Neki se čistilišta boje, drugi mu se nadaju. Za jedne je ono dokaz Božjeg milosrđa, za druge svjedočanstvo njegove pravednosti. No u svakom slučaju, riječ je o jednom od najčešće osporavanih i pogrešno shvaćenih učenja Katoličke Crkve. A ipak, istine o čistilištu nisu ni strašne ni komplicirane – naprotiv, otkrivaju dubinu Božje ljubavi i ozbiljnost ljudske slobode.
1. Čistilište postoji
Iako ga mnogi katolici rijetko spominju, Crkva jasno uči da čistilište postoji. Grijeh ima posljedice, iako nam Bog oprašta, posljedice se moraju iscijeliti. Malo je ljudi toliko čisto da mogu odmah u nebo, i malo onih toliko zatvorenih da izabiru vječnu udaljenost od Boga. Većina nas je „negdje između“ – i upravo tu postoji čistilište kao završno pročišćenje.
2. Čistilište nije kazna, nego dar
Nije riječ o osvetničkoj vatri, nego o Božjoj kirurgiji. Bog oprašta odmah, ali posljedice naših grijeha treba izliječiti. Patnja u čistilištu nije želja za našom mukom, nego lijek kojim nas Bog čini sličnima Kristu. To je konačni zahvat njegove ljubavi.
3. Patnje nisu tjelesne
Umjetnost ga je stoljećima prikazivala kao vatru i plamen, ali čistilište nije tjelesna muka. Duše nemaju tijelo – njihova bol je duhovna, unutarnja. Najveća patnja je čežnja za Bogom kojega su već nakratko ugledale. To je „unutarnja vatra“, gorljivost da ga vide licem u lice. Uz to, odvajanje od grijeha na koji smo navezani boli poput rane – jer jasno uviđamo kako je grijeh ranio nas i druge.
4. Duše u čistilištu pate – ali s radošću
Za razliku od pakla, čistilište je predvorje neba. Svaka duša ondje je sigurna da ide u raj, i zato se patnja nosi dragovoljno, s nadom. Kao i kod fizičkog treninga – bol je tu, ali znači napredak, pa je u njoj prisutna i radost.
5. Naše molitve pomažu dušama
Duše u čistilištu ne mogu same sebi pomoći, ali naše molitve im skraćuju put. Krunica, križni put, euharistijsko klanjanje, a ponajviše sveta misa – sve to ima snagu pratiti ih do neba. Nijedna molitva nije uzalud, a ljubav prema pokojnicima nastavlja se i nakon smrti.
6. One mogu moliti za nas
Iako same ne mogu ubrzati vlastito pročišćenje, Crkva vjeruje da duše u čistilištu mogu moliti za žive. One su naši zagovornici, zainteresirani za naše spasenje, da i mi izbjegnemo grijeh i budemo spremni za nebo. A kad stignu u nebo, njihova zahvalnost i zagovor za nas postaju još snažniji.
7. Učenje o čistilištu utemeljeno je u Pismu
Druga knjiga o Makabejcima (12,45) govori o molitvi za mrtve, sv. Pavao piše o spasenju „kao kroz oganj“ (1 Kor 3,15), a i drugi biblijski tekstovi naglašavaju da ništa nečisto ne može ući u nebo (Otk 21,27). Ako nas Bog poziva da budemo savršeni kao što je On savršen (Mt 5,48), a većina ljudi umire nesavršena, logika traži postojanje čistilišta.
8. Čistilište nije izum srednjeg vijeka
Crkva je tek u srednjem vijeku dogmatski definirala čistilište, ali praksa je starija od samog naziva. Od prvih stoljeća kršćani su molili i slavili mise za svoje mrtve. Ako blaženima u nebu molitve nisu potrebne, a prokletima ne koriste, mora postojati stanje gdje one imaju smisla – i to je čistilište.
9. Čistilište je poput „duhovne ljetne škole“
Za života imamo tijelo kojim možemo činiti djela ljubavi i zadovoljavati za grijehe. U čistilištu toga više nema – ostaje samo pasivno pročišćenje. Zato čistilište nije norma. Bog nam daje dovoljno milosti da već sada postanemo sveti i spremni za nebo. Ako tu priliku prihvatimo, nema potrebe za „nadoknadom“ u čistilištu.
