Dok sam gledala prema dolje kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao: ako ovo pukne i ja padnem, boljet će. Bila sam užetom povezana s mladićem koji je stajao na tlu ispod mene. Njegove su me riječi ohrabrivale: „Samo nastavi, ide ti dobro! Ne zaboravi unaprijed potražiti sljedeće uporište.“

No ja nisam gledala naprijed. Gledala sam prema dolje, prema momku koji je držao uže koje se provlačilo kroz maleni komad metala. Izgledao mi je mlađe nego moj sin. Je li bio dovoljno star da se brije? Ako sam teža od njega (što je vjerojatno), hoće li gravitacija u jednom trenutku učiniti svoje i povući ga s poda, dok ću se ja istovremeno strovaliti prema dolje? Što ako se metalni karabinjeri raspuknu dok se ja nalazim u zraku?

Nije mi izgledalo sigurno – nisam imala ni najmanje izglede izvući se iz ovoga.

No, nisam bila toliko visoko iznad tla. Zapravo, ja sam se pokušavala popeti na zid u lunaparku, i bila sam okružena svojim prijateljima iz crkve. Oni su me također ohrabrivali: „Samo naprijed, Sherry! Još malo pa si na vrhu!“

No ja se nisam osjećala tako hrabrom. Napola sam se držala, napola sam visjela vezana komadom užeta, dok su moje ruke svake sekunde bile sve slabije i slabije.

Mladić koji me osiguravao nastavio je ponavljati ranije izgovorene upute: „Ne brini se za pojas ili uže – sve prepusti meni. Drži svoje oči uperene prema gore. Traži mjesto gdje ćeš prvo staviti svoje ruke, zatim svoje noge. Gledaj na sidrišta, sjećaš se?“

Sjetila sam se. Na početku mi je objasnio kako pojas funkcionira, kako je dizajniran da nosi čovjeka od 150 kila i kako će me osigurati od pada čak ako se poskliznem sa zida ili se pustim. Riječ “sidrište” za mene je bio znak da sam osigurana, ne samo pojasom ili mladićem koji me vodio – već nekom zaštitom koja nikada neće oslabjeti. Užad koja je prolazila kroz njegove ruke, pomažući mi da se lakše penjem uz stijenu (i sprječavajući moj nagli „silazak“ niz nju), bila je na koncu pričvršćena za nepomičnu strukturu.

Nažalost, moje nježne ruke i slabašne noge nisu međusobno surađivale. Uporišta su mi izgledala premalena i previše udaljena jedna od drugih. Da bih došla do jednoga, morala sam pustiti drugo. Osjećala sam se bespomoćnom, ranjivom i poraženom.

Često sam se u svom životu osjećala tako, čak i u trenucima kada su moje noge bile na čvrstom tlu: dok sam čekala svoj prvi veliki posao, svoje prvo dijete, seleći se s jednog mjesta na drugo ili u trenucima neke velike odluke. U svojoj sam glavi čula uvijek iste rečenice: Nisam sigurna. Čudno se osjećam. Ne znam što bih sljedeće napravila. Ovo me plaši.

Dok sam se držala čvrsto za stijenu i nastojala smiriti svoj um, dolje na tlu postojao je netko tko uopće nije bio nervozan. On je kroz istu situaciju prošao bezbroj puta. On je znao da sam sigurna i da ne postoji nikakva stvarna opasnost od pada. On me je mogao povući do samog vrha a da ja nisam uložila nikakav trud u penjanje. Ako bi moje slabe ruke ili noge popustile, on bi me mogao sigurno i polagano spustiti na zemlju. On je bio umirujuća prisutnost na zemlji.

Vjerujem da već zaključujete u kojem smjeru ide ovaj tekst. No prije nego što kažete sebi: „Znam da bih trebao moliti više“, stanite. Svi se mi ponekad zabrinemo i neki od nas su bolji u tome jer imaju više iskustva. Ja sam jedna od takvih. Bila sam zabrinuta i nastojala sam umiriti sebe kako bih se prestala brinuti. Prstom sam upirala prema svome bojažljivom srcu. Pravila sam se da nisam zabrinuta, znajući u isto vrijeme da zapravo jesam. No sada je moja zabrinutost iza mene, a ja sam poduzela neke korake za ubuduće.

Odlučila sam napraviti sljedeće:

Umjesto da se pravim kako nisam zabrinuta (na kraju krajeva, koga ja to zavaravam?), zamislim da Bog sjedi pored mene, sa šalicom kave u ruci, a ja polako postajem iskrena prema sebi i prema Njemu. On zna da se brinem. On me voli bez obzira na sve. Umjesto da govorim sebi stvari poput: Znam da Bog ima sve pod svojom kontrolom, ja mu kažem ono što stvarno osjećam: Bože, ne vidim te niti te osjećam sada. To me plaši. Molim te, pomozi mi.

Dio mene misli kako bi moj život bio bolji kad bih ja kontrolirala sve okolnosti. No to je nemoguće. Zapravo, hvala Bogu što je to nemoguće. Ja ponekad ne znam što je najbolje za mene. Čak i kad bih mogla kontrolirati svaki dio svoga života, pritisak kontroliranja bi me uništio. Prekrasan je osjećaj prepustiti kontrolu Bogu i ne brinuti se o svakom trenutku svoga života. Dajte svome perfekcionizmu vremena da se odmori. Pored sebe imam Boga koji je vjerna prisutnost, koji može puno bolje upravljati kormilom moga života od mene.

Ovo je za mene najteži dio. Priznajem da ne mogu kontrolirati sve što se dogodi u mome životu, što je često izvor moje brige. No moram se odreći kontrole nad tim kako će stvari na kraju ispasti. Iako znam da je moj život u Božjim rukama, ja i dalje želim ono što želim; imam svoje planove, imam svoje snove i želim da oni budu dio Božjeg plana. Ali to je lažno prepuštanje Bogu, zato što mu dopuštam da me vodi samo kamo ja to želim. Ne želim biti lažni pratitelj. Želim mu vjerovati u potpunosti. Želim vjerovati da on želi bolje stvari za mene nego što ja to želim. Želim spoznati kako moj put i odabir nije uvijek najbolji put.

Iako mi razum govori kako uže po kojem se penjem neće puknuti, metal se neće savinuti i kako je mladić koji me vodi prošao obuku i zna kako me održati sigurnom dok se penjem, morala sam svome nemirnom srcu i oznojenim pazusima ponoviti to nekoliko puta prije nego što sam zaista počela vjerovati. Slično je i s duhovnim životom. Bog me po svojoj Riječi uvjerava da me neće ostaviti samu. On kaže da me Njegov Duh okružuje i da ide preda mnom, štiteći me od stvari koje još ne vidim. On me uvjerava kako će mi njegov Mir, kojega svijet ne razumije, dati snagu i samodisciplinu koja mi je potrebna. On mi jamči kako neću ostati nemirna srca i provesti život u strahu.

Dok u sebi ponavljam ova obećanja, ona postaju moja stvarnost. Ponavljam ih dok sam u kući, na putu prema poslu, dok čekam u trgovini. Neprestano podsjećam samu sebe da u trenucima kada se osjećam napuštenom i preplašenom – ja to zapravo nikad nisam.

Dok razumom pristajem uz Njegova obećanja, a moje ih srce nastavlja slijediti, ja shvaćam da je On moj vjerni i neuništivi Spasitelj koji me čvrsto drži bez obzira na sve što se nalazi ispred mene.

Ja sam čvrsto usidrena u Njemu.

Sherry Surratt | www.todayschristianwoman.com

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net