U TVORČEVOJ BLIZINI

Vrtlar mora biti filozof, ali nikada ateist

Glas u Izaiji kaže: “Svako je tijelo k’o trava, k’o cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Jahvin preko njih prođe. Doista, narod je trava.” Vrtlari to znaju. Oni shvaćaju da je smrt nerazdvojiv dio prirode, ali jednako tako i ponovno rođenje i obnova. Vrtlari se približavaju duhu života i njegova tvorca. Oni nisu divlji entuzijasti već nježni filozofi, a možemo gotovo sa sigurnošću reći da niti jedan veliki vrtlar nije ateist.

Foto: Christopher Craig | Flickr.com

Foto: Christopher Craig | Flickr.com

Netko je jednom pitao: “Kako izražavaš ljubav prema domovini u ovo olovno doba? Kako onaj multikulturalni otrov ostaviti po strani i jednostavno reći – Ja sam engleski domoljub?” Odgovaram: “Napravi vrt ili pomogni onima koji će to napraviti.” Ne postoji “engleskija” aktivnost od vrtlarstva i tako je već preko tisuću godina. Uistinu, postoje ostatci anglo-saksonskih vrtova. U doba mira su okope oko dvoraca isušili, a lopoče su zamijenili vrtovi koje su održavale žene vitezova. Prvi značajni engleski esej, “O vrtovima”, djelo je Francisa Bacona s početka 17. st. Upravo sam ga opet pročitao. Dugačak je, elegantan, ali detaljan i pun mudrosti i znanja o prirodi i našem intimnom odnosu s njom.

Bacon je osobito dobar pri opisu vrtnih mirisa i aroma. Uspoređuje ih s glazbom, pogotovo kada na njih djeluje povjetarac. Stoga Bacon daje savjete kako smisleno saditi ne bi li se vrtne miomirise dobilo tijekom cijele godine. Razlikuje pasivne mirise i one koje se može izazvati. Stoga: “Tri su biljke koje gazimo i lomimo, a svojim mirisom najugodnije privlače, a to su: dinjica, divlji timijan i barska metvica. Dakle, trebali biste saditi cijele redove njih ne biste li uživali u šetnji.”

Reći ćete da su u ono zlatno doba cvjetovi bolje mirisali. Ne nužno; Bacon se žali da neko cvijeće koje bi trebalo prekrasno mirisati, više ne miriši. Kao primjere navodi lovor, ružmarin i mažuran. Nadalje, žali se na to da neki cvjetovi, jednom procvjetali, prebrzo šire svoj miris: “Damastne i crvene ruže toliko brzo gube svoj miris da biste mogli proći pored cijelog reda, a da ne osjetite ništa od njihova slatkog mirisa, iako bi se to dogodilo za jutarnje rose.” Cvijet, ističe Bacon, koji “daje najslađi miris u zraku, je ljubičica, a pogotovo njen dvostruko bijeli varijetet.” To je točno danas jednako koliko je bilo i onda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Proteklog vikenda sam, obilazeći dane otvorenih vrtova u Stogumberu, jednom od najljepših sela okruga Somerset, razmišljao upravo o Baconu. Tamo je petnaest vrtlara predstavilo svoje vrtove međusobno udaljenih taman dovoljno da ih se obiđe ugodnom šetnjom. Plemenito je to mjestašce kojeg čine stare kuće još u prvobitnom stanju te srednjovjekovna crkva koja je tom prilikom izložila svoju kolekciju srebrnih posuda.

Bilo je pravo zadovoljstvo koračati njihovim vijugavim putovima i svako par koraka ući u vrtove što su se krili iza ponosnih kućica. Ponekad čovjek pomisli da je Stara Engleska nestala zauvijek, a gledajući dijelove današnjeg Londona koji nalikuju degradiranom levantskom pazaru prenapučenom ogorčenih ljudi, teško se toj misli oduprijeti. Ali u zapadnom Somersetu je Stara Engleska, pogotovo tijekom ovakvih događaja, itekako živa, nježna je, osobna, pristojna, osmiješena, puna dobrodošlice i nestrpljivošću da ti pokaže i objasni što je stvoreno.

Ovi mali vrtovi su u ovo doba, kada su u vrhuncu cvatnje, zabavniji i zanimljiviji od značajnih aktualnih događaja. Za početak, svaki je od tih vrtova potpuno osoban, napravljen od ruke predane osobe ili para. Zatim, tvorci su ondje na licu mjesta da ti odgovore na pitanja i pričaju o eksperimentima, iznenađenjima, razočaranjima i uspjesima svoje vještine. Izvanredna je razina genijalnosti koja uspijeva iskoristiti svaku stopu vrta da bi se dobio intenzitet, raznolikost, kontrast, osjećaj prostranosti i velikodušnosti u toj maloj jedinici zemlje. Nisam vidio ništa što bi se ponovilo dvaput niti je bilo uobičajenih hortikulturalnih klišeja, upravo suprotno, originalnost, maštovitost, osobito u odnosu postavljenih stvari jedno u korist drugog u vidu boja, oblika, veličina i tekstura listova, kao da nije riječ o vrtlaru već o slikaru koji ne slika samo zbog detalja već zbog sveukupnog dojma.

Oni su brzi u odgovaranju i prepričavanju nezgodnih situacija koje bi na kraju ispale s(p)retne ili o iznenadnom cvjetanju neobičnih cvjetova koje, potpuno neočekivano, postanu dobrodošlo osvježenje. “Bilo je to iznenađenje” – ističu. “Na koncu nikada nisi siguran što ćeš točno dobiti na kraju ili ne znaš što se točno događa pod zemljom tijekom zime.” Vrtlarenje je, na neki način, poput odgoja djece: puno neočekivanih promjena, čak i šokova koji zahtijevaju mnogo strpljenja, ljubavi i volje da se ide prirodi niz dlaku, a ne da joj se prkosi.

Vrtovi, pogotovo oni manji koje održava jedna osoba, odražavaju osobnost i izražavaju estetski temperament, čak filozofija života. Posebno me se dojmio vrt delikatno sastavljen od blijedih nijansi koji me uvodi u stanje duha i Miltonove pjesme “Lycidas”:

Donesi rani jaglac koji zaboravljen umire
Čupavu svinđušu i blijedi jasmin,
Bijelo-ružičastu, maćuhicu prošaranu crnilom,
Sjajnu ljubičicu, Mirisnu ružu, i lijepo obučenu kozju krv,
Zajedno s iznurenim jaglacem koji sjetno ponire glavu,
I svakim cvijetom koji nosi taj tužni vez.

S druge strane se smjestio vatreni rub temeljen na onom što Bacon naziva “francuskim nevenom”, ali načinjen od drugih narančastih, žutih i nekoliko žarko crvenih cvjetova. Zvuči strašno, ali zapravo je, na jedan svoj način, to remek-djelo ukusa i živosti. Kao da je to napravio sam Van Gogh upijajući mudre savjete Fantin-Latoura. Kao što je rekla gospođa koja je taj rub napravila: “Znate, mnogo toga vam je produkt puke sreće te se vjerojatno više neće ponoviti. Možda je tako i bolje, ne želimo puno ponavljanja u vrtlarstvu. Ja sam za promjenu svake godine.”

Divio sam se i gospođi koja je napravila lijepo dotjerani vijugavi puteljak koji vodi u srce njena vrta. Granitne ploče i šarolike mahovine u mnogim nijansama zelene boje su pravo malo remek-djelo, dostojno Vermeera. Vrtovi pokazuju mirne i burne umove, energiju avanturističkog duha i očuvanje udobnosti onog vrlog. Iako je neobično što se Freud uopće nije zanimao za um vrtlara, to s druge strane ne čudi jer je on ipak bio gradski čovjek, okružen žardinjerama i genitalijama.

Baš poput mnogih drugih primitivnih nagona i neracionalnih vještina, uzgajanje biljaka sadrži snažnu intelektualnu i duhovnu komponentu, a obje odražavaju i oblikuju osobnost. Svi vrtlari su ekonomisti, doduše različitih vrsta. Neki su ekspanzionisti, neki djeluju postupno, neki rastrošno, a drugi pak oprezno. Kako kaže Keynes, vrtlari mogu biti i bikovi i medvjedi. Postoji vrsta vrtlara koji, na primjer, savršeno koriste tratinčice prepoznajući istinu Chaucerove misli iz prologa “The Legend of Good Women”.

Postoji dakako i ona vrsta vrtlara koja na najbolji mogući način usklađuje kontrastne svijetle i tamne boje listova grmova i mnoge nijanse zelene. Sve su to suptilni znakovi vrlo pažljive osobnosti, nečega što bismo mogli nazvati umom Dorothy Wordsworth.

Stari zavjet obiluje referencama na cvijeće, osobito kada je riječ o njihovoj osjetljivosti i prolaznosti. Tako glas u Izaiji kaže: “Svako je tijelo k’o trava, k’o cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Jahvin preko njih prođe. Doista, narod je trava.” Vrtlari to znaju. Oni shvaćaju da je smrt nerazdvojiv dio prirode, ali jednako tako i ponovno rođenje i obnova. Vrtlari se približavaju duhu života i njegova tvorca. Oni nisu divlji entuzijasti već nježni filozofi, a možemo gotovo sa sigurnošću reći da niti jedan veliki vrtlar nije ateist.

Paul Johnson | CERC

Prijevod: Domagoj Puškarić | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Objavljeno: 28. lipnja 2016.

Možda vam se svidi