Isus Krist: Realan izvještaj o muci

Je li Isusova smrt obična predstava, a njegovo uskrsnuće prijevara? Mnogo puta tijekom povijesti Kristovo uskrsnuće pokušalo se osporiti. Jedni tvrde da je pobjegao u Indiju, drugi tvrde da je pobjegao u Egipat. Treći da se samo onesvijestio od iscrpljenosti na križu ili da je dobio sredstvo od kojeg je samo izgledao kao da je umro pa je kasnije oživio od svježeg i vlažnog zraka u grobu. Navode se različite “urote”. Ili da je Poncije Pilat primio mito kako bi omogućio da Isusa skinu s križa prije nego je izdahnuo… Teorija o nesvjestici i dalje cvate u obliku urbanog mita. Pojavljuje se kad god o uskrsnuću razgovaram s onima koji su u potrazi za duhovnim.

Medicinski dokazi

Što nam doista govore dokazi? Što se doista dogodilo kod raspeća? Što je kod Isusa bio uzrok smrti? Postoji li uopće mogućnost da je preživio sve te muke? Nadao sam se da će medicinski dokazi pomoći upravo pri rješavanju takvih pitanja. Pokucao sam na vrata istaknutog liječnika koji je opširno i intenzivno proučavao povijesne, arheološke i medicinske podatke povezane sa smrću Isusa Nazarećanina – iako se čini da, s obzirom na činjenicu da je tijelo zagonetno nestalo, nije provedena obdukcija.

Metherella sam potražio jer sam čuo da raspolaže medicinskim i znanstvenim znanjem te iskustvom potrebnim da objasni raspeće. – o toj temi može razgovarati precizno i objektivno, bez emocija. Dr. Alexander Metherell – diplomirao je medicinu (na sveučilištu Miami, na Floridi) – doktorirao strojarstvo (na engleskom sveučilištu Bristol), – govori znanstveničkom preciznošću. – dijagnostičar, član Američkog odbora za radiologiju, djeluje i kao savjetnik Nacionalnog instituta za srce, pluća i krv pri Nacionalnom institutu za zdravlje u Bethesdi, u saveznoj državi Maryland.

Kao nekadašnji znanstvenik koji je predavao na sveučilištu California, uredio je pet znanstvenih naslova, pisao priloge za publikacije u rasponu od časopisa Aerospace Medicine do Scientific Americana. Njegova genijalna analiza stezanja mišića objavljena je u The Physiologistu i u Biophysics Journalu.  Dok je izlagao, Metherell je nastupao znanstvenički rezervirano, govoreći polagano i metodično, ne dajući uopće znakove unutarnje uznemirenosti i smireno opisujući užasne pojedinosti Isusove smrti.

Što god da se događalo pod površinom, koliko god ga kao kršćanina uznemirivalo što govori o okrutnoj sudbini koja je zadesila Isusa, sve je to uspijevao prikriti profesionalnošću stvorenom zahvaljujući desetljećima laboratorijskih istraživanja. Davao mi je samo činjenice, zbog kojih sam, uostalom i proputovao pola zemlje.

Mučenje pod križem

Strobel: “Možete li mi opisati što se točno dogodilo Isusu?” upitao sam. Metherell. “Sve je počelo nakon posljednje večere”, “Isus je s učenicima otišao na Maslinsku goru – točnije u Getsemanski vrt. Ondje je, sjetit ćete se, cijelu noć molio. Pritom je predviđao događaje dana koji je bio pred njima. Kako je znao kolika je pred njim patnja, posve je prirodno očekivao i veliki psihološki stres.”

Strobel: “Samo trenutak … upravo se tu skeptici slavodobitno smiješe”, “U evanđeljima stoji da je u toj fazi iz njegove kože umjesto znoja počela izbijati krv. Nije li to ipak plod malko prebujne mašte? Ne dovodi li to u pitanje vjerodostojnost autora evanđelja?” Metherell : “Nipošto”. “Riječ je o stanju koje medicina poznaje pod nazivom hematidroza. Nije osobito često, ali se povezuje s visokim stupnjem psihološkog stresa.

“Pritom težak oblik tjeskobe uzrokuje oslobađanje kemijskih tvari od kojih pucaju kapilare u znojnim žlijezdama. Zbog toga u žlijezde ulazi malena količina krvi pa znoj na površinu tako izlazi pomiješan s krvlju. Nije riječ o nekoj većoj količini krvi, nego o vrlo, vrlo malenoj količini.”

Strobel: “Je li to još nekako utjecalo na njegovo tijelo?” Metherell : “Zbog toga mu je koža postala užasno osjetljiva, tako da je morala biti vrlo, vrlo bolna kad ju je sutradan bičevao rimski vojnik.”

Strobel: “Recite mi, kakvo je bilo to bičevanje?” Metherell: “Poznato je da su rimska bičevanja bila užasno okrutna. Obično je bila riječ o trideset devet udaraca bičem, no često ih je bilo i više, ovisno o raspoloženju vojnika s bičem. Rimski liktor – izvršitelj kazne

Vojnik bi se služio bičem od ispletenih kožnih remena u koje su bile upletene metalne kuglice. Kad bi bič udario kožu, kuglice bi izazivale modrice, nagnječenja ili kontuzije, koje bi se otvorile nakon daljnjih udaraca. Bič je imao i komadiće oštrih kostiju, koje bi duboko rezale kožu.

Ako želiš još ovakvih članaka, klikni like/sviđa mi se!

Leđa bi nakon toga bila toliko razrezana i izranjavana da su se u dubokim porezotinama katkad nazirali i dijelovi kralježnice. Bič bi sustavno zahvaćao sve od ramena do križa, stražnjice i stražnjeg dijela bedara. Užas.” Metherell je načas zašutio. “Nastavite”, rekao sam.
“Jedan liječnik koji je proučavao rimska premlaćivanja rekao je: ‘S nastavkom bičevanja, porezotine bi prodirale i u donje mišiće kostura i tako biste dobivali uzdrhtale pruge raskrvarenog mesa.’ Povjesničar iz 3. stoljeća po imenu Euzebije ovako je opisao bičevanje: ‘Ogoljele su se kažnjenikove vene, i sami mišići, tetive, a i utroba žrtve došla je na vidjelo.’

Znamo da bi mnogi umrli od takvog premlaćivanja i prije razapinjanja na križ. U najmanju ruku, žrtva bi proživljavala stravičnu bol i utonula u hipovolemički šok.” Metherell je upotrijebio meni nepoznat medicinski izraz. “Što znači hipovolemički šok?” upitao sam.

“Hypo znači ‘ispod, nedovoljno’, dok se vol odnosi na količinu, volumen, dok se emic na engleskome odnosi na ‘krv’, pa je tako hipovolemički šok stanje u kojem osoba pati od posljedica gubitka velike količine krvi”, objasnio mi je liječnik. “A to ima četiri posljedice.

Kao prvo, srce ubrzava rad jer pokušava tjerati krv koje nema. Kao drugo, pada krvni tlak, zbog čega dolazi do nesvjestice i kolabiranja. Kao treće, bubrezi ne stvaraju urin, kako bi održali postojeći volumen. I kao četvrto, čovjek postaje užasno žedan jer tijelo žudi za tekućinom koja bi nadoknadila izgubljenu količinu krvi.”

“Vidite li u evanđeljima dokaze za takvo stanje?” “Da, izvan svake sumnje”, odgovorio je. “Isus je bio u hipovolemičkom šoku dok je teturao cestom prema Kalvariji i pritom nosio vodoravnu gredu križa. Na kraju je kolabirao, a rimski je vojnik Šimunu naredio da ponese križ umjesto njega.

Kasnije čitamo da je Isus rekao ‘Žeđam’ i tada su mu dali gutljaj octa. Zbog strašnih posljedica tog premlaćivanja, uopće nema sumnje da je Isus već bio u teškom do kritičnome stanju, čak i prije no što su mu u dlanove i stopala zarili čavle.”

Agonija na Križu 

Koliko god opis bičevanja bio stravičan, znao sam da slijedi još odbojniji dio. Razlog je činjenica da povjesničari jednoglasno tvrde da je Isus tog dana preživio bičevanje i da su ga potom stavili na križ – i upravo tu dolazimo do pravih pitanja.

Kad danas osuđene zločince vežu za ležaj i ubrizgavaju im otrov, ili za drvenu stolicu i podvrgavaju ih strujnom udaru, sve se odvija u vrlo kontroliranim okolnostima. Do smrti dolazi brzo i posve predvidivo. Mrtvozornik pomno određuje trenutak u kojem je nastupila smrt. Iz velike blizine svjedoci prate sve, od početka do završetka.
No koliko je smrt bila sigurna i pouzdana kad je riječ o tom surovom, polaganom i poprilično nepreciznom načinu smaknuća koji nazivamo raspećem? Štoviše, većina ljudi točno ne zna kako križ usmrćuje žrtve. A bez stručnog mrtvozornika koji bi službeno potvrdio Isusovu smrt, je li moguće da je smrt izbjegao izmučen i raskrvaren, ali ipak živ?

Sada sam se posvetio upravo tim temama. “Što se dogodilo kad je došao na mjesto raspeća?” upitao sam. “Ondje su ga vjerojatno položili, raširili mu ruke i čavlima ih učvrstili za vodoravnu gredu. Ta poprečna greda nazivala se patibulum, i u to je vrijeme bila odvojena od okomite grede, trajno postavljene u zemlju.”
To mi je bilo teško zamisliti. Trebao sam još pojedinosti. “Kako su ih učvrstili i gdje?” “Rimljani su se služili klinovima dugačkima petnaestak centimetara. Njima su probijali ručne zglobove”, rekao je Metherell i prstom pokazao mjesto na dva-tri centimetra ispod lijevog dlana. “Samo trenutak”, prekinuo sam ga. “Mislio sam da su mu čavlima probili dlanove. Tako je na svim slikama. Štoviše, riječ je o uobičajenu simbolu koji prikazuje raspeće.”

“Klinovi ili šiljci išli su kroz zapešće”, ponovio je Metherell. “Bio je to čvrst položaj zahvaljujući kojem dlan ostaje nepomičan. Da su probijali dlanove, zbog težine tijela koža bi pucala i tijelo bi palo s križa. Stoga su šiljke zabijali u zapešće, iako se ono u tadašnjem jeziku smatralo dijelom šake.
Važno je shvatiti i da je takav klin najčešće prolazio mjestom kojim prolazi središnji živac. Riječ je o najvećem živcu koji vodi do šake, a takav čavao nedvojbeno bi ga prekinuo.” Budući da poznajem tek osnove anatomije, nije mi bilo posve jasno što to znači. “O kakvoj je boli riječ?” upitao sam.

“Recimo to ovako”, odgovorio je. “Znate kakvu bol osjetite kad se negdje slučajno udarite u lakatnu kost? Tu je zapravo riječ o jednom drugom živcu. Takav je slučajan udarac vrlo bolan.
Sad zamislite da kliještima stišćete i izokrećete taj živac”, rekao je, pritom naglašavajući riječ stišćete i okrećući zamišljena kliješta. “Iskusili biste bol sličnu onome što je osjećao Isus.” Lecnuo sam se i stao se meškoljiti od nelagode.

“Bol je bila krajnje nepodnošljiva”, nastavio je. “Štoviše, doslovce neopisiva riječima. Za nju su morali izmisliti novu riječ: excruciare. U doslovnome smislu korijen tog izraza znači ‘s križa’. Promislite malo: morali su stvoriti novu riječ jer u jeziku nije bilo izraza kojim bi se opisala intenzivna patnja i bol koju čovjek osjeća kad je razapet na križu.

Gredu su potom postavili na okomiti držač i tako podignuli Isusa na križ te mu šiljcima probili stopala i tako ga učvrstili za okomiti dio. Pri tom su mu, dakako, stradali živci u stopalima, tako da je bol i u tom slučaju bila sličnog intenziteta.”

Tako je ispunjeno starozavjetno proročanstvo iz 22. psalma, u kojem se raspeće predviđa stotinama godina prije samog događaja i gdje stoji: ‘Sve mi se kosti rasuše.’” Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim. Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene. Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju. Ps 22,15/19Zgnječeni i prekinuti živci već su sami po sebi užasna stvar, no mene je zanimalo kako je na Isusa djelovalo to što je visio s križa. “Kako je to opterećivalo njegovo tijelo?”

Metherell je odgovorio ovako: “Kao prvo, ruke su mu se odmah razvukle, vjerojatno za petnaestak centimetara u duljinu, a oba se ramena iščašila – to je moguće odrediti jednostavnim matematičkim jednadžbama.

Uzrok smrti 

Metherell je vrlo zorno dočarao bol na početku raspeća. No mene je zanimalo što u završnici prekida život žrtve raspeća jer je riječ o pitanju presudnom za odgovor na pitanje je li smrt moguće odglumiti ili izbjeći. Stoga sam se izravno raspitao o uzroku smrti.

“Kad čovjek visi tako, u okomitu položaju,” odgovorio je Metherell, “raspeće je u biti užasno bolno, usporeno umiranje od gušenja.

Razlog leži u tome što pritisak na mišiće i dijafragmu prsa dovodi u položaj udaha. U biti, da bi ispustio zrak, čovjek se mora pridignuti nogama, kako bi na trenutak smanjio napetost mišića. Pritom čavao prolazi kroz stopalo i na kraju se zaustavlja uz tarzalne kosti.

Nakon što je ispustio zrak, čovjek bi se morao malo opustititi i ponovno udahnuti. Za izdah bi se ponovno morao pridignuti, krvavim leđima derući po grubom drvu križa. To bi tako trajalo sve dok ga ne bi obuzela potpuna iscrpljenost pa se više ne bi mogao pridizati i disati.

Kad uspori disanje, čovjek upada u takozvanu respiratornu acidozu – ugljični dioksid u krvi razlaže se kao ugljikova kiselina, zbog čega se povećava kiselost krvi. To u završnici dovodi do poremećaja ritma srca. Zapravo, uz toliko nepravilan rad srca, Isus bi znao da je došao trenutak smrti te u tom trenutku izgovoriti: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”, nakon čega je umro od srčanog aresta.”

Nikada ranije nisam čuo toliko jasno objašnjenje smrti na križu. Međutim, Metherell još nije završio. Još i prije nego što je umro – a to je također važno – zbog hipovolemičkog šoka srce mu je neprestano ubrzano radilo, što je također dalo prilog zatajenju srca, rezultirajući skupljanjem tekućine u membrani oko srca, što se naziva perikardijalnom efuzijom, kao i oko pluća, a to je takozvana pleuralna efuzija.”

“Zašto je to važno?” “Zbog toga što se dogodilo kad je do njega došao rimski vojnik koji mu je, poprilično uvjeren da je Isus mrtav, u područje slabina, s desne strane, zario koplje. Vjerojatno je riječ o desnoj strani. To ne znamo pouzdano, ali po opisu se čini da je po svoj prilici riječ o desnoj strani, između rebara.

Izgleda da je koplje prošlo kroz desno plućno krilo i zarilo se u srce pa je, kad je vojnik izvukao koplje, iz tijela izišlo i nešto tekućine – perikardijalne i pleuralne efuzije. Ta je tekućina prozirna, poput vode, a za njom je istekla velika količina krvi, što u svom evanđelju navodi svjedok Ivan.”

Ivan vjerojatno nije imao pojma zašto vidi i krv i prozirnu tekućinu – laik poput njega to nikako ne bi očekivao. Ipak, Ivanov je opis dosljedan s očekivanjima suvremene medicine. U prvi mah čini se da to pridaje vjerodostojnost Ivanu kao svjedoku. Međutim, činilo se da u svemu postoji i velik nedostatak.

Izvadio sam Bibliju i potražio Evanđelje po Ivanu, 19,34. “Samo trenutak, doktore”, pobunio sam se. “Kad pomno pročitate Ivanove riječi, uvidjet ćete da je vidio da iz tijela izlaze ‘krv i voda’. Riječi je hotimice naveo tim redom. No, prema vašem prikazu, prva bi iz tijela izišla bistra voda. Riječ je o važnom razmimoilaženju.”

Metherell se blago nasmiješio. “Nisam stručnjak za grčki,” rekao je, “no prema onima koji dobro poznaju taj jezik, redoslijed riječi u starom grčkome jeziku nije se nužno određivao prema slijedu, već prema važnosti. Kako je krvi bilo daleko više nego vode, znači da bi bilo logično da Ivan prvo spominje krv.”

Priznao sam da je to moguće, ali sam to ipak zapamtio kao nešto što još moram kasnije potvrditi. “U kakvom je u toj fazi stanju bio Isus?” upitao sam. Metherell me pogledao izravno u oči. Odgovorio je krajnje odlučno i uvjereno. “Nema ni najmanje sumnje da je Isus bio mrtav.”

Odgovor skepticima

Činilo se da dokazi u cijelosti potkrjepljuju tvrdnje dr. Metherella. No bilo je još pojedinosti kojima sam se htio pozabaviti – preostala je i još jedna osjetljiva točka u njegovu prikazu koja bi vrlo lako potkopala vjerodostojnost biblijskoga prikaza.

“U evanđeljima stoji da su vojnici slomili noge dvojici koju su razapeli s Isusom”, rekao sam. “Zašto?” “Ako su željeli ubrzati smrt – a s obzirom na blizinu šabata i Pashe, židovski vođe to su svakako htjeli riješiti prije zalaska Sunca – Rimljani su se vjerojatno poslužili željeznom šipkom ili kratkim rimskim kopljem i tako žrtvi slomili potkoljenice. Čovjek se tako ne bi mogao pridizati da diše, a do smrti zbog gušenja došlo bi za samo nekoliko minuta.
Dakako, u Novom zavjetu piše da Isusu nisu prebili noge jer su vojnici već zaključili da je mrtav pa su to samo potvrdili kopljem. Riječ je o još jednom ispunjenju starozavjetnog proročanstva o Mesiji: «Nijedna mu se kost neće slomiti.”
Ponovno sam ga prekinuo. “Neki su pokušali baciti sumnju na prikaze u evanđeljima, napadaj ući priču o raspeću”, rekao sam. “Primjerice, u jednom davnom članku u Harvard Theological Reviewu zaključuje se kako postoji ‘nevjerojatno malo dokaza da su čavlima probijali stopala osobe na križu.’ Umjesto toga, stoji u članku, žrtvi su ruke i noge za križ vezivali konopcima Ne mislite li da to dovodi u pitanje vjerodostojnost novozavjetnih prikaza?”

Dr. Metherell pomaknuo se tako da je sad sjedio na rubu naslonjača. “Ne,” odgovorio je, “jer je arheologija utvrdila da je korištenje čavala, ili šiljaka, povijesna činjenica – iako nedvojbeno priznajem da su se ponekad koristili i konopci.” “Koji su dokazi za to?”

“Godine 1968. arheolozi su u Jeruzalemu pronašli ostatke približno trideset petero Židova koji su umrli tijekom ustanka protiv rimske vlasti, negdje oko 70. g. Jedna žrtva, po svemu sudeći, čovjek se zvao Yohanan, bila je razapeta. U njegovu stopalu pronašli su sedamnaest centimetara dugačak čavao, uz komadiće maslinova drva s križa. Riječ je o izvrsnoj arheološkoj potvrdi ključne pojedinosti u opisu raspeća.”

Svaka čast, pomislio sam. “No još jedna prijeporna pojedinost odnosi se na stručnost Rimljana u utvrđivanju Isusove smrti”, istaknuo sam. “Ti su ljudi bili vrlo primitivni kad je riječ o shvaćanju medicine, anatomije i tako dalje – kako znamo da nisu jednostavno pogriješili kad su ustvrdili da Isus više nije živ?”

“Priznajem da ti vojnici nisu studirali medicinu. No sjetite se da su bili stručnjaci za ubijanje – to im je bio posao i odrađivali su ga vrlo dobro. Bez imalo sumnje znali su kad je netko mrtav, a to zapravo doista nije tako strašno teško utvrditi.
Osim toga, kad bi zatočenik nekim slučajem pobjegao, smaknuli bi za to odgovorne vojnike, tako da su i te kako imali motiva biti posve sigurni da su sve žrtve pri skidanju s križa doista mrtve.”

Završni argument

Pozivajući se na povijest, medicinu, arheologiju, čak i rimska vojna pravila, Metherell je pokrio sve eventualne rupe: Isus nikako nije mogao s križa sići živ. Ipak, još sam ga malko pritisnuo. “Postoji li ikakva mogućnost – bilo kakvi izgledi – da je Isus sve to nekako preživio?”

Metherell je odmahnuo glavom i uzdignuo prst, naglašavajući riječi. “Aposlutno ne”, rekao je. “Sjetite se da je još prije početka razapinjanja bio u hipervolemičkom šoku od silnog gubitka krvi. Nikako nije mogao odglumiti smrt jer čovjek ne može dugo glumiti da ne može disati. Osim toga,
koplje koje su mu zarili u srce u svakom bi slučaju definitivno riješilo stvar. A Rimljani se nisu htjeli izložiti opasnosti od toga da i sami poginu zbog previda, u slučaju da se on izvuče živ.” “Dakle,” rekao sam, “kad vam neki kažu da se Isus možda samo onesvijestio na križu … ” “Kažem im da je to nemoguće. Riječ je o maštovitoj teoriji bez uporišta u činjenicama.
I unatoč tome, još nisam bio posve spreman odustati od iste teme. lako sam znao da ću time možda naljutiti i uzrujati sugovornika, rekao sam: “Pretpostavimo da se nekako dogodilo nemoguće i da je Isus na neki način preživio raspeće.
Recimo da je uspio pobjeći iz platnenog ovoja, ukloniti divovski kamen s ulaza u grob te proći pokraj rimskih vojnika koji su ondje stražarili. U kojem bi stanju, s medicinskog stajališta, bio u trenutku kad je pronašao učenike?”
Metherell nije bio odviše voljan priključiti se toj igri. “Ponavljam,” naglasio je, sad već nešto energičnije, “nema teorije da je preživio križ.
Ali da se to nekako i dogodilo, kako bi hodao ako su mu stopala bili probijena čavlima? Kako bi se ubrzo zatim pojavio na putu za Emaus, hodao kilometrima i kilometrima? Kako bi se služio rukama, onako istegnutima i iščašenima? Nemojte smetnuti s uma i da je na leđima imao velike rane te ranu od koplja u prsnom košu.”
U tom je trenutku načas zašutio. Nešto mu je kliknulo u glavi i sad je već bio pripravan iznijeti završni argument koji će definitivno, jednom za svagda, probosti srce teorije o nesvjestici. Riječ je o argumentu koji nitko nije uspio pobiti još otkako ga je 1835. iznio njemački teolog David Strauss.

“Čujte,” rekao je Metherell, “čovjek u takvu stanju nikako ne bi mogao nadahnuti učenike da šire glas o tome kako je Gospodar života koji je nadvladao smrt.

Shvaćate što želim reći? Nakon tako užasnih muka i zlostavljanja, uz katastrofalan gubitak krvi i traumu, izgledao bi toliko jadno da ga učenici ni slučajno ne bi slavili kao nekoga tko je čudesno pobijedio smrt. Žalili bi ga i pokušavali izliječiti.
Stoga je upravo apsurdno misliti da su sljedbenici, ako im se ukazao u tako užasnu stanju, osjetili potrebu da utemelje i šire pokret na temelju nade da će i oni jednom uskrsnuti u takvom obliku. Jednostavno nema teorije … ”

Pitanje za srce 

Uvjerljivo i majstorski, Metherell je svoju argumentaciju iznio tako da nije ostavio mjesta ni tračku sumnje. Pritom se usredotočio isključivo na pitanje “kako”; kako su Isusa smaknuli tako da je smrt bila apsolutno sigurna?
No dok smo dovršavali razgovor, učinilo mi se da nešto ipak nedostaje. Upoznao sam se s njegovim znanjem, no nisam došao do njegova srca. I tako sam, kad smo već stajali i rukovali se na rastanku, osjetio potrebu da postavim i pitanje “zašto”.
“Prije nego što pođem, dopustite da vas upitam još nešto. Zanima me vaše mišljenje … ne stručno, medicinsko, ne znanstvena procjena, već nešto iz srca.” Osjetio sam kako njegovi obrambeni mehanizmi pomalo popuštaju. “Da”, rekao je, “recite, a ja ću pokušati odgovoriti.”
“Isus se hotimice izložio čovjeku koji ga je izdao, nije se opirao privođenju, nije se branio na suđenju – bilo je očito da se svojevoljno podvrgava onome što ste nazvali ponižavajućim mučenjem uz neviđenu bol. Zanima me zašto. Što jednog čovjeka uopće može nagnati da pristane na takvu kaznu?”

Alexander Metherell – ovaj put čovjek, a ne liječnik – očito je tražio odgovarajuće riječi. “Iskreno govoreći, mislim da običan čovjek to ne bi bio u stanju učiniti i podnijeti”, odgovorio je na kraju. “No Isus je znao što se sprema i bio je voljan to izdržati jer nas je jedino tako mogao otkupiti ¬ služeći kao naša zamjena i plaćajući smrtnom kaznom koju smo mi zaslužili pobunom protiv Boga. To je bio smisao njegove misije dolaska na Zemlju.”

I nakon tih riječi slutio sam da Metherellov nesmiljeno racionalan, logičan i organiziran um nastoji svesti moje pitanje na najtemeljniji odgovor koji dalje nije moguće reducirati.
“Stoga, kad pitate koji su mu bili motivi,” zaključio je, “eto … čini mi se da se odgovor može sažeti u jednu riječ – ljubav.”

Dok sam se automobilom udaljavao od njegove kuće, upravo mi je taj odgovor neprestano odzvanjao mislima.

(STROBEL, Lee, Slučaj Isus, Barka, Zagreb, 2006. str. 212-224).  Novo izdanje ove odlične knjige možete pronaći na linku ovdje.

Bitno.net očekuje korisne, poticajne, pozitivne, objektivne i informativne komentare koji upotpunjuju članak/vijest ispod koje su objavljeni. Komentari koji sadržavaju mržnju, psovanje, nasilno ponašanje, nepoštivanje sugovornika i autora članka, osobe spomenute u članku ili vijesti itd., bit će obrisani. Bitno.net ne odgovara za sadržaj komentara pošto se isti objavljuju u realnom vremenu. Podsjećamo vas da po novim izmjenama kaznenog zakona od 01.01.2013. (glava XV.) zbog vaših komentara možete kazneno odgovarati. Komentari ispod članaka ne predstavljaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.

Prikaži komentare

(54 komentara)