NEVEN JURINA TOMIĆ - GLUMAC, TV VODITELJ I - HEROJ...

‘Svatko ima svoj put, a ja sam dobio ovaj na kojem sam sada i nisam prestao sanjati svoj san’

“Cerebralna paraliza nije bolest nego stanje koje me ograničava u nekim pokretima. Ništa ne bih mijenjao, svaki dio te priče zvane moj život čini me ovakvim kakav jesam. Evo, primjerice, ne bi se ti i ja poznavali. Ne žalim ni za čim.”

1005706_481586058589866_1976061428_n

Kolica, štake, nepokretnost ili slaba mobilnost, samo su neki od pojmova koji simboliziraju čak deset posto stanovništva koliko ih spada na osobe s invaliditetom koje žive među nama. Najčešće su navedeni pojmovi plod predrasuda koje društvo još uvijek ima prema ovoj brojčano rastućoj društvenoj kategoriji ljudi u svijetu, ali i nepremostive barijere za te osobe koje ih odvajaju od ostatka zajednice u kojoj žive. No, postoje pojedinci, nepoznati heroji, koji plivaju kontra struje, prelaze sve barijere koje im invaliditet i nebriga društva stvaraju.

Jedna od takvih osoba je i 35-godišnji Riječanin Neven Jurina Tomić, koji već sedam godina ima prebivalište u jednom od zagrebačkih studentskih domova. Tko je Nevena upoznao, reći će da se radi o vrlo dobrom, intelektualno potkovanom i nadasve jako društvenom mladom čovjek.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Kako gledaš na svoj život u ovih 35 godina? – upitali smo ga…

– Lijepo, divno, krasno! Stvarno! No, s puno, puno dokazivanja, što je prirođeno svakome tko želi uspjeti u životu, ali kod mene je specifično to što imam cerebralnu paralizu. Možda zvuči nelogično, ali invaliditet mi je dao još više snage za dokazivanje pred drugima. U djetinjstvu i mladenaštvu ostvario sam sve što bi svi poželjeli: pohađao vrtić, školu i fakultet, zajedno s vršnjacima koji nisu vezani uz invalidska kolica. Kada sam pohađao vrtić za „normalnu“ djecu, to je bilo nestvarno. Za razliku od mene, današnja djeca s teškoćama u razvoju imaju osobne asistente, ali i još puno toga što im je društvo osiguralo kroz konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Danas je normalno vidjeti osobu s invaliditetom na plaži ili u kazalištu, što je donedavno bilo nezamislivo. Dobro je u svemu tome što se osjećaju sigurno, zaštićeno, a loše je što će se kao odrasli morati početi boriti, naučiti kako živjeti sami s invaliditetom, dok sam sve to ja već prošao od ranog djetinjstva. Invaliditet mi je na neki način poteškoća, ali nikako prepreka koju ne mogu savladati. On je dio mene. Za osobe s invaliditetom nije dobro da im je sve servirano. Sve u svemu, bitno je da se integriraju u okolinu koliko je do njih i koliko im je to pravima zagarantirano – kaže nam Neven prije kojeg je, kako kaže, studij novinarstva završilo svega nekoliko osoba s invaliditetom, a niti jedna televiziju, već medije koji su im dostupniji poput tiska i radija.

– Kad bi se opet rodio, sagledavajući sve što ti je Bog darovao i što si postigao, bi li što promijenio?

– Ne bih, jer svaki dio te priče zvane moj život čini me ovakvim kakav jesam. Evo, primjerice, ne bi se ti i ja poznavali. Ne žalim ni za čim. Da pojasnimo, cerebralna paraliza nije bolest nego stanje koje me ograničava u nekim pokretima. Istini za volju, spadam u kategoriju ljudi koji imaju blaži oblik cerebralne paralize. To znači da mi je dosad u životu uglavnom bilo omogućeno sve što i drugima, samo neke stvari fizički radim sporije od ostalih, ali ne i intelektualno. Uz navedeno, volim dinamičnost, pa nisam statičan, što odgovara mojem izboru životnog poziva a to je rad u medijima, točnije, na televiziji. Zatim, mislim da sam komunikativna osoba, a s godinama postajem i sve strpljiviji. Također, prilično sam prilagodljiv ljudima, mjestu i situaciji u kojoj se nalazim, a i mogu reći da sam tvrdoglav, što me i dovelo tu gdje jesam – priča nam Neven.

DSC05464

Već od najranije životne dobi počeo je pokazivati ljubav prema onome što ga i danas najviše ispunjava – kazalištu i televiziji. Tako je još 80-ih godina prošlog stoljeća u vrtiću i kasnije tijekom školovanja u različitim priredbama otkrio smisao za glumu, a iste je i vodio, što je naznačilo i njegov talent za nastup pred televizijskim kamerama. Na tome nije stao, nego je s 15-16 godina počeo glumiti u amaterskoj kazališnoj skupini Otvorena scena Belveder, u kojoj je kroz nekoliko godina stjecao prva iskustva na „daskama koje život znače“. Čak je i kroz nekoliko godina nedovršenog studija teologije, u pauzama od pohađanja predavanja i učenja, koristio svaku prigodu da kolegama, profesorima i široj javnosti pokaže da osobe s invaliditetom mogu biti jednako uspješne, ako ne i uspješnije, u scenskom izričaju. Prije desetak godina Nevenu se dogodila prekretnica u mnogim životnim stvarima, pa tako i u ostvarenju njegove temeljne dvije ljubavi. Valjalo je donijeti veliku odluku, odnosno odvojiti se od roditelja i, napustivši rodni grad, doći u Zagreb, gdje je 2008. godine na Fakultetu političkih znanosti upisao studij novinarstva, a unutar kojega i smjer Televizija. I kroz to vrijeme se bavio glumom, a potom na petoj godini studija upisao izborni kolegij na Akademiji dramskih umjetnosti na kojoj je za diplomski rad obradio temu o integraciji osoba s invaliditetom u glumi i televiziji. Tom prigodom snimio je i film „Od snova do stvarnosti“ koji govori o njegovom životu.

– Svijet medija i svjetla reflektora u televizijskom studiju oduvijek me privlačilo, pa sam već od malih nogu htio postati voditelj, ali tko bi sredinom 80-ih godina htio angažirati dijete-invalida pred kamerama? – pojašnjava i nastavlja:

– No, nisam prestao sanjati svoj san, iako mi i danas mnogi kažu da sam u poziciji u kojoj jesam izabrao najteži put koji postoji. Svatko ima svoj put, a ja sam dobio ovaj na kojem sam sada, iako već sedam godina živim sam u velegradu, daleko od obitelji. Kada nešto silno želiš u životu i pripremiš se za to, kao ja za studij novinarstva, onda je lakše. Mogu reći da sam bio hrabar i svjestan da ću morati puno uložiti i brzo se integrirati, jer ne može se studirati televizija i samo sjediti doma i učiti. Kada gledam druge osobe s invaliditetom, u mnogima ne vidim tu motivaciju da uspiju pa su skloni depresiji i samosažalijevanju, zbog čega ih je jako malo danas zaposleno. Treba svakodnevno izlaziti iz sigurnosti doma i nalaziti se, komunicirati s ljudima, te dati im do znanja da smo ravnopravni sa svima. Odnosi s javnošću i rad u tiskanim medijima nisu me previše privlačili. Priznajem, na početku sam imao strah hoću li uspjeti upisati taj studij, jer sam znao da ako uspijem, da su mi onda otvorena vrata u život. Na kraju se pokazalo da mi je bilo lako upisati, ali teško završiti ovaj studij. Bogu hvala, uspio sam!

Upis, a potom i završetak studija novinarstva Neven smatra svojim najvećim uspjehom u životu, iako će reći da ga prave životne bitke tek čekaju. Dodaje kako je tijekom studiranja pohađao govorne vježbe, u čemu vide veliki napredak oni koji ga duže poznaju, a puno vremena kao budući televizijski novinar posvetio je prikupljanju znanja i iskustava kroz terensku nastavu.

– Upoznao sam dosta ljudi, kako onih običnih, tako i onih iz javnog života, što mi je bio i cilj. Na televiziji se te poznate „face“ čine dragima, ali kad čovjek pogleda iz nekog drugog kuta, kada se ugase svjetla kamere, onda i nije baš tako sa svima. Pritom je valjalo rušiti mnoge predrasude prema meni kao osobi s invaliditetom na koje sam naišao, što mogu i želim dalje činiti. Većina je onih koji su mi davali podršku, kao i ljudi koji su govorili za mene: „On na televiziji? Neće on nikada uspjeti!“ Čim je netko malo drugačiji, odmah ga se kritizira – kaže Neven.

Pitamo ga u čemu je samostalan u svakodnevnom životu, a u čemu mu treba pomoć?

Gotovo u svemu sam samostalan u studentskoj sobi gdje živim, pa čak i u kretanju, a kad želim izaći van u invalidskim kolicima onda ovisim o tuđoj pomoći, ponajviše oko prijevoza do fakulteta, kafića ili dr. Kad ustanem ujutro, u oblačenju mi pomaže patronažna sestra, a potom osobnu higijenu i sve ostalo sam obavljam. Tako živim dosad, iz dana u dan, a s godinama postajem sve brži u savladavanju barijera. Mogu i hodati bez problema, samo mi treba netko dati ruku. Sigurno da određena samostalnost kako meni tako i drugim osobama s invaliditetom znači jako puno, osobito za našu integraciju – odgovara.

DSC05283

Ubuduće sebe vidi u voditeljskom poslu na malim ekranima. Da ozbiljno misli i da ima talenta za taj posao kontinuirano pokazuje volontirajući kao urednik i voditelj emisije o osobama s invaliditetom na Z1 televiziji, a u pregovorima je za neke televizijske i kazališne glumačke uloge.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Naglašavam – volonterski odrađujem taj posao za Udrugu osoba s cerebralnom paralizom iz Zagreba, a što se tiče glumačke karijere, još uvijek sam na čekanju neke ponude, što je svojstveno za osobe s invaliditetom koje su u mnogim stvarima u životu od društva stavljene „na čekanje“. No, ne mirujem, te sam ove akademske godine upisao na Filozofskom fakultetu dvogodišnji studij pedagogije koja će mi uvijek dobro doći u životu. Svaki dan želim nešto novo naučiti, pa tako i kroz ovaj studij – pojasnio je svoju odluku o još jednom studiju.

Neven je prije dolaska u Zagreb u svom gradu Kastvu bio društveno aktivan, kao član Gradskog vijeća mladih, a također i više godina vjerski angažiran u Franjevačkoj mladeži – Frami na Trsatu u Rijeci te dopisnik različitih crkvenih tiskovina.

Siniša Pucić | Bitno.net


Objavljeno: 2. lipnja 2015.

Možda vam se svidi