Vjerojatno vam je dobro poznata rečenica “u odgoju treba biti i blag i čvrst”. Međutim, iako nam je taj princip dobro poznat, nije jednostavno odrediti što bi to konkretno značilo. Dobra disciplina počiva na ravnoteži.

Koje su to odgojne metode koje će nam omogućiti da gradimo bolji odnos sa svojom djecom?

Zapravo je njegovanje bliskog odnosa roditelja i djeteta samo za sebe odgojna metoda. Često će više utjecati na djetetovo ponašanje ako ga uzmemo u krilo i nježno upozorimo nego sva vika. Tinejdžeru će više pomoći razuman razgovor nego ljutite prodike. Nemojte misliti da njegovanje odnosa s djetetom znači da mu trebate postati prijatelj. Vašem djetetu nije potrebno da mu budete prijatelj, nego učitelj, nježan, pažljiv i mudar učitelj.

Često se događa da mi roditelji imamo jasnu viziju i koncept pravila koja želimo da naša djeca slijede i poštuju i uvjereni smo da je to njima jasno. Pa ipak, izgleda da im neke stvari moramo uvijek iznova ponavljati. Tome se može doskočiti tako što ćemo jasno definirati pravila i zapisati ih. Umjesto da djetetu sto puta ponavljamo kad prekrši neko pravilo, mirno ga pošaljemo da pročita pravila i sam zaključi što je pogrešno.

Djetetove zadatke također trebamo zapisati i zakačiti na vidljivo mjesto. Ova metoda funkcionira i s malom djecom. Ako dijete ne zna čitati, pravila se mogu i nacrtati.

Nije dovoljno djetetu reći NE, potrebno mu je ponuditi alternativu. Preusmjeravanje je zaglavni kamen svakodnevne discipline. Kada primijetite da se vaše dijete ponaša neprimjereno (npr. trči po kući i vrišti iz petnih žila), možete mu ponuditi da to radi na prikladnijem mjestu (Ako želiš vikati, možeš izaći u vrt) ili da radi nešto drugo (Ako ne želiš ići vani, što misliš da radimo nešto tiho u kući?). Metoda preusmjeravanja donosi dvije dobrobiti. Prvo, učimo dijete da poštuje naše potrebe kao što se mi trudimo poštovati njegove i drugo, učimo dijete da se obrati nama ako ne zna kako zadovoljiti neku potrebu.

Možda vam se preusmjeravanje čini i pomalo smiješno kad je u pitanju dijete predškolske dobi, ali prava korist nastupa u doba puberteta. Vaš tinejdžer ima već dugogodišnje iskustvo vašeg nježnog preusmjeravanja i zna da vam se može obratiti kad ne zna kako se nositi s nekom situacijom. Npr. “Mama, ja zaista volim Luku i osjećam privlačnost prema njemu, ali želim čuvati čistoću. Što da radim s tim osjećajima?” Mislite da je ovaj scenarij nemoguć? Nije, ali događa se samo u obiteljima u kojima roditelji poštuju osjećaje svoje djece i kada je to potrebno nježno ih preusmjere. Ako godinama komunicirate djetetom ovako:

“Prestani!”

“Ali, samo sam…”

“Baš me briga što si htio, samo prestani!”
onda se sigurno neće dogoditi da vam se vaši tinejdžeri povjeravaju.

Naravno, postoje situacije u kojima naprosto moramo reći NE i gotovo, ali u većini slučajeva preusmjeravanje je moguće. U određenom trenutku preusmjeravanje djetetova ponašanja od nas traži mnogo više truda, ali tijekom godina se pokaže učinkovitije, potiče djetetovu samokontrolu i čuva odnos između djeteta i roditelja.

Kad se dijete izrazi na neprimjeren način, potrebno je tražiti od njega da ponovi svoj zahtjev na ljepši način. Primjerice:

Dijete: Daj mi tu igračku!

Roditelj: Hajdemo ispočetka! Što želiš?

Dijete: Hoću tu igračku!

Roditelj: Reci: Molim te, daj mi igračku!

Dijete: Molim te, daj mi igračku!

Roditelj: Odlično, hvala ti. Izvoli igračku!

Ovdje je važno napomenuti da to što je dijete ispravilo način na koji govori ne znači da mu morate odobriti ono što traži. Naprosto, nemojte ni odgovarati dok ne pita na lijep način. Nakon toga odgovorite ono što smatrate ispravnim. Važno je da dijete nauči da način na koji traži nema utjecaja na vašu odluku, ali je ipak potrebno da svoje zahtjeve izražava pristojno.

Kao što se prethodna metoda bavi neprikladnim načinom komuniciranja, ova se bavi neprikladnim ponašanjem. Čest primjer je situacija kada se djeca svađaju oko igračke, jedno popusti ali bratu ljutito baci igračku. Mi mu pristupamo i kažemo: Pokupi igračku i daj je bratu lijepo.

Metoda “učini ponovno” ima dva koraka: a) prvo recite djetetu što da učini i kako da to učini (nježno, pažljivo, polako itd.). Tako dijete uči konkretne vrline koje mu želite prenijeti; b) pratite dijete dok ispravlja ponašanje. Slobodno tražite da ponovi sve dok ne učini stvar kako treba. Pri odlučivanju hoće li ponavljati više puta ne budite prestrogi, ali ne dozvolite da se izvuče bez iskrenog truda.

Ključ uspjeha metoda preusmjeravanja i reci/učini ponovno je dosljednost. Ako želite promijeniti neko ponašanje kod svog djeteta, morate reagirati svaki put kad takvo ponašanje uočite.

Iznimno je važno naučiti djecu da su odgovorni za svoje izbore i za posljedice koje ih prate. Najbolji način za to je da svoja pravila i zahtjeve predstavite u obliku izbora.

Npr.

“Ako odlučiš ne pojesti svoj ručak, znači da si odlučio da nakon ručka nećeš jesti kolač”.

“Ali ja želim kolač!”

“Onda bi bilo najbolje da se odlučiš pojesti ručak.”

Dvije su prilike kada je dobro upotrijebiti ovu metodu. Prvo, možete je upotrijebiti kad god primijetite da vaše dijete odabire lošije ponašanje. Što postižemo? Podsjećamo dijete na loše posljedice koje su povezane s odabranim ponašanjem i dajemo mu do znanja da još uvijek ima vremena promijeniti to. Također, dijete uči kako ima potpunu kontrolu nad svojim izborima i posljedicama koje zbog njih trpi. U tome je tajna samokontrole.

Dobar učitelj prije testa ponavlja gradivo i vježba zadatke sa svojim učenicima. Isto možemo primijeniti u odgoju. Prije nego što dovedemo dijete u situaciju u kojoj od njega očekujemo specifično ponašanje, potrebno je ponoviti pravila i vježbati traženo ponašanje. Npr. prije nego što dijete odvedemo na radionicu čitanja priča u gradsku knjižnicu, prvo ćemo kod kuće vježbati slušanje priča u tišini. Inače dijete dovodimo u situaciju da od njega očekujemo nešto što ono nikada nije naučilo. Prije odlaska u goste, muzej, na misu ponovit ćemo s djetetom pravila ponašanja za ova mjesta. Kao pravi učitelji vježbat ćemo i ponavljati prije nego dijete stavimo na test.

Djeca se lako izgube u svom svijetu mašte i igre. Zato im teško padaju nagli prijelazi s jedne aktivnosti na drugu. Kako bismo izbjegli drame, možemo djecu unaprijed upozoriti na promjenu. Primjerice: Za 15 min odlazimo iz parka i krećemo kući. Upozorit ćemo ih ponovno 10, 5, 2 min prije polaska. Koristeći ovu metodu pomažemo djeci da se postepeno prilagode na promjenu i nauče raspolagati svojim vremenom. Naravno, također drastično smanjuje mogućnost drama u javnosti.

Ne možemo dati ono što sami nemamo. Da bismo naučili dijete da bude marljivo, pošteno, strpljivo, moramo prvo i sami to provoditi. Dijete najbolje uči iz primjera. Kad primijetimo loše ponašanje kod svog djeteta, prvo se trebamo zapitati: “Radim li ja ovako nešto?” Najčešće su mane koje nam kod djeteta najteže padaju, upravo iste one mane koje kod sebe ne podnosimo. Budimo ponizni i priznajmo to! Možemo reći djetetu da ćemo se zajedno boriti protiv toga i osmisliti strategiju.

Dobro je djetetu izraziti osjećaje koje u nama proizvodi njegovo ponašanje. To se odnosi i na dobre i na loše osjećaje. Nije prihvatljivo usmjeriti ljutnju na dijete jer tada vičemo: “Ti malo razmaženo derište! Što ti misliš tko si ti?” Umjesto toga ljutnju usmjeravamo na djetetovo ponašanje i to mu izrazimo: “Tvoje ponašanje me toliko naljutilo da bih najradije vrištala. Molim te, idi u svoju sobu dok se smirim.” Ovakve situacije mogu biti izvrsna prilika da dijete nauči što njegovo ponašanje uzrokuje, ali i prilika da mu pokažemo kako se kontrolira emocije na pravi način. Naravno, pazite da održite dobar balans. Na jedno iskazivanje ljutnje, trebalo bi ići bar pet iskaza ljubavi i privrženosti da vaš odnos ne ode u minus.

Cijelu svakodnevicu možemo iskoristiti kao poligon za učenje vrlina. Da bi dijete moglo usvojiti određenu vrlinu, potrebno je da prvo nauči njeno značenje. Imenovanje je metoda koju koristimo da bismo na konkretnim primjerima djetetu približili željene vrline. Možemo koristiti svoje ponašanje, susrete i događaje iz susjedstva, škole, filmove, razgovore… Praktički sve situacije svakodnevice. Razgovarajući s djetetom važno je da što preciznije imenujemo određeno ponašanje. Npr: “To što je napravio tvoj prijatelj bilo je jako sebično“, “Taj lik iz filma je nepravedan“, “Ova gospođa je bila jako strpljiva s kupcima”. Imenovanje u svakodnevnom životu pomoći će djetetu da bolje razumije što od njega očekujete kada kažete npr. “budi odgovoran”.

Brojne studije pokazuju kako jednostavni obiteljski rituali i rutine imaju nevjerojatnu moć održavanja dobrog ponašanja i mentalnog zdravlja u obiteljima. Redoviti obiteljski obroci, vrijeme za molitvu, obiteljske večeri, zajednički projekti… Gregory Popcak ove i slične obiteljske rituale i rutine naziva obiteljskim antibioticima širokog spektra koji obitelj čuvaju od psihosocijalnih bolesti koje danas napadaju obitelj.

Poznata je izreka “Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno!” I to je istina. Ne samo to. Što više toga obitelj radi zajedno, veća je povezanost i odnosi su jači.

Isusova omiljena metoda pouke bile su upravo priče tj. prispodobe. Postoji napast da mislimo kako je pričanje priča kao metoda prikladno samo za malu djecu. Međutim, dobro je znati da se u terapijama za odrasle također koriste priče. Zapravo svi mi volimo dobru priču.

Metoda je jednostavna. Kada uočimo problem u ponašanju svog djeteta, možemo izmisliti priču ili pronaći prikladnu. Još bolje je ovu metodu koristiti proaktivno.

Pričati priče koje objašnjavaju i veličaju vrline koje želimo da dijete usvoji. Odlična stvar je čitati/pričati djeci priče o svecima kao uzorima dobrog življenja.

Pričanje priča je divan način za povećavanje bliskosti i poučavanje vrlinama na jedan lagan način.

Priređeno prema tekstu iz knjige Gregoryja Popcaka “Parenting with grace”. Članak je izvorno objavljen na blogu “Na Tvom dlanu”.