Je li Isus samo čovjek?

Ubijanje Boga u Isusu – osvrt na film ‘Killing Jesus’

Film Killing Jesus (Isusovo ubojstvo) u nekoliko je navrata proteklih dana prikazan na televizijskom kanalu National Geographic Channel. Riječ je o dosad najambicioznijem i najskupljem projektu ove ugledne televizijske kuće. Premijerno prikazivanje na Cvjetnicu i Uskrs odgledalo je 3.7 milijuna gledatelja, u 171 zemlji  širom svijeta, na 45 različitih jezika.

killing jesus

Foto: screenshot iz filma

Ovi rezultati premijeru filma Killing Jesus čine najgledanijom u povijesti National Geographic Channela. Film je u nekoliko navrata prikazan i u protekloj Vazmenoj osmini, a emitiranje će se nastaviti i nakon Bijele nedjelje. Imajući u vidu golemi ugled kojeg uživa brend National Geographic (najveća neprofitna znanstvena udruga na svijetu, TV kanal počeo s radom još davne 1959.) zbog desetljeća izvrsnosti u realizaciji kvalitetnih znanstveno-dokumentarnih televizijskih programa, a i činjenicu da je film Killing Jesus nastao na istoimenom književnom predlošku čiji je autor jedan katolik (ugledni američki novinar, publicist i komentator Bill O’Reilly), na prvi pogled se čini da konačno imamo razloga za zadovoljstvo po pitanju suvremene visokobudžetne, kvalitetne i umjetnički vrijedne ekranizacije Isusova života, smrti i uskrsnuća.

Nažalost, nije tako.

Je li Isus samo čovjek?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Temeljni problem i nedostatak filma Killing Jesus je potpuno izostavljanje filmskog prikaza božanske naravi Isusa Krista. Ona se tu i tamo tek nazire u subjektivnom doživljaju njegovih sljedbenika, prvenstveno u filmskom liku apostola Petra. Isus je prikazan jednodimenzionalno, kao (samo) čovjek; sućutan humanist, jedan od velikih učitelja ljudskog roda – i ništa više od toga. Gledatelju se ostavlja mogućnost da sam subjektivno prosudi krije li se nešto više iza lika tog simpatičnog i srčanog idealista, (ne)običnog mladog tesara iz zatucanog sela u Galileji. Primjerice, u susretu s Ivanom Krstiteljem na Jordanu, filmski Isus nije uopće svjestan svog božanskog sinovstva – za sebe kaže da je “obični tesar i ništa više”. Dapače, čak mu i filmski Krstitelj mora pojašnjavati tko je zapravo On, dok ga Isus sluša u blagoj nevjerici i čuđenju. Scena Isusova krštenja na Jordanu potpuno je lišena svoje nadnaravne dimenzije (izostanak bilo kakvog prikaza Duha Svetoga). Isusov odlazak u pustinju prikazan je kratkom scenom molitve od dvadesetak sekundi; potpuno su izostavljene kušnje u pustinji i susret s Napasnikom. Prikaz Isusova rođenja u Betlehemu u potpunosti je preskočen. Kako su tri mudraca prepoznala Isusa? Magijom? Ili je to onodobna znanost? Naime, približili su mu kao trogodišnjem dječaku nekakvu ogrlicu od (polu)dragog kamenja (lapis lazul?) koja je vibrirala (?) osjetivši prisutnost budućeg Mesije?! Filmski Josip nije Božjom intervencijom (u snu) potaknut da s Marijom skloni Isusa od Heroda na sigurno u Egipat, nego je do toga došao isključivo vlastitim umovanjem. Nadalje, umjesto da ga u javnom naučavanju od početka prati karizma nenadmašnog propovjednika i gomila ljudi, filmskog Isusa sluša nekolicina nezainteresiranih skeptika. Situacija se donekle mijenja nakon površno prikazane Propovijedi na Gori i proizvoljno interpretiranog istjerivanja trgovaca iz hrama i sukoba s farizejima, gdje je prenaglašena militantna dimenzija Isusova djelovanja, kao nekog revolucionara i huškača protiv židovske svećeničke kaste i ovozemaljskog poretka. U tom kontekstu krivo je interpretiran i evanđeoski govor o rušenju hrama (usp. Iv 2, 13-25) – potpuno je izostavljena Isusova poanta o uskrsnuću vlastitog bića (kao hrama). Slično je i s govorom o maču (usp. Mt 10, 34) koji je interpretiran predoslovno. Poseban problem u prikazu Isusova javnog djelovanja predstavlja gotovo potpuno izostavljanje prikaza čudesa i znamenja. Ona koja nisu izostavljena dvojbeno su interpretirana. Naime, filmski Isus pokazuje iznenađenost i ushit kad njegova molitva rezultira mrežama punim ribe, kao da je on (tek) jedan od sinova nebeskog Oca, a ne Sin koji je jedno s Njim (usp. Iv 10,30). Kod filmskog “ozdravljenja” opsjednutog, gledatelju je ostavljeno na interpretaciju je li riječ o opsjednuću ili epizodi epilepsije koja je mogla doći i proći neovisno o Isusovoj intervenciji, koja se ovdje ne sastoji u izričitom naređivanju zloduhu da odstupi nego u običnom suosjećanju, grljenju i tješenju dječaka. Petrova filmska ispovijest vjere je poseban problem. Naime, film suptilno sugerira da Isus zapravo i ne zna tko je On sam sve dok mu okolina i Petar to ne kažu; ovaj filmski Isus kao da se počinje smatrati Mesijom tek kad Petar ispovjedi svoju vjeru u to. Posljednja večera je prikazana kao druženje prijatelja uz dobru janjetinu, bez imalo osvrta na njezin udio u Pashalnom otajstvu i sakramentalno značenje; ustanova Euharistije je potpuno preskočena. Filmski Isus je iznenađen Judinom izdajom, i propušta zacijeliti uho ozlijeđenom Malku. Prikaz Isusove muke je ublažen i nepotpun u odnosu na suvremene znanstvene spoznaje. K tome, filmskom Isusu je kopljem proboden bok, ali nema ni traga vodi. Isus, umirući na filmskom križu, ne moli Oca za oprost svojim mučiteljima koji ne znaju što čine (autor književnog predloška O’ Reilly smatra da Isus nije zbog gušenja na križu to mogao reći dovoljno glasno da ga netko čuje) niti svome Ocu predaje svoj duh kao ultimativni čin vjere u trenutku najveće kenoze. Zašto? Zato što, možda taj Otac, taj židovski sveprisutni a nevidljivi Bog uopće ne postoji. Naime, u filmu to izričito izjavljuje i “mudro” zaključuje Poncije Pilat u razgovoru sa svojom ženom u kočiji. U čije ime, pitamo se?

Konačno, najbitnije od svega, u filmu o Isusu, prikazanom na Uskrs, nema prikaza uskrslog Krista. Samo vidimo učenike i Mariju kako se smiješe vidjevši prazan grob. I Petra koji vodi nekakav dijalog koji izgleda kao monolog. Naime, onaj (Isus?) kome se obraća se ne vidi. Ili je nevidljiv, ili je možda plod Petrove mašte ili nekog subjektivnog vjerskog doživljaja? Šećer na kraju je zaključak naratora filma da je taj isti Petar kasnije “formalizirao novorođenu Crkvu, u Rimu” (a gdje je Pedesetnica, Duh Sveti?) te da je “priča o Isusu, tom skromnom tesaru iz Nazareta, izrodila jednu od vodećih svjetskih religija”.

Ovakav “Religija DA, Objava/vjera NE/MOŽDA” pristup, već  je rezultirao izrazima nezadovoljstva i negativnim komentarima širom svijeta od strane brojnih kršćana koji su pogledali film. Dodamo li k tome i činjenicu da film pati od nedostatka odgovarajuće dinamike (trajanje od nešto više od dva sata je prekratko za prikaz Isusova života, smrti i uskrsnuća, što je rezultiralo neprirodno brzim tempom i isprekidanošću radnje koja tako dodatno zbunjuje gledatelja), nije ni čudno da je film dobio nisku ocjenu na najznačajnijem filmskom internetskom portalu, IMDB-u.

Može li smokva roditi maslinama? (Jak 3,12)

Ovakvi rezultati nisu nikakvo čudo ako se uzme u obzir tko stoji iza realizacije ovog projekta. Naime, glavni producent je (slučajnost?) kompanija Scott Free Productions na čelu koje je proslavljeni filmski režiser Ridley Scott, deklarirani agnostik o čijem smo specifičnom pristupu temi Objave i Boga već pisali na ovom portalu. Njegova se ruka vidi na, mora se priznati, raskošnoj produkciji, kostimografiji, scenografiji i kvalitetnoj glumi. Nažalost, ispod ovog lijepo upakiranog filmskog poklona, čini se da se nazire i Scottov vlastiti osebujan stav prema kršćanstvu, u već gore opisanom spornom sadržaju. Upitajmo se ovdje: Može li agnostik producirati vjerodostojan prikaz o životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista?

Režiser filma, Christopher Menault objelodanio je u razgovoru za portal Christianpost svoju specifičnu viziju Isusa kao “mišićave rock zvijezde svog vremena”; nekog koga uz to karakterizira i sumnja, “jer inače nije čovjek”. Zapravo, sugerira Menault, Isus počinje vjerovati u svoj identitet Mesije tek onda kada mu njegovi učenici potvrde da ga takvim vide. On, smatra Menault, ne počinje svoje javno djelovanje smatrajući se Sinom Božjim, već “s vremenom stekne uvjerenje da takvim mora postati”. Za svoju filmsku interpretaciju Isusovih čuda Menault kaže da je riječ o nečemu “što se možda Isusu posrećilo”, i priznaje dvoznačnost ozdravljenja dječaka u filmu, kao nečeg što je “možda bilo opsjednuće a možda obični epileptični napad”. Upitajmo se ovdje: koliko je ovakav pristup režiji u skladu s brojnim svjedočanstvima iz Evanđelja o jasnoći Isusove percepcije vlastitog identiteta kao Sina Božjega i izjašnjavanja kao takvog, te s nedvosmislenim izvještajima o nadnaravnom izvoru čuda koja je Gospodin činio?

Scenarist filma Walon Green, u razgovoru za portal Patheos izjavio je kako “za sebe ne može uopće reći da je uistinu religiozna osoba, ali da on (filmski Isus) ima poruku koja je u potpunosti humana”. Može li osoba koja nije uistinu religiozna napisati vjerodostojan scenarij o životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista?

Glumac u ulozi Isusa u filmu, Haaz Sleiman, rođen je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, odrastao je u Libanonu i kao punoljetan čovjek preselio je u SAD. Odgajan je u muslimanskoj vjeri, a danas se, po pitanju vjerske opredijeljenosti, izjašnjava “duhovnim” i  tvrdi da su “Isusova učenja oblikovala posljednjih deset godina njegova života”. Trojedini Bog bezuvjetno voli svu svoju ljudsku djecu jednakom ljubavlju. No, može li jedno Njegovo ljubljeno dijete koje nije kršteno niti ispovijeda vjeru u Sina Božjeg koji je uskrsnuo i sjedi zdesna Boga Oca Svemogućega, bez obzira na sve svoje ljudsko glumačko umijeće, bez te vjerničke dimenzije svoje osobe biti uvjerljiv i vjerodostojan filmski interpretator osobe Isusa Krista?

Knjiga Killing Jesus, koja je poslužila kao literarni predložak za film, dosegla je 2013. godine prvo mjesto na listi bestsellera New York Timesa i na toj listi ostala punih godinu dana. Autor, spomenuti Bill O’Reilly, rimokatolik, sličan uspjeh postigao je s prethodnim knjigama iz istog serijala: Killing Lincoln (2011.), i Killing Kennedy (2012.). Obje pričaju priču o političkim intrigama koje su dovele do ubojstava znamenitih američkih predsjednika. Zanimljivo, za obe knjige je napravljena slična ekranizacija za National Geographic, i ovi filmovi drže 2. i 3. mjesto na top listi najgledanijih premijera u povijesti tog kanala (odmah iza Killing Jesus). Očito je, dakle da se dobitna kombinacija ne mijenja a “zlatna koka” ne šalje pod nož. Ali, Isus nije ni Lincoln ni Kennedy. Isus nije (samo) čovjek, i prikaz njegove smrti kao rezultata isključivo političke intrige i manipulacije farizeja i inih čisto ljudskih centara moći u potrazi za mirom i sigurnošću je jednodimenzionalan i površan.

Nadalje, O’Reilly je u predgovoru svoje knjige izjavio da, iako su on i koautor Martin Dugard obojica katolici, njihova knjiga nije religiozna nego povijesna, da nema za cilj obraćenje čitatelja i da je tražio povijesne izvore mimo onog što su “Isusovi učenici međusobno verbalno prenijeli o Njemu” (ovako opisuje Evanđelje). Može li ovakav književni predložak (u međuvremenu snažno kritiziran od strane eminentnih stručnjaka) koji u drugi plan stavlja spasenjski navještaj Radosne vijesti o Isusovu životu, smrti i uskrsnuću (ili ga čak i ignorira) biti vjerodostojan prikaz povijesnog i nadpovijesnog Isusa?

Na kraju, preostaje nam upitati se: je li ovakav pristup pisca, producenta, režisera, scenarista, te izbor glavnog glumca stvar slučaja ili je riječ o nekoj prikrivenoj agendi? Odgovor u ovom trenutku zna samo Onaj u kojem su filmski pokušali (svjesno ili nesvjesno) “ubiti Boga”. Samo On, Bogočovjek, poznaje do u tančine dubine ljudskih srdaca. Onima koji u filmovima o Njemu žele vidjeti nešto više od kvalitetne scenografije, kostimografije i dobre glume, savjetujemo da preskoče ovaj uradak i svoju pozornost usmjere drugamo, na vjerodostojnije izdanke sedme umjetnosti. Pasija je još uvijek po tom pitanju nenadmašan izbor. Ako baš želite pogledati film koji stavlja naglasak na Isusovu ljudskost na kvalitetan način, pogledajte film Isus iz serijala Biblija. Što se tiče filmova o Uskrsnom vremenu, Pedesetnici i prvoj Crkvi, vrijedi pogledati TV klasik Anno Domini i suvremeni, neinventivni ali korektni A.D. The Bible Continues.

Danko Kovačević | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 15. travnja 2015.

Možda vam se svidi