa prođu kroz sve korake obreda vjenčanja. Ženidba se jedino “događa” ako su zaručnica i zaručnik jedno drugomu djelitelji.

Ako to nisu, znači da nisu ni vjenčani, sve i ako su prošli kroz sve postupke. Naravno, ako je katolički par vjenčan po obredu u skladu s naukom Crkve, uvijek uzimamo za sigurno da su si oni uzajamno udijelili sakrament. Crkva uvijek drži valjanost ženidbe sigurnom sve dok se ne dokaže suprotno.

Ali vratimo se na pitanje: Što ženidbu čini valjanom? Da bi se pružio sveobuhvatan odgovor, bila bi potrebna cijela knjiga i još nekoliko već napisanih. U ovoj je pak knjizi moguće donijeti samo opći pregled.

Da bi brak katolika bio valjano sklopljen, mladenci moraju: (1) biti bez ikakvih zapreka za sklapanje ženidbe; (2) slijediti propisani obred sakramenta; (3) biti sposobni uzajamno izraziti svoju privolu i učiniti to slobodno i bezuvjetno; i (4) pristati uz ono što Crkva podrazumijeva pod dobrima koja proizlaze iz ženidbe: vjernost, nerazrješivost i otvorenost k potomstvu. Razmotrimo zasebno svaki od ovih triju dobara.

Mladenci moraju biti bez ikakvih zapreka za sklapanje ženidbe. Zapreke su smetnje za valjano sklapanje ženidbe koje proizlaze iz (božanskoga) naravnoga zakona i crkvenoga zakona. Ima ih dvanaest: [15]

1. Životna dob. Muška osoba prije navršene 16. godine, a ženska osoba prije navršene 14. godine ne mogu sklopiti valjanu ženidbu. (Morate imati na umu da ovdje govorimo o sveopćoj Crkvi. Ženidba u ovoj dobi ne bi se preporučila u najrazvijenijim zemljama, dok je u nekim kulturama uobičajena.)

2. Impotencija. Potpuna i trajna nesposobnost za spolni čin (impotencija nije neplodnost!).

3. Prijašnja veza. Prethodno valjano sklopljena ženidba s nekom drugom osobom.

4. Različitost vjeroispovijesti. Kada kršteni katolik pokuša sklopiti ženidbu s nekrštenom osobom (iako se u određenim slučajevima može od mjerodavne vlasti dobiti oprost od te zapreke i valjano sklopiti ženidbu).

5. Sveti redovi. Osobe koje su primile svete redove – to jest, đakoni,[16] svećenici i biskupi – ne mogu valjano skopiti ženidbu.

6. Vječni zavjeti čistoće. Osobe vezane javnim doživotnim zavjetom čistoće u redovničkoj ustanovi (to jest, u muškim i ženskim redovničkim zajednicama).

7. Otmica. Ženska osoba oteta u svrhu sklapanja ženidbe.

8. Brakoubojstvo. Ubojstvo ili sudjelovanje u ubojstvu vlastitog supružnika ili supružnika osobe s kojom se želi sklopiti ženidba.

9. Krvno srodstvo. Krvne veze u bilo kojem stupnju prave linije ili u drugomu stupnju pobočne linije.

10. Srodstvo. Tazbina u pravoj liniji čini ženidbu nevaljanom u svakomu stupnju. (Na primjer, očuh ne može oženiti svoju pokćerku, ali muškarac može oženiti sestru svoje pokojne žene.)

11. Javna ćudorednost. Kada nevjenčana osoba, koja živi u javnomu priležništvu s nekim, želi sklopiti brak s bliskim srodnikom osobe s kojom živi, ako je njihovo srodstvo u prvomu stupnju prave linije. (Na primjer, žena koja živi s muškarcem ne može se udati niti za oca niti za sina te osobe.)

12. Posvojenje. Ne mogu međusobno valjano sklopiti ženidbu oni koji su vezani zakonskim srodstvom, nastalim iz posvojenja, u pravoj liniji ili u drugomu stupnju pobočne linije. Supružnici moraju slijediti pravila navedena u kanonima. [17] To zahtijeva prisutnost službenoga svjedoka (obično svećenika ili đakona) koji u ime Crkve prima očitovanje privole onih koji sklapaju ženidbu te dva druga svjedoka (obično “kuma” i “kume”) koji su također prisutni razmjeni privole. Tako kršteni katolici koji se vjenčaju izvan Crkve (na primjer, u građanskomu obredu ili obredu neke druge denominacije) to vrše nevaljano. Ako katolik ili katolkinja želi sklopiti ženidbu s nekatolkinjom/nekatolikom i ima dovoljno razloga za održavanje obreda u nekatoličkomu ambijentu, dozvolu može dati mjesni ordinarij ili župnik.

Supružnici moraju biti sposobni uzajamno izraziti svoju privolu i učiniti to slobodno i bezuvjetno. [18] Osoba mora biti psihološki sposobna razumjeti što ženidbena privola podrazumijeva i mora biti kadra obdržavati je. Ozbiljne poteškoće psihičke naravi mogu poništiti valjanost privole. Nadalje, privola nije valjana ako se daje u strahu ili pod prisilom. Stoga “prisilno vjenčanje” ne postoji. Parovi ne mogu postavljati nikakve uvjete za svoju privolu – što znači da ne mogu razmišljati: “Ostat ću u braku samo ako…” Privola mora podrazumijevati “što god se dogodilo, vjenčani smo zauvijek”.

Supružnici moraju dati privolu za ono što Crkva pod ženidbom podrazumijeva, a to su: vjernost, nerazrješivost i otvorenost za potomstvo. Za ova tri obećanja bitno je da i mlada i mladoženja izreknu svoje “da”. Ta su obećanja u tolikoj mjeri dijelom onoga što brak jest, da ako ili mladenka ili mladoženja zadrže privolu za bilo koje od njih, oni zapravo nisu vjenčani.

Što znači zadržati privolu za ta tri obećanja?

Zadržati privolu uključuje konkretan čin volje koji je suprotan bilo kojemu od ova tri obećanja. To bi se dogodilo kada bi u vrijeme izgovaranja privole usta jedne osobe izgovorila “Hoću”, a njezina ili njegova volja “Ne ću.” To se treba razlikovati od možebitne treme, pitanja, pa čak i manjih dvojbi. Oni su prilično normalni i ne dovode nužno u pitanje iskrenost privole osobe. Pobliži pogled na svako od tih obećanja pomoći će nam da razumijemo za što sve parovi moraju dati privolu.

Vjernost. Ženidba po samoj svojoj naravi zahtijeva vjernost srca, uma i djela prema jednomu jedinomu supružniku. Ako se zaručnik ili zaručnica ne obvežu na takvu vjernost, ne preuzimaju bračnu obvezu. Ne postoji takva stvar kao što je “otvoreni brak”. Sam je izraz proturječan. Ipak, važno je pojasniti da kasniji padovi u tomu području sami po sebi ne poništavaju ženidbu, dokle god su se oba supružnika iskreno obvezala na vjernost u vrijeme davanja privole.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Nerazrješivost. Ženidba utvrđuje neraskidivu, doživotnu vezu između supružnika. Ako to nije bilo ono što su zaručnik i zaručnica namjeravali ustanoviti, znači da nisu željeli ustanoviti brak. Ženidba je sve ili ništa. To znači da ne postoji takvo nešto kao “pokusni brak”, u kojemu muškarac i žena žele “tek vidjeti” je li stvar funkcionira. Baš kao i izraz “otvoreni brak”, i ovaj je izraz u sebi proturječan. Jednom kad se valjana ženidba izvrši, vezu koju Bog utemelji između supružnika samo smrt može prekinuti.

Otvorenost za potomstvo. Djeca izravno proistječu iz same naravi ženidbenoga života do te mjere da, ukoliko par nema apsolutno nikakvu namjeru imati djecu i odlučno ih isključuje iz svojega odnosa, njihov odnos nije bračni. “Brak bez djece, po vlastitomu izboru”, koji danas postaje sve popularniji, također je proturječan.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa “Otvoreno o seksualnosti i braku”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. O knjizi “Otvoreno o seksualnosti i braku” saznajte više na linku ovdje.


14 Međutim, Katoličke Crkve istočnoga obreda prihvaćaju svećenika kao služitelja (djelitelja) sakramenta braka (KKC 1623).
15 ZKP 10831090
16 Muškarci koji su već oženjeni mogu biti trajno zaređeni za đakone. Ali ako supruga đakona premine, on nije slobodan ponovno se oženiti. 
17 ZKP 1108
18 ZKP 1095, 1102, 1103