Nemojmo nikada zaboraviti da Bog jedini zna kakva je doista bila naša godina. Ono što nama izgleda kao neuspjeh, možda je uspjeh u Božjim očima, i obrnuto. Osim toga, nije na nama da ikoga sudimo, ni sebe ni druge. To ne znači da ne treba obaviti ispit savjesti ili napraviti bilancu protekle godine, ali učinimo to gledajući na sebe Božjim pogledom, s ljubavlju i s milosrđem. Takvo razmatranje može biti pozitivno i konstruktivno samo u Bogu, u poniznosti i u povjerenju. U protivnom može nas dovesti do obeshrabrenja ili oholosti, koji su oboje jednako neplodni.

Prvo je pitanje koje treba postaviti ovo: Koji smo si cilj (ciljeve) zadali na početku školske godine? To pitanje ima i teoretsku i praktičnu dimenziju, drugim riječima: koji su bili naši konkretni svakodnevni prioriteti i u kojoj mjeri oni odgovaraju smislu koji želimo dati svojem osobnom i obiteljskom životu? Kaže se da je put u pakao popločen dobrim namjerama… Iako to i nije baš sasvim točno, barem naglašava da može doći do potpunog razilaženja između načela i stvarnog ponašanja. Općeprisutan rizik je sanjati svoj život umjesto da ga uzmemo u svoje ruke, odnosno ostati na lijepim planovima koji se nikad ne ostvare u svakodnevnom životu.

U ovom razmišljanju mogu nam pomoći neka dodatna pitanja, kao na primjer: Kakav je naš dnevni i tjedni ritam? (Koliko smo prostora posvetili Bogu u molitvi? Koliko vremena posvećujemo bračnom drugu i svakom djetetu pojedinačno? Koliko vremena uzimamo za odmaranje? Koja je važnost nedjelje?) Što nam je važno na materijalnoj razini? (Koji su izdaci bili prioritetni?) Kakva je naša sposobnost prihvaćanja drugih? (Koga smo pozvali k sebi? Zašto? Kako?) Kakva je organizacija slobodnog vremena, kako se rade školske zadaće, kakav je odnos prema školi, kakva je materijalna organizacija kuće, itd.

Ova bilanca ima trostruki cilj: najprije zahvaliti za sve što nam je pomoglo da rastemo u ljubavi, za sve što nam je donijelo radost; zatim tražiti oproštenje za sve grijehe, dakle za odbijanje ljubavi; konačno, donijeti odluke – konkretne i ne previše brojne – za bolje napredovanje tijekom godine koja dolazi. Ne treba ići previše u pojedinosti, nego razlučiti ono bitno, svoje prioritete. Nema razlučivanja bez pomoći Duha Svetoga.

Godišnja bilanca traži vremena: svatko sam za sebe, bračni par zajedno, sa svakim djetetom zasebno, cijela obitelj zajedno. Bilancu se može obaviti i na sasvim neformalan način: čak se i u automobilu može porazgovarati o protekloj godini, saslušati i razumjeti one s kojima živimo. Možda su naš bračni drug ili pojedino dijete protekle mjesece doživjeli znatno drukčije od nas. Još nešto: ne zaboravimo nikada da naša djeca – posebno adolescenti – imaju potrebu da s divljenjem naglasimo njihov napredak, njihove uspjehe i napore koje su uložili tijekom godine. Iako se prave kao da im to nije važno, to je samo maska. U stvarnosti ih pogrješke i neuspjesi mogu tako zaslijepiti da zaborave na sve ono što je bilo lijepo i dobro.

Taj prijeko potreban razgovor može se nastaviti i preko pisama. U ljetnim mjesecima starija djeca često odlaze na odmor odvojeno od roditelja. Iskoristimo to i pišimo im: ne samo što ima novo u obitelji, još manje moralne prodike, nego da bismo im rekli i ponovili koliko ih osobno i bezuvjetno ljubimo, da bismo mirno ponovili zahtjeve koji proizlaze iz povjerenja koje smo im ukazali, da bismo im predložili konkretne korake, i najviše zato da bismo zahvalili Bogu za ono što jesu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.